Novi dokumentarni film Rajka Ljubića „Vrijeme otkupa" premijerno je prikazan 23. veljače u Velikoj vijećnici Gradske kuće u Subotici. Film se bavi poslijeratnom agrarnom reformom, temeljem koje je, u razdoblju od 1946. do 1953. godine, država provodila nasilno oduzimanje zemljišta u privatnom vlasništvu, što je nazvano „otkup" poljoprivrednih viškova. U navedenom razdoblju oduzeto je ukupno 640 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta koje je raspodijeljeno na tri strane, odnosno dio je dodijeljen svježe doseljenim kolonistima iz pasivnih krajeva, dio su dobili ovdašnji bezemljaši, dok je dio pripao tada tek osnovanim seljačkim zadrugama. Najveće žrtve agrarne reforme u Subotici bili su bunjevački Hrvati, budući da su bili najvećim dijelom vlasnici poljoprivredne zemlje, sitni i srednji zemljoposjednici. Tražeći više nego što je seljak mogao dati, nove vlasti su nerijetko primjenjivale i teško fizičko zlostavljanje te su seljaci osuđivani i zatvarani. U filmu „Vrijeme otkupa" govore članovi obitelji koje su proživjele nemilosrdnu kampanju protiv seljaka u okviru poslijeratne agrarne reforme.
Autor „Vremena otkupa" Rajko Ljubić je prigodom premijere istaknuo kako se u ovom, za razliku od svojih prijašnjih filmova, bavio temom zla koje ljudi nanose jedni drugima.
Sugovornici
Svoja sjećanja na „vrijeme otkupa" u filmu su iznijeli: Jakov Kujundžić, Verica Matković, Giza Miljački Matak, Ante Dulić, Antun Mukić, Marija Čović, Gabriela Sudarević, Julije Lipozenčić i Bela Duranci.
„Mislimo da smo razumni, a da pritom u ogromnom broju varijabli dobra i lošeg ne možemo izračunati što nam je zapravo prijetnja, a što nije, pa onda preventivno utamanimo, svejedno fizički ili samo psihički, sve što nam stoji na veličanstvenom putu našega osobnog boljitka. I promatrajući povijest tisućama godina unazad, ne vidim drukčiji obrazac ponašanja. Uvijek je u pitanju interes, bilo osobni bilo kolektivni. I točno to se dogodilo 1946. godine. Proglašeni kolektivni interes, zaodjenut jednom - sada znamo - pogrešnom ideologijom, označio je sve što je u vlasništvu pojedinaca kao najveći grijeh. I taj grijeh se morao oduzeti silom ili milom. Tog momenta se kod vršitelja dužnosti oduzimača, pojavio osobni interes: što ja ne bih malo 'ušićario' i za sebe, makar malo mučio druge. I maštovitost u otimanju, za kolektivno i osobno dobro, razigrala se do neslućenih razina. Tako je u legendu ušlo čupanje brkova, uriniranje, namakanje u bunaru i vješanje na tavanu, među šunkama, kojih više nije bilo", rekao je Rajko Ljubić.
Prema Ljubićevim riječima, prva i druga agrarna reforma imale su negativne posljedice na razvoj poljoprivrede i sela.
„Naravno da se odmah vidjela namjera ondašnjih vlasti: uništiti u potpunosti samostalne stanovnike sela, jer su oni jedini nesavitljivi, jer posjeduju hranu i sklonište od svega i svačega. A kada ga odvijaš od njegovoga, kada mu odrediš neku bijednu plaću, ucijeniš dječjim dodatkom i eventualnim stanom, tada je tvoj i možeš mu raditi što te je volja. Do napuštanja salaša bi svakako došlo, promatrajući moderna kretanja u poljoprivredi. Ali to ne bi bio takav krvav proces, nasilan i nepravedan. Nego bi bio prirodan, puno sporiji i s očuvanjem svih tradicija, pa i govora - dijalektalne ikavice - koja je samo na salašu mogla tako živjeti i tako se očuvati", naglasio je Rajko Ljubić.
Inače, ovo je četrdeseti film Rajka Ljubića snimljen u proteklih deset godina, a koji se bavi temama iz života bunjevačkih Hrvata u subotičkom kraju. „Vrijeme otkupa" nastalo je u produkciji Hrvatskog akademskog društva koje je i organiziralo premijernu projekciju. Nakon Subotice, film bi trebao biti prikazan u okolnim seoskim mjestima - Tavankutu, Maloj Bosni, Đurđinu i Bikovu.
Svjedok torture
Nakon projekcije, o „vremenu otkupa" govorilo je i nekoliko starijih osoba koje su kao djeca ili mladi, svjedočili nasilnom oduzimanju zemljišta i torturi vlasti. Jedan od njih bio je i Pero Prćić, učitelj po struci. „Sjećam se da smo '48. godine kosili žito, a nismo imali ni šaku brašna. Promatrajući nas djecu kako se mučimo, otac je uzeo šarage od kola i jednu deku, te je udarajući snop žita o šarage, natresao oko 100 kg žita, koje je potom odnio samljeti i kada smo taj kruh kušali, nije bilo boljega na svijetu. Nakon dvije godine, 1950., otac nije više imao što dati kako bi ispunio 'obvezu', te su ga pozvali u Odbor gdje su odlučili zatvoriti ga u staji i primoravali ga piti vodu iz alova iz kojih su pili konji. Potom je došlo suđenje i osudili su ga na tri godine zatvora i konfiskaciju imovine", prisjetio se Pero Prćić.
Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografije: Nada Sudarević
