U suorganizaciji Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj i mjesne Hrvatske samouprave, u četvrtak, 16. ožujka, u Santovu je predstavljen Rječnik govora santovačkih Hrvata, objavljen potporom Ministarstva ljudskih resursa. Najnovije djelo Živka Mandića pobudilo je veliko zanimanje njegovih suseljana i sunarodnjaka, a došli su i brojni gosti. Svojom nazočnošću događaj su uveličali čelnici Hrvatske državne samouprave (HDS) i Saveza Hrvata u Mađarskoj, predsjednici Ivan Gugan i Joso Ostrogonac, HDS-ova dopredsjednica Angela Šokac Marković, konzul savjetnik Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Pečuhu Neven Marčić, predsjednik Županijske hrvatske samouprave Joso Šibalin i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov.
Pozivu su se odazvali i predstavnici kulturnih udruga podunavskih Hrvata Šokaca iz Vojvodine: iz susjednog Berega (Bački Breg) i obližnjeg Monoštora (Bački Monoštor) te Sombora, nadalje predstavnici prijateljskog naselja Petrijevaca iz Hrvatske, ali i okolnih bačkih naselja: Baje, Gare te Pečuha. Na predstavljanju koje je održano u knjižnici santovačkog doma kulture, o Rječniku su govorili recenzent dr. sc. Živko Gorjanac, autor Živko Mandić, a u ime nakladnika dr. sc. Stjepan Blažetin, ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj.
Rječnik je objavljen u nakladi Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj, za nakladnika je odgovoran dr. sc. Stjepan Blažetin, a recenzenti
su mu dr. sc. Marko Samardžija (Zagreb) i dr. sc. Živko Gorjanac (Baja). Na 905 stranica Rječnik sadrži nešto više od dvadeset tisuća natuknica, a Živko Mandić uz narječnu riječ bilježi naglasak i određuje njezino morfonološko mjesto, daje one glavne oblike promjenljivih riječi koje se razlikuju od onih u standardnom jeziku, objašnjava riječ standardnom riječju, te dodaje primjer natukničke riječi u rečenici u kojoj također bilježi akcente, čime omogućava korisniku odnosno čitatelju upoznavanje svekolikoga jezičnog blaga santovačkoga govora. Uz to u Proslovu Rječnika daje kratak pregled povijesti Santova i santovačkih Hrvata, a navodi i važnije značajke santovačkoga govora.
„Riječ recenzenta” potpisuje dr. sc. Marko Samardžija, koji uz ostalo zaključuje: Nema sumnje da će svojom kakvoćom Rječnik govora santovačkih Hrvata stati ravnopravno uz bok već spomenutu nizu vrijednih dijalektnih rječnika hrvatskih govora koje su njihove autorice i autori sastavljali vođeni istom osnovnom namjerom koja je vodila i Živka Mandića: popisati i objasniti što je moguće više od leksičkoga blaga materinskoga idioma kako bi navlačenje koprene zaborava na nj bilo bar usporeno ako već ne može biti zaustavljeno.
Jedan od recenzenata profesor Visoke škole Józsefa Eötvösa u Baji dr. Živko Gorjanac, rodom Santovac, koji je doktorirao na temu Hrvatski govor sela Santova, ukratko se osvrnuo na dosadašnji rad Živka Mandića na polju sakupljanja, bilježenja i obradbe usmene književne baštine, onomastičke i toponomastičke građe santovačkih Hrvata. Kako uz ostalo reče, ovaj Rječnik srednje veličine s domalo tisuću stranica, grafički je lijepo opremljen koji crveno-bijelo-plavim koricama i motivima šokačke tkanine priziva osjećaj o čvrstoj nacionalnoj pripadnosti santovačkih Hrvata i njihovoj neizmjernoj ljubavi prema tradiciji. On je ukratko prikazao način obradbe natuknica, a napomenuo je i neke važnije značajke santovačkoga govora, te leksičke i sintaktičke primjere.
Autor Živko Mandić zahvalio je prije svega nakladniku, Znanstvenom zavodu Hrvata u Mađarskoj (Pečuh) i njezinu ravnatelju dr. sc. Stjepanu Blažetinu, zatim recenzentima dr. sc. Marku Samardžiji i dr. sc. Živku Gorjancu koji su, kako reče, obavili golem posao i pridonijeli 
da ova knjiga bude što vrednija, jednako kao i suorganizatoru predstavljanja santovačkoj Hrvatskoj samoupravi.
