„Još od srednje škole sam se želio baviti umjetnošću, želio samo upisati studij režije na Akademiji dramske umjetnosti, no ipak sam završio medicinu i postao psihijatar. Cijelog života sam „pisuckao“. Književnost je način da se vratim toj mladalačkoj ljubavi, koja mi je danas strast ali i svojevrsna terapija, dijalog sa samim sobom“, kazao je poznati hrvatski psihijatar, ali i književnik Veljko Đorđević na književnoj večeri koja mu je priređena prošloga petka, 20. prosinca 2019.godine u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici. 

Đorđević je u javnosti poznat prije svega kao psihijatar koji je vodio poznate radijske i televizijske emisije, a u proteklom desetljeću etablirao se i kao književnik. Autor je drama, zbirki priča i romana u kojima, kako kaže, ima i autobiografskih elemenata i fikcije, ali i neizostavnih dojmova iz preko 40 godina rada u svojoj matičnoj struci, odnosno bavljenja ljudskom dušom.  
„Dugo mi je bilo neugodno objaviti neku knjigu, jer se nisam smatrao književnikom. A kada sam 2018. objavio knjigu Ožiljci života povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak mi je rekao da se više ne trebam predstavljati kao psihijatar, već kao književnik“, kazao je Đorđević. 

Djetinjstvo, struka, ljubić...

Đorđevićeva kolegica, psihijatrica i izvanredna profesorica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu Marijana Braš navela je da je za razliku od drugih kolega, koji su pisali statistike i znanstvene radove, Đorđević svoja iskustva iz struke pretakao u književnost. O tomu svjedoči njegovo prvo književno djelo Lepoglavski blues iz 2011. u kojemu, uz memoarske elemente, opisuje svoj rad sa zatvorenicima u Lepoglavi. Njegovu memoarsku trilogiju čine još: Osječki nocturno, koji je kronika njegova odrastanja u tom gradu te knjiga Ludolog među umjetnicima u kojoj bilježi vlastita svjedočanstva o druženju s umjetnicima, bilo kao liječnik ili suradnik. 
„Njegove knjige su pune emocija, ali nisu neka self help literatura“, ocijenila je Marijana Braš.  
Đorđević je prošle godine objavio knjigu Ožiljci života, a ove tzv. ljubić s predumišljajem Sante leda. Za svoje knjige kaže da su ujedno i posveta njegovoj generaciji, rođenoj početkom 50-ih godina prošloga stoljeća.
Na književnoj večeri u Subotici govorio je i ravnatelj Kulturno-informativnog centra u Zagrebu i urednik Petar Bujas koji je kazao kako je Đorđević „dobar primjer da čovjek ne treba biti zatvoren u svojoj struci, već širiti svoje vidike". 

Humanističke po(r)uke

Na promociji je istaknuto i da su poruke u Đorđevićevim knjigama duboko humanističke. Đorđević je, među ostalim, uredio knjigu Pouke o čovječnosti u kojoj su objedinjena svjedočanstva o akciji spašavanja psihijatrijskih bolesnika iz bolnice u Pakracu, tijekom Domovinskog rata. Na temelju ove knjige hrvatski redatelj podrijetlom iz Vojvodine Branko Ištvančić snimio je istoimeni dokumentarni film. Film je imao premijeru sredinom ove godine, a Ištvančić, koji je bio moderator Đorđevićeve književne večeri u Subotici, podsjetio je na uspjehe koje su s tim ostvarenjem do sada zabilježili: Pouke su ušle među deset finalista Velike nagrade URTI za autorski dokumentarac u Parizu, a bile su prikazane na festivalu u Puli kao i na uglednom međunarodnom festivalu IDFA u Amsterdamu. Ištvančić je naveo i to kako bi s Đorđevićem u budućnosti volio surađivati i na nekom igranom filmu.
Na promociji je bilo riječi i o vezama između umjetnosti i psihijatrije, a u tom kontekstu Đorđević je istaknuo kako kreativni rad i procesi mogu imati terapijsko djelovanje. 
„Već dugi niz godina imamo biblioterapiju kao model u psihijatriji i drugdje. Također, bavljenje pisanjem ili umjetnošću, slikanjem ili skladanjem, je nešto što vas oslobađa stresova i onoga što je potisnuto. Upravo stoga smo prije desetak godina na Akademiji likovnih umjetnosti pokrenuli izborni kolegij Mozak, um i umjetnost – od neurona do zajednice, u kojem se bavimo ovim vezama“, zaključio je Đorđević. 

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P. )