U Hrvatskom kazalištu Pečuh 9. siječnja premijerno je izvedena kazališna predstava Bunjevački blues – saga o svitu koji nestaje. Predstava je rađena prema knjizi Prid svitom – saga o svitu koji nestaje hrvatskog književnika iz Vojvodine Tomislava Žigmanova, koju je za potrebe zagrebačke Glumačke družine Histrion 2013. dramatizirao danas pokojni glumac Vlatko Dulić.
Redatelj pečuške postavke je Slaven Vidaković. Ulogu Tome on je povjerio Rafaelu Arčonu, Lozike Evi Polgar, Vranje i Sive Dejanu Fajferu, Mande i Vece Maji Lučić, Emu glumi Čarna Kršul, a Miju i Entu Goran Smoljanović.
Dramatizaciju potpisuje već spomenuti Vlatko Dulić, lektor je prof. dr. Dinko Šokčević, izbor glazbe sačinio je Csaba Csányi; kostimografkinja i scenografkinja je Joana Tarbuk; a asistent redatelja je Gyula Béri.
Aktualna tema
U ovoj kazališnoj sezoni to je prva premijera Hrvatskog kazališta u Pečuhu, veli ravnatelj kazališta Slaven Vidaković, ujedno i redatelj predstave.
„Tražili smo tekst i naišli na ovaj. Nije to pučka predstava, nije ovo ni kazališni tekst, radili smo po dramatizaciji teksta koju potpisuje Vlatko Dulić. Vidio sam fantaziju u tekstu i izazov za napraviti kazališni izričaj. Prihvatili smo se posla. Tema je aktualna, gubljenje samobitnosti, i govori uz ostalo i o političkome stanju Bunjevaca u Srbiji i šire i odgovara na pitanje o tome tko su Bunjevci, i kroz priču o bunjevačkome svijetu koji nestaje i ovdje u Mađarskoj. Svoj sam redateljski koncept prilagodio tekstu, pokušao prikazati kako su ti ljudi živjeli u 20. stoljeću. Određeni događaji su odredili današnji položaj Bunjevaca, a važni su mi jer mi je bilo važno u političkome smislu pokazati kako su Bunjevci Hrvati, i kako ih još ima na ovim prostorima”, kaže Vidaković.
Redatelj je radnju priče smjestio u jednu prostoriju, jednoga predvečerja, u kojem dva središnja glavna lika kroz sjećanja prizivaju ljude i događaje iz njihove daljnje i bliže okoline. Oni silaze s filmskoga platna na pozornicu i glume dio svoje priče. U trenu pričanja glavni su likovi dio scenografije nijemi statisti za kuhinjskim stolom, do sljedeće priče spremaju se za večeru, spremaju večeru, peku jaja, režu slaninu… To je takozvana „realna priča”. Spremaju se za krevet, legnu spavati. Usput razgovaraju, a likovi njihova razgovora izlaze iz „sjene” (filmsko platno), dolaze na pozornicu i postaju glavni likovi. Saga o svitu koji nestaje nije za Vidakovića, kako kaže, u potpunosti svijet koji nestaje. Naime, glavni likovi (u poodmakloj starosti) legnu spavati. Zazivaju jedno drugo kao i više puta tijekom predstave, plašeći se je li drugi još uvijek diše. Time se i njihova daljnja sudbina može različito tumačiti, ali sama himna koja ide na kraju predstave „Nek se znade da Bunjevac živi” daje nadu u bolje sutra.
Kaleidoskop jednog svijeta
Autor teksta Tomislav Žigmanov kaže da je u Bluesu iznijeta na vidjelo tragika običnog čovjeka Bačke, Hrvata Bunjevca koji je, ne svojom krivnjom, često bio u situacijama trpjeti nevolje, uslijed slomova velikih povijesnih preokreta i ideologija, ali i obiteljskih nesreća.
