}Poetski prikaz Avaških godina koje je napisao Milovan Miković premijerno je izveden 8. studenoga u izvedbi glumaca Književno-teatarskog kružoka HKC-a Bunjevačko kolo iz Subotice. 
Djelo je dramatizirala i režirala voditeljica spomenutog kružoka Nevena Mlinko, koja je i sama glumila u ovoj jednosatnoj predstavi. 
Bila je to večer u kojoj su se čule nesvakidašnje riči, one zaboravljene i nestale iz svakodnevice,  koje su ovim prikazom ponovno oživljene uz suvremenu glazbu, scenografiju i autentičnu kostimografiju.

Uspješna izvedba 

Osim spomenute Nevene Mlinko koja se našla u ulozi mlade i „sjene“, glumci koji su sudjelovali u  vrhunski izvedenoj predstavi su: narator – Slađan Bošnjak; baćo – Zoltan Sič, nana – Nataša Stipančević, deran – Vedran Peić, uručitelj – Darko Baštovanović, „sjene“: Katarina Ivković Ivandekić, Katarina Ivanković Radaković i Katarina Piuković i statisti Marijan Romić, Marin Piuković i Danilo Milojević. Za scenografiju se pobrinuo Kristijan Milanković, za rasvjetu Marin Jaramazović, glazbu Nela Skenderović, dok se za garderobu kao i autentične rekvizite na sceni pobrinuo Ivan Piuković. 
Zbirka pjesama Avaške godine napisana je 1991. godine na bunjevačkoj ikavici i po mišljenju struke pripada vrhunskim djelima dijalektalne književnosti Hrvata. Poetskom prikazu iste nazočio je i njen autor Milovan Miković koji nije skrivao svoje oduševljenje. 
„Dramatizacija poeme Avaške godine je veoma uspjela i krasno je izvedena, s dobrim scenskim rješenjima i potrebnom dinamikom. Progovorio je stih koji sam pisao na drugačiji način i zbog toga sam sretan. Mislim da je ovo dobar poticaj da se otvore ozbiljni razgovori o vraćanju hrvatske scene u Narodno kazalište u Subotici. Sada su ispunjeni svi uvjeti, imamo ljude koji znaju na sceni progovoriti o sebi i svojim problemima, to pokazuje i ova predstava“, kaže Miković. 

Vatromet autentičnog govora

Iako je premijera za ovu predstavu bila zakazana za 31. ožujka, neposredno prije toga proglašeno je izvanredno stanje. Tako dugačka stanka učinila je svoje. Predstava je, po riječima Nevene Mlinko, bila pripremljena još u ožujku, ali s obzirom na to da preko ljeta nisu radili, posljednja dva i pol mjeseca su intenzivirali probe. Ovom predstavom željeli su ukazati na ljudske aspekte postojanja, koji su bili isti i prije stotinu godina, a i mi ih danas proživljavamo. 
„To je životopis bračnog para koji krene glamurozno i svečano, ali se vjerojatno ni ne stigne pogledati za života, te završi u nekoj svojoj turobnoj svakodnevici koja rastrga čovjeka. Stoga su tu prisutna pitanja: Do kad će nas drugi varati? Lagati? Pa sve do onog pitanja: Do kada ćemo sami biti u raskoraku s vlastitim životom? Te fragmente poeme nastojala sam posložiti u jednu fabulu koja može biti laka za praćenje, ali ono što daje poseban pečat izvedbi jest bunjevački govor, koji zapljuskuje publiku riječima koje se danas više ne čuju. Ovo je bio vatromet bunjevačkog autentičnog govora“, ističe Mlinko. 
Po njenim riječima za pripremanje predstave koristili su se rječnikom, a također su imali pomoć poznavatelja bunjevačke ikavice novinara Zlatka Romića, koji je pomagao oko pravilne akcentuacije.

Veliki entuzijazam i pozitivno ozračje 

Veliki broj riječi izrečenih u predstavi se više ne koristi, te se rijetko kada može čuti od starijih ljudi koji su takav govor živjeli. I među glumcima se učilo, od značenja do pravilne akcentuacije. „Ikavicu svi mi, netko manje – netko više koristimo u obiteljima i nosimo je iz djetinjstva. Mislim da je generalni problem što taj govor s izvornim naglaskom definitivno nestaje. Ovo je za nas bio pionirski pothvat na koji sam ponosan. Ono što je Miković uradio, napisao u svojoj knjizi, mi smo sada tome dali šansu da živi na sceni. Neka ovo na neki način bude sjeme, začetak neke teatarske scene koja će, nadam se, tek biti u subotičkom Narodnom kazalištu. I tamo treba biti prisutna rič, ikavica, koju trebamo ozbiljno čuvati,“ kaže Zoltan Sič. 
Jedan od onih kome je ikavica bliska jeste Slađan Bošnjak, u ovoj predstavi u ulozi naratora. 
„Tekst je sam po sebi težak i puno riječi dugo nisam čuo, a neke nikad. Osobno ikavica mi je bliska, jer sam odrastao na bunjevačkom salašu uz majku i didu i od njih sam dosta bunjevačkih riječi naučio, čak mi je i naglasak ostao u ušima“, kaže Bošnjak koji je u kružoku od prvoga dana. 
Osim intenzivnog rada i napornih probi, on je spomenuo i ono što se ne vidi, a to je međusobno druženje i sjajna atmosfera, koju je potvrdila i voditeljica. 
„Sve ovo su odgovorni ljudi koji vole to što rade. Svi oni od svog slobodnog vremena odvajaju vrijeme za probe, stoga mogu reći kako je prisutan veliki entuzijazam i želja za kreativnim iskazivanjem na sceni bez obzira na to što smo svi amateri. Radna atmosfera je bila divna, ispunjena kreativnošću, pozitivnim nabojem, te smo tako jedni druge poticali, motivirali i međusobno si pomagali,“ kaže Mlinko. 
Za ovu predstavu tražila se karta više, no s obzirom na to da je na snazi ograničen broj posjetitelja nisu mogli nazočiti svi oni koji su to htjeli. Tako je uz sve propisane epidemiološke mjere sljedeća izvedba bila već 10. studenoga, a glumci najavljuju još jednu, koja će također biti s ograničenim brojem publike i to 21. studenoga, s početkom u 18 sati, u dvorani HKC-a Bunjevačko kolo, gdje su i dosadašnje izvedbe održane.

Izvor: Hrvatska riječ ( Ž. V.)