U prvom nastavku našeg feljtona o internetskim stranicama hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini (Srbiji) ukazali smo na važnost za život zajednice posjedovanja, od strane pripadnika, cjelovitih uvida u pojedine segmente društvenog života. Istom smo prigodom konstatirali kako tako što ne vrijedi samo za sastavnice iz povijesti, nego, gdjekad i presudno, značajno je imati „potpune preglede prilika i konstelacija u sadašnjosti“. Zašto? Jer se tako šire i snaže prostori za iznalaženje kvalitetnih rješenja za izbave.
Također smo napomenuli, a i u kontekstu završnog napisa valja ponoviti, da je „jedna od temeljnih strukturalnih slabosti Hrvata u Vojvodini bilo i ostalo do danas (premda se, može se reći, bilježe, gdjekad i radikalni, pomaci!) upravo odsustvo informacija o cjelinama, stanjima i značajkama koje vrijede za zajednicu kao takvu“. To je bio osnovni motiv za naše napore glede prikaza osnovnih činjenica i pravilnosti koje postoje u virtualnome svijetu, na internetu među hrvatskim institucijama i organizacijama u Vojvodini, koji je potaknut aktivnostima na izradi Strategije za informiranje na hrvatskome jeziku u Republici Srbiji Hrvatskog nacionalnog vijeća.
Lakmus za suvremenost i (ne)kompetenciju
I u ovim završnim razmatranjima napomenut ćemo kako prisutnost na internetu putem internetskih stranica društvenih subjekata i vidljivost na drugim platformama društvenih mreža odavno više nije samo stvar nekakvoga prestiža ili pomodarstva nego normalni (ne samo) komunikacijski kanal u praksama postojanja i funkcioniranja suvremenoga svijeta. Tu se onda krije i razlog zašto je ono vrijedno kontinuiranog praćenja, supripadnih različitih evaluacija ali i poduzimanja mjera za unaprjeđenje stanja! Štoviše, to je i obveza u samosvjesnim i odgovornim zajednicama!
Na koncu, još ćemo ponoviti i to da, kao relativno složen društveni medij opstojnosti u javnosti, internet zahtijeva i određena specifična znanja i vještine kako bi se njime, ne toliko i ne samo, pasivno ili recipijentski služilo, koliko bi bio posljedica planskog djelovanja koje je u funkciji informiranja i prezentiranja (vlastito proizvedenih) sadržaja u javnosti. Štoviše, oni mogu biti i sredstvo (tko je rekao propaganda?) putem kojeg se ostvaruju određeni ciljevi u području društvenoga djelovanja. U tom smislu, internetske se stranice mogu, dakako uvjetno, rabiti i kao nekakav lakmus za suvremenost i zrelost određenih društvenih grupa, njihovih institucija i ustanova te njihovih posljedičnih (ne)kompetencija i umješnosti vođenja/upravljanja društvenih procesa.
Kako s time ukupno stojimo onda u hrvatskoj zajednici u Srbiji? Sumarno promatrajući, nakon uvida u svih 49 internetskih stranica koje se na neki način mogu povezati s hrvatskom zajednicom (službene internetske prezentacije hrvatskih institucija i organizacija te onih stranica koje imaju sadržaje (i) na hrvatskome a vezuju se najčešće uz Katoličku crkvu), možemo zaključiti kako se ne bismo smjeli previše hvaliti ni kada je riječ o broju i vrsti prezentiranih informacija i činjenica, njihovoj (ne samo jezičnoj) kvaliteti te vizualnoj prijemčivosti ili atraktivnosti. Riječju, zadovoljstvo glede toga smije biti tek krhko! Na zadovoljstvo, skoro u svakom smislu, nukaju internetske stranice profesionalnih ustanova, što je naravno posve i razumljivo s obzirom na njihove misije i kapacitete. To vrijedi i kada je riječ o vizualno-grafičkoj kvaliteti njihovih internetskih stranica.
Najveća slabost – informativna nefunkcionalnost
Posebno treba registrirati deficite na planu informativne funkcionalnosti – gotovo 4/5 hrvatskih internetskih stranica u Vojvodini nemaju nikakvu informativnu funkciju, i to u smislu da dulje vrijeme ne donose vijesti o najavama nekih događaja ili izvješćuju o onome što se održalo! To je posljedica, čini se, činjenice da izostaje neka čvršća „uređivačka politika“ koja bi se trebala u kontinuitetu provoditi glede objava aktualnih sadržaja na internetskim stranicama.
Pri tomu, nećemo reći da se tako što u početku nije htjelo, no kao da je ispalo da je bilo važno otvoriti internetsku stranicu, pohvaliti se da ju se ima, neko je kraće vrijeme držati aktivnom, a onda postupno, sa smanjenjem entuzijazma dopustiti da kao neažurna „živi“. Ovdje valja posvijestiti sljedeće: temeljni je smisao internetskih stranica visoko povezan s njihovom informativnom potentnošću, pod kojom razumijevamo ne samo objavljene sadržaje o onome što se zbivalo u povijesti nego ona mora imati i informacije o aktualnostima koje se kontinuirano objavljuju.