„Tekst nije lako bilo prikazati na sceni, to je zbroj od desetak monologa, koji se na kraju razrješuju kroz jedan dijalog. Redatelj je uspio te krhotine sudbina spojiti u koliko-toliko jednu povezanu cjelinu koja je onda svima nama govorila iz različitih vizura tih sudbinskih narativa o jednom kaleidoskopu toga bunjevačkog svijeta. Osnovna poruka, bez obzira na patinu i težinu, jest da se naš čovjek nije dao, ići naprijed karakterizira našeg čovjeka, biti uz ono što jest, i u individualnom životu ne miriti se, i u procesima društva, i s vlastitim zakinutostima. Sebe smo prikazali onako kako treba, suvereno i svečano s našim slabostima ali i s našim veličinama. Da mi u Subotici imamo naše kazalište i da u tom kazalištu bolje možemo iskomunicirati sebe, vjerujem mnogo bismo više bili postigli. Mi moramo u kulturnim praksama, i u Mađarskoj i kod nas u Srbiji, biti suvremeni. I onda možemo puno vedriji ići naprijed”, kaže Žigmanov.
Novo čitanje teksta
Prije knjige Prid svitom iz 2008., Žigmanov je 2002. objavio zbirku pjesama Bunjevački blues. Njome je započeo svoj književni tretman tragičnih elemenata u bunjevačkih Hrvata, jer se uz poetiku ove zajednice mahom vezivala neka vrsta komediografskog prikazivanja neke vrste jeftine, vesele patetike.
Kada je u pitanju predstava Bunjevački blues, radi se o istoj dramaturškoj obradbi 2013. i 2020. godine.
„Dramaturška je obradba ista s različitom scenografijom, kostimografijom i redateljskim zahvatima, što daje sasvim jednu drugačiju intonaciju i drugačije se doima kao nova predstava. Književni predložak je jedna postmoderna atipična struktura romanesknoga. Ovo što smo vidjeli moglo se izvući kao sukus onoga što ta proza u sebi sadržava. Deset monologa koji se razrješuju na koncu u dijalogu dvoje ljudi. Sve je oporo i u monolozima i u dijalozima, sve je škrto natopljeno tim svijetom, tim sadržajima i etnografskim i toponimskim, i sudbinskim, i povijesnim, društvenim kontekstima, ali se razrješuju. Ta krhotinska, neka otočna sudbina tih ljudi koji se na kraju spajaju drži povezanu cijelu dramsku cjelinu. Redatelj Vidaković napravio je otklon od zagrebačke predstave, od suvremenog izričaja išao je više u utopljenost u taj običan svijet tih ljudi, što je isto više nego legitimno i možda je tako realističnije i prozaičnije uspio prikazati cijeli taj svijet. Redateljeva postavka i kada su u pitanju dijalozi Tome i Lozike, više je nego uspješna, a uvlačenje svih ostalih likova kroz neku vrstu postmodernoga digitaliziranog prostora ‚vrata‘ dobro je rješenje, jer oni tako dolaze u svijet scene iz jednoga backgrounda koji gledateljima nije bio jasan, ali kada su se pokazali na sceni, svima je postalo više nego očito što su oni, tko su i što su im sudbinski nanosi”, kaže Žigmanov.
Politički kontekst
Tekst je aktualan i u političkom kontekstu tzv. bunjevačkog pitanja.
„Tekst pa i predstava uklopljena je u zbilju. Mi nismo nojevi, niti smo zajednica koja nije određena onim što se događa u društvu. Ja sam možda čak i neki put i radikalno navezao na neke društvene i političke kontekste, jasnije htijući doznačiti tu našu sudbinsku vezanost uz ideologije, politike koje su imale često odlučujući utjecaj na sudbinu tamošnjih ljudi i kada je u pitanju opiranje i slamanje tih osobnosti. U tom smislu i ne vidim da je to neka vrsta niti politike niti neke užlijebljenosti u danu društvenu realnost, već univerzalni narativ o položaju pojedinca”, smatra Žigmanov.
Možda je ostalo prostora u predstavi naglasiti neke momente i odnose političkog karaktera koji su ostavili tragičnoga traga po bunjevačke Hrvate u Podunavlju. Taj je kontekst više vezan za bački dio u Srbiji, u narativ se uvlačio i Miloševićev režim, prilike Prvoga i Drugoga svjetskog rata koje imaju neku vrstu južnobačkog konteksta. A kada je u pitanju priopćivost u dio koji se tiče mađarskih iskustava, to jest iskustava bunjevačkih Hrvata iz mađarskog dijela Bačke, u kontekstu prilika nakon Prvoga svjetskog rata i Trianona, prišlo se light elementima, što je možda bolje jer je univerzalni narativ dramske potke bio razumljiv i ovdje.
Izvor: Hrvatska riječ (Branka Pavić Blažetin)