Nema ničega čudnoga u tomu što je struka etnologa i posao urednika pučke i predajne kulture na Hrvatskoj radio-televiziji (HRT) život Alekseja Gotthardija Pavlovskog dovela u svakodnevnu vezu s glazbom. Pa to mu je zvanje i posao, reklo bi se. Ono što je, međutim, bar iz ovdašnje perspektive zanimljivo svakako je činjenica da se Pavlovsky u posljednjih godinu dana izuzetno vezao za običaje (pa tako i glazbu) bunjevačkih Hrvata u Subotici, o čemu svjedoči i nedavno završen serijal Pisme, bande, ljudi (čija televizijska premijera u tri termina na HRT-u slijedi u svibnju), kao i upravo završeno snimanje dokumentarca o uskrsnim običajima u Subotici i okolici.
S druge strane, Pavlovsky je uz svoj doktorski rad o narodnjacima i turbofolku u Hrvatskoj javnosti priložio i knjigu na istu temu, rasvjetljavajući ovaj kulturološki fenomen iz mnogih uglova, od njegovih začetaka, preko žanrovske i terminološke isprepletenosti, pa do praktičnih primjera o kojima svjedoče i riječi brojnih kazivača. Ipak, ovaj „dvodijelni“ intervju za Hrvatsku riječ počinjemo pitanjem otkuda toliko zanimanje rođenog Riječanina za istočni rub hrvatske dijaspore:
Potakao me je Branko Ištvančić, zato što mi je dugogodišnji kolega i suradnik s kojim se dugo znam i koji mi je puno pričao o svojim Bunjevcima, svom porijeklu i uspomenama iz Tavankuta i Subotice. S druge strane, mi u svom programu moramo imati i segment naših nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ali i Hrvata u dijaspori. I tako, godinama slušam o svemu tome, a nikako da dođem(o) snimati. Onda mi je Branko rekao da je s osječkim redateljem Silvijom Mirošničenkom ponudio HAVC-u (Hrvatski audiovizualni centar, prim. a.) jedan scenarij u kom traži stare tamburaše, pjevače i pjevačice. Ja sam mu rekao da tu temu možemo raditi za program pučke i predajne kulture Hrvatske radio-televizije i tako smo i došli na teren. A onda se ispostavilo da starih tamburaša i pjevača više nema, pa nam je na koncu Vojislav Temunović bio stručni suradnik koji nam je unaprijed poslao neke informacije. Pomislio sam da bi nam bolja priča bila prikazati tamburaše kronološki, kroz XX. stoljeće.
Koliko ste prije toga bili upoznati s kulturom i običajima bunjevačkih Hrvata?
Moram priznati – malo. Ja jesam studirao etnologiju, ali nismo mi ništa od toga posebno obrađivali. Zapravo, znao sam što su i drugi znali: ono što sam viđao na televiziji ili na smotrama folklora.
Kako Vam sada sve to izgleda nakon Vašeg trećeg boravka u Subotici?
Kao i svugdje drugdje. Svaka kultura ima svoje specifičnosti, svoj okvir, prostor djelovanja, povijest koja ju je stvorila i formirala itd. Naravno, ima tu i zajedničkih elemenata koji se i drugdje sreću. Dakle, nije mi neko veliko iznenađenje, ali sam ju s druge strane upoznao iznutra. U svakom slučaju, vizualno je dojmljivo: te nošnje, taj stav u plesu itd. Ali, to je samo površina i prvi dojam.
Što mislite da je razlog slabog poznavanja kulture bunjevačkih Hrvata u matičnoj im domovini, ne samo kada je riječ o tradiciji i običajima nego općenito?
Pa, „daleko smo“. A da s tim u vezi postavim protupitanje: koliko su Istrijani poznati kod Hrvata Bunjevaca? Ako krenemo od osobnih kontakata, odnosno izravnog susretanja, onda su to različiti krajevi koji su imali drugačiju povijest. Nema etnologije u osnovnim ili srednjim školama, nitko to ne uči i izučava na taj način nego samo eventualno kroz folklorna društva. I sad ta društva putuju, upoznaju se i možda oni međusobno bolje znaju kulture onih drugih nego mi ostali. Uostalom, stara je mudrost da je daleko od srca ono što je daleko od očiju. Drugim riječima, malo znam o kraju u koji nemam potrebe odlaziti.
Nije li to ipak zadaća i odgovornost državnih institucija, pod koje potpada i HRT, ili užestručnih institucija?