– Mogu reći da sam danas izuzetno sretan. Sretan zato što se obistinila moja davna želja da se objavi takva knjiga kojom će spasiti cijeli govor santovačkih Hrvata. Tom sam knjigom okrunio svoju dosadašnju djelatnost glede skupljanja, bilježenja naše sveopće baštine. U nju sam uložio najviše vremena i truda. Neću pretjerati kažem li da santovačke riječi bilježim pedesetak godina – reče uz ostalo autor ističući kako se misao o sastavljanju santovačkoga rječnika javila još daleke 1962. godine kada je dospio u Budimpeštu, u tada jedinu našu gimnaziju.
Srećom, već sam davno shvatio da naš santovački govor polako, ali sigurno iščezava, nestaje u grob. Jer ova naša mala hrvatska zajednica, čije je srce stoljećima snažno kucalo, sada polako nestaje. Ta se naša grana suši i u dogledno vrijeme vjerojatno neće biti nijednoga govornika ovoga našega govora. Stoga nisam smio taj naš lijepi govor prepustiti zaboravu, pa sam upornije i sustavnije radio na tome. Na to me potakla i činjenica da mnoga naša sela koja su nekoć bila čisto hrvatska, danas uopće nemaju Hrvata, i ne znamo posve sigurno kakvim su jezikom govorili.
O najvažnijim značajkama santovačkoga govora Živko Mandić naglasio je ponajprije ikavicu koja je, kako uz ostalo reče, lijepa kao u Bartola Kašića, čista poput suze. Krasi ga stari naglasak, primjerice divojka, lisica, lopata; dativ i lokativ na -e umjesto -i: Do sam Marije, Bio sam u crkve; ali je sačuvan i stari oblik množine lokativa na -ah gdje je gubitkom glasa h ostao samo a: U njevi soba su lipe ponjavke; zatim praslavensko meko r, izgovara se npr.: gorje, morje, širje koje je u santovačkih Hrvata očuvano, pa šćakavizmi: išćem, pljušći, Plandišće pregrošća; zavinuti naglasak ili čakavski akut: kako, vode, teče, trčućke. A da je posrijedi vrlo starinski govor svjedoče i oblici: viđem je umjesto standardnog vidim ih, što upućuje čak na staroslavenske korijene.
Prema autorovim riječima, ova baština spašena je u zadnjem trenutku, stoga je nastojao pribilježiti što moguće više riječi. Jer govornika je sve manje i manje, zato je pokušao obuhvatiti sva područja života, nazive pojedinih rukotvorina, pučku medicinu, praznovjerje, imena vila, nazive zvijezda, sve o odjeći, o prehrani, o mikrotoponimima koji predstavljaju veliko bogatstvo, (zabilježeno ih je čak 350), zatim naziva biljaka 616, životinja 260 i druge. Posebno je naglasio zasluge mnoštva kazivača, od kojih je izdvojio: Barišu Blažetina zvanog Torbonoša, Stipu Fucina, Đuku Galića, Matiju Velina, Marina Blažetina, Živka Šimića, Marina Žužića i sveznadaricu Anicu Jozić (r. 1889.). Zbog prevelike građe ograničio se samo na manje poznate i nepoznate riječi.
Glede natuknica uz ostalo reče da je u svakoj gramatička obradba, tumačenje na književnom jeziku, te primjeri iz živoga govora, između
ostalog brojne poslovice, ustaljeni izrazi (frazemi), pučke prispodobe...
– Jest da smo mi Šokci, i time se ponosimo, ali smo sastavni dio hrvatskoga naroda što bjelodano svjedoči i ovaj Rječnik. Dragi sunarodnjaci, primite ovu knjigu s takvom ljubavlju s kakvom sam je godinama stvarao. – zaključio je na kraju Živko Mandić
Izrazivši zadovoljstvo velikim brojem okupljenih, u ime nakladnika dr. sc. Stjepan Blažetin, ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj, naglasio je barem dvostruku ulogu Rječnika.
– Jedna je uloga ove knjige znanstvena, dakle ono je neprijeporna znanstvena vrijednost koja se u toj knjizi nalazi i čime će se moći budući istraživači koristiti za svoj posao. Ali druga vrijednost, koja se vidjela i ovdje danas, i osjeća se u zraku, to je ona osjećajna, emotivna vrijednost za sve one koji su danas ovdje, za sve one koji žive u Santovu i koji imaju prije svega emotivni odnos prema ovomu hrvatskom, šokačkom lokalnom govoru. To je ona dvostruka uloga koju ova knjiga želi i nadam se da ispunjava u potpunosti. Ona je spomenik u stručnom, znanstvenom smislu, s druge pak strane spomenik jednoj zajednici koja, svi dobro znamo, polako nestaje, ali će ostati zabilježena u ovih devetsto i pet stranica koliko rječnik ima.
Kako uz ostalo reče dr. sc. Stjepan Blažetin, rječnik sadrži više od dvadeset tisuća natuknica, od toga 2300 posuđenica, stranih riječi, dakle svega desetak posto cjelokupne građe. Sve ostalo govori o našemu hrvatskom govoru koji odiše bogatstvom, bogatstvom koje, nažalost, nestaje pod utjecajem standardnog jezika, medija, suvremenog načina života.
– Ova knjiga želi biti uzor za svakoga koji eventualno želi opisati lokalni govor nekoga svog naselja. Voli bih da sve etničke skupine u Mađarskoj imaju barem jednu ovakvu knjigu. Dakle, recimo da barem jedno bunjevačko mjesto ima ovakav rječnik. Bilo bi dobro da to imaju podravski Hrvati, šokački Hrvati u Baranji, bošnjački Hrvati u okolici Pečuhu. Pomurski Hrvati imaju sličan rječnik Erike Rac koji nije samo rječnik lokalnoga govora. Također bi bilo dobro da ga imaju i zapadni Hrvati u Mađarskoj. – izrazio je dr. sc. Stjepan Blažetin želju i potrebu hrvatske zajednice u Mađarskoj.
Prema njegovim riječima knjiga je objavljena u 204 primjerka, a koštala je umalo 2,5 milijuna forinta, tiskanje, omot, honorari recenzenata, što znači da bi ova knjiga trebala imati cijenu od deset tisuća forinta. Napomenuo je da je knjiga, primjereno sadržaju i znanstvenoj obradbi, dobila i odgovarajuću grafičku opremu koju je izradio István László, i naravno tvrdi uvez koji zahtijeva ova knjiga svojim opsegom. Jednako tako istaknuо je recenziju profesora Samardžije, koji se bavi slavonskim štokavskim govorima, ona je uvrštena u ovu knjigu, vrlo informativna, naprosto da se vidi da se ne radi o jednom skupu riječi, nego o jednom osmišljenom znanstvenom djelu koje služi na čast autoru, ali i cijeloj zajednici.
Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, i narodni zastupnik u Parlamentu Republike Srbije, čestitao je autoru Živku Mandiću na ovome kapitalnom djelu ne samo kada su u pitanju Hrvati u Mađarskoj nego i svi Hrvati u europskim državama kao autohtone manjine. Kako uz ostalo reče, koliko je njemu poznato, ako samo letimice pogledamo panoramu rječnika mjesnih govora, ono i po obujmu, a kako smo čuli, i na stručan način nadilazi sve one rječnike koji su bili objavljivani do sada.
– U tom smislu čestitam Živku Mandiću na nesvakidašnjem naporu, na dugogodišnjoj posvećenosti, na stručnom pristupu, i na koncu na pozitivnom ishodu na kojem treba zahvaliti znanstvenoj zajednici, Znanstvenom zavodu Hrvata u Mađarskoj, i ne samo njemu nego i akademskoj zajednici, recenzentima, cijeloj hrvatskoj zajednici u Mađarskoj i Hrvatskoj državnoj samoupravi. Obogatili ste prostor izvandomovinske Hrvatske s kapitalnim djelom. Imate na što biti ponosni i vi, i znanstvena, i cijela hrvatska zajednica u Mađarskoj. Bilo bi dobro da priznanje dođe i sa strane mjerodavnih ustanova iz naše matične zemlje. – zaključio je Tomislav Žigmanov.
Dodajmo zaključno da je ovo zasigurno najveći pothvat autora Živka Mandića i nakladnika Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj, znanstveno djelo čime su zadužili cijelu našu hrvatsku zajednicu u Mađarskoj. Ona će biti korisna za sve one koji su osjećajno vezani za ovaj govor, za santovačke Hrvate, ali i za sve one koji budu istraživali mjesne govore, za sve one koji će prionuti sastavljanju rječnika nekoga lokalnoga govora.
Stipan Balatinac, Hrvatski glasnik