I ako se tako što može razumjeti za hrvatske kulturne i druge udruge i manje župe, zbog poslovično slabih institucionalnih kapaciteta – pomanjkanja ljudskih resursa i financijskih sredstava, posjedovanje internetskih stranica koje nemaju novih objava više od dvije godine teško je dopustivo za one koje ne spadaju u tu skupinu. Pri tomu ne mislimo samo na udruge kojima je cilj raditi u području informiranja, kao što je Cro-Info, nego i na one koji predstavljaju veće organizacijske cjeline u društvenom životu, kao što je, na primjer, Subotička biskupija. Naravno, ovdje nam nije cilj nikoga prozivati, niti nam je cilj utvrđivanje nečije krivice, već konstatiramo određene slabosti i manjkavosti u virtualnome svijetu hrvatske zajednice s ciljem da se iste pokušaju prevladati na način da posljedično zadobiju pozitivno razrješenje. Možda bi uspostava jedne nove središnje internetske stranice Hrvata u Srbiji, koja bi objedinjavala sve informativne sadržaje, bila poželjni nadomjestak za većinu spomenutih slabosti?
Bez ikakvih sadržaja na svjetskim jezicima
Kada je riječ o jeziku (vrsta i kvaliteta) objava sadržaja, ni time se ne bismo smjeli previše hvaliti! Ukoliko prihvatimo da je normalno i poželjno da jezik komunikacije s javnošću hrvatskih institucija i organizacija treba biti najprije hrvatski, onda moramo reći kako to često nije slučaj. Štoviše, bilježimo kako pojedine internetske stranice hrvatskih udruga imaju gotovo sve sadržaje na srpskom jeziku, kao što je Hrvatski građanski savez!
U ovome kontekstu spomenut ćemo kako je posebno osjetljivo pitanje objava sadržaja na srpskom jeziku na internetskim stranicama Katoličke crkve, napose Beogradske nadbiskupije i Zrenjaninske biskupije, budući da je broj katolika srpske nacionalnosti neznatan, pa se postavlja pitanje je li onda ovakvo djelovanje u funkciji asimilacije Hrvata katolika. S druge strane, kada je riječ o kvaliteti hrvatskog književnog standarda na hrvatskim internetskim stranicama u Vojvodini, ni time ne bismo smjeli biti zadovoljni! Naime, iz velikog broja sadržaja koji su objavljeni može se pročitati kako znanje hrvatskoga jezika staje na gradivu iz osnovne škole. Ova ocjena, to posebno ističemo, ne vrijedi za hrvatske profesionalne ustanove.
No, ono što smatramo deficitom kod njih je odsustvo bilo kakvih sadržaja na nekom od svjetskih jezika. Na taj način, naime, doseg naših narativa omeđen je na one koji razumiju hrvatski jezik. To posebno trebamo imati na umu kada je riječ o komunikacijskim strategijama koje trebamo razvijati glede ukazivanja na probleme našeg nepovoljnog društvenog položaja i zap-rječavanja državnih tijela glede ostvarivanje manjinskih prava spram međunarodnih institucija i organizacija. Naravno, ovo se pitanje postavlja prije svega za Hrvatsko nacionalno vijeće i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini.
Internetske stranice i druge društvene mreže
Internetske stranice hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini međusobno gotovo ni na koji način nisu umrežene, također je jedan od upečatljivih dojmova. Naime, tek nekoliko njih ima izravne upute na druge internetske stranice (HNV i NIU Hrvatska riječ za profesionalne ustanove). Kao kuriozitet navodimo činjenicu da na internetskoj stranici Radio Marije – medija koji ima najveću ne samo informativnu vrijednost u Katoličkoj crkvi – postoji reklama i link samo prema jednoj stranici: onoj župe sv. Roka. Drugim riječima, slabo se koristi prostor za oglašavanje drugih internetskih stranica i medijskih proizvoda ne samo onih koje su vezane za Katoličku crkvu u Srbiji i njihovo prateće umrežavanje. Ovako, internetske stranice hrvatskih institucija i organizacija u Srbiji sliče otocima koji su među sobom nedopustivo slabo povezani.
Veoma slično vrijedi i za Facebook stranice hrvatskih institucija i organizacija, kojih je gotovo tri puta više negoli internetskih stranica. Ali, samo nekoliko njih ima izravni poziv s internetskih stranica – riječ je o profesionalnim ustanovama, DSHV-u i nekoliko župnih internetskih stranica. Najsretnije je ovo pitanje riješila – izravnim pozivom na praćenje! – internetska stranica subotičke katedrale. Drugim riječima, kao da postoje u paralelnim, odvojenim svjetovima, kao da nisu „djeca“ istih institucija. Isto tako i za Fb vrijedi gore spomenuta „otočna“ narav, pa bi i ovdje valjalo razmišljati o jednoj Fb stranici koja će objedinjavati sve važne informacije iz hrvatske zajednice u Vojvodini, odnosno Srbiji.
Inače, sam odnos internetskih stranica hrvatskih institucija i organizacija i njihovih Facebook stranica trebao bi biti posebna tema za istraživanje. Jer, stječe se dojam da je veći broj hrvatskih institucija i organizacija u jednom trenutku prešao, zbog veće popularnosti i jednostavnosti upravljanja, na Facebook društvenu mrežu i posve zanemario internetske stranice. Primijetit ćemo, na koncu, također, da je s Fb stranicama ovaj razvoj i naglo stao, čega su dokazi tek po jedan registriran Twitter i Instagram nalog. Krije li se iza toga činjenica da unutar prostora hrvatskih institucija i organizacija ne postoji promišljen i planski koncept pristupa društvenim mrežama novijih generacija, nije za naš napis toliko važno.
Izvor: Hrvatska riječ (Tomislav Žigmanov)