Među brojnim manifestacijama u sklopu Dužijance, 19. srpnja 2025. je na njivi pokraj crkve sv. Josipa Radnika u Đurđinu održano Natjecanje u pucanju bičevima. Pucali su tako švigari, razgledali se bičevi i uspoređivale sposobnosti. Budući da je u pitanju natjecanje, izabrani su i oni najbolji. Među natjecateljima koji su bili podijeljeni po uzrasnim kategorijama prva mjesta su osvojili: u kategoriji od 17 i više godina natjecalo se njih 11, a I. mjesto pripalo je Marku Tikvickom, II. mjesto osvojio je Mario Kujundžić, a III. mjesto Pavle Tumbas. U kategoriji od 11 do 16 godina natjecalo se 13 natjecatelja: I. mjesto osvojio je Marijan Tonković, II. mjesto Mihajlo Trkulja i III. mjesto Nikola Ivanković Radak. Najmlađa kategorija – do 10 godina imala je svega tri natjecatelja, a I. mjesto pripalo je Mateju Tonkoviću, II. Mariju Romaku i III. Ivanu Vukovu. Uz sve njih natjecalo se i četiri cure, a I. mjesto osvojila je Lena Crnković, II. Josipa Ivanković Radak i III. mjesto pripalo je Martini Tikvicki.
Jedinstveno natjecanje
Svaki sudionik donosi vlastiti bič i ima svoju tehniku, ali ipak ocjenjuje se čiji švigar najviše puta pukne, za djecu u 20 sekundi, a za odrasle u 30 sekundi. Nekima su švigari pucali, a nekima i otpadali, ali svi su imali šansu nanovo pokazati svoje umijeće. Organizator ovog natjecanja, UBH Dužijanca osigurao je za sve natjecatelje majicu, zahvalnicu i medalju, a oni najbolji dobili su i pokal.
„Prvi puta se natječem i tu sam jer je moj otac na odmoru, pa je rekao kako ga moram zamijeniti. Ispostavilo se da sam dobra zamjena. Istina, nikada se nisam oprobao u natjecanju, ali svakodnevno, kad tiram josag pucam bičem. Mislim da je ovo jedinstveno natjecanje i da ide u dobrom smjeru, osobito ako pogledamo da tu ima dosta djece koja znaju pucati bičem. Svaki od nas ima neku svoju tehniku, i nema određenog pravila, ali možda bi ih u budućnosti trebalo odrediti, poput duljine biča ili kvalitete pucnja, ali to je svakako na organizatorima. Najvažnije je da ima zainteresiranih i da je ovaj običaj ponovno oživio«, kaže pobjednik Marko Tikvicki.
Osim natjecatelja, na ovu manifestaciju okupio se i lijepi broj posjetitelja, koji su došli navijati ali i gledati umijeće onih koji se natječu.
»Dužijanca, kao što svi znamo, ima puno svojih događanja, a jedno od tih je, meni osobno jako drago, Natjecanje u pucanju bičevima. I ove godine možemo biti zahvalni na lijepom broju i djece i mladih, pa i onih malo starijih. Bilo je oko 30 natjecatelja, podijeljenih u četiri kategorije. Moram priznati da su me cure najviše oduševile, jer su one vrlo smireno i elegantno pucale bičem. Naravno, dečki su jači, pa su oni na svoj način pokazali što znaju. Kao i u svakoj organizaciji, i ovdje zna biti propusta koje nastojimo riješiti i trudimo se da svaka godina bude sve bolja. Ono što je bitno jest da ima lijepi broj djece, koji ovdje imaju priliku pokazati što su naučili ili vidjeti na čemu još trebaju raditi. Upravo oni su nam i pokazatelji da će ovaj običaj i dalje živjeti«, priča jedan od organizatora Ivan Piuković.
Raznovrsna ponuda
Osim natjecanja, posjetitelji, pa i natjecatelji, imali su priliku vidjeti i kupiti nove bičeve, koje izrađuje Péter Bíró iz Stare Moravice.
„Kada smo započeli ovo natjecanje, ljudi su donosili bičeve koje su imali kod kuće, od oca, dide... Onda sam došao do čovjeka koji se profesionalno bavi ovim poslom, odnosno izrađuje i prodaje bičeve. Putuje po Mađarskoj, Hrvatskoj i po Vojvodini i prodaje ih. Posljednjih nekoliko godina Péter Bíró uvijek je s nama ovdje na natjecanju i dobro nam je da imamo čovjeka koji može reagirati ako neki bič pukne ili se pokida. Ove godine smo uz njega imali i čovjeka koji pravi i prodaje brice Tibora Jankovića iz Lemeša, pa je i to bilo u ponudi“, kaže Ivan Piuković.
Kada su u pitanju bičevi, važno je znati da su oni pravljeni od kože koja je živi materijal i da je moguće pucanje, no isto tako moguće je, kako kaže sugovornik, to preduhitriti redovitim održavanjem, odnosno mazanjem kožnog dijela biča.
Svaki bič sastoji se od bičalja ili držalja (drveni držak), zatim ide mesingana karika kao veza između bičalja i šalangova (ukrasa koji se izrađuju od kože), potom štranga (koja se nekada uzimala od istrošenih kajasa), čapo (kožni dio koji je veza između štrange i švigara) i na kraju ono što puca jest švigar koji se po riječima sugovornika nekada pravio od konjskog repa (iskusni ljudi kažu da tako najbolje puca), a danas se pravi od umjetne manile.
„Nekada su se bičevi koristili svakodnevno, danas to nije situacija, i uglavnom (bar kada su naši natjecatelji u pitanju) se oni koriste od natjecanja do natjecanja. Stoje negdje obješeni, a trebalo bi ih s vremena na vrijeme namazati. Bič je najbolje mazati ovčijim lojem, nikako ne svinjskom mašću, ali budući da ovčiji loj nije lako naći, onda može poslužiti i masna krema. Kad se dobro namaže, potrebno je ostaviti da koža upije, pa će time i bič dulje trajati, a i neće toliko pucati«, priča Piuković.
No, za sve ovogodišnje situacije, poput pucanja (kidanja) bičeva, otpadanja švigara i uplitanja istog, organizatori su imali razumijevanja, pa su natjecatelji imali novu šansu pokazati umijeće.
Osim nesvakidašnjeg natjecanja, nije izostala ni pomalo zaboravljena gastronomska ponuda: mašćom kruva, te poslije natjecanja i gra(h) koji je pridonio da ovo ne bude samo natjecanje nego i druženje.
Izvor:Hrvatska riječ