Odgovornost na državi svakako postoji, jer ona mora brinuti o tome da je dijaspora povezana sa svojom maticom. Sigurno je posao države da kroz razne projekte, programe ili manifestacije o tome brine. Samo, koliko država ima novca, toliko je i spremna brinuti o tome. Što se tiče struke, to je stvar interesa. U etnologiji se svatko bavi temom koja ga zanima i ne ide to po naredbi ili dekretu. Nitko u hrvatskoj etnologiji ne naređuje čime će se tko baviti. Tako, recimo, na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu postoji profesorica Milana Černelić koja se Bunjevcima bavi kao temom. Ali mislim da je ona jedina koja se ovim pitanjem sustavno bavi. Ipak, moram reći da su razni bunjevački plesovi jako popularni među hrvatskim folklornim društvima.
Nakon serijala o tamburašima u Subotici završili ste i snimanje o uskrsnim običajima. Kako ste zadovoljni onim što ste vidjeli?
To je sjajno. Vidi se da je to običaj koji zaista živi. Tu prije svega mislim na polivače koji su se, zahvaljujući tome što su tehnološki unaprijeđeni, i omasovili. Jer danas, kada je došlo u modu – a vidim iz literature da je to počelo još između dvaju svjetskih ratova – špricati kolonjskom vodom, a ne vodom iz kabla, taj je običaj svakom „postao dostupan“. Danas, naime, svatko takav nekakav sprej može staviti u džep i ići okolo „polivat“. To je tehnički jednostavno i zato se i omasovilo, jer nikom danas ne bi bilo lako ići s kantama vode okolo i polivati. Tako je ispalo da je tehnologija običaj učinila dostupnijim i zato mu je i produljila život, i to mi je kao etnologu baš zanimljivo. Što se tiče crkvenog dijela, mislim da su tu ljudi dosta tradicionalni i vezani uz Crkvu. To se vidi i po tome koliko je sve to svečano, i u katedrali i u lokalnim crkvama. Ali, to je isto način da se ljudi privuku i da u tome prepoznaju svoj identitet, jer im, bez želje da nekoga uvrijedim, taj „glamur“ izgleda institucionalno privlačno. A to je jedan od načina čuvanja i nacionalnog identiteta. U tom smislu je ovdje možda drugačije nego u Hrvatskoj, jer se taj nacionalni naboj osjeća između redaka: vi ste tu manjina, i onda vam je to možda i važnije.
Za razliku od Vaših kolega s HRT-a, Vi niste bili iznenađeni običajem polivanja na Vodeni ponediljak iako, kako ste sami rekli, prije niste puno znali o bunjevačkim Hrvatima. Kako to?
Malo znam i o tom običaju, ali iskreno kazano više sam se o njemu educirao iz literature i s interneta. Taj običaj postoji i u Poljskoj i u Slovačkoj i u Mađarskoj, što smo, uostalom, i u Subotici vidjeli kod ovdašnjih Mađara. Mislim da je tim putem i došao u Vojvodinu. Nisam siguran, ali mi se čini da sam naišao na podatak da prvi zapisi o polivanju djevojaka postoje iz XIX. stoljeća. Ali, teško je reći je li to noviji običaj ili to prije samo nije zapisivano, odnosno je li to nešto pretkršćansko, što meni tako izgleda, ili nije. U svakom slučaju, ovaj je običaj u Vojvodinu vjerojatno došao preko Mađara. Posebno mi je bilo zanimljivo čuti od kolege, a piše o tome i na internetu, da je u Slovačkoj ovaj običaj toliko „živ“ da zbog njega mora intervenirati čak i policija. Naime, ima slučajeva da se mladi penju na drvo pa otuda špricaju, pa onda iz nepoznatih razloga padnu s drveta, pa zaustavljaju automobile kako bi špricali...
Uskrsni običaji nisu posljednji kojima će se HRT baviti kada je riječ o bunjevačkim Hrvatima u Subotici.
Nisu. Planiramo doći ove godine i za Dužijancu. Mislim da se baš zgodno poklopilo da je 2018. devedeseta obljetnica tavankutske Dužijance i 50. u katedrali. E, kako bismo sljedeće godine imali spremnu emisiju o tome, moramo ove, 2017., to snimiti. Stoga ćemo u lipnju, srpnju i kolovozu doći u četiri navrata, a možda dođemo još i za Božić ove godine. Pa onda sljedeće godine i za Dove o kraljicama i svakako sljedeće godine snimanje i o nošnjama jedne epizode, a možda i serijala.
Jesu li vam za to odobrena sredstva ili je riječ samo o planovima?
To su planovi, ali mi imamo godišnji proračun na kog, recimo, možemo računati. Naime, ne očekujem baš tako drastične promjene na HRT-u da mi ni na što ne bismo mogli računati. Osim toga, na HRT-u postoji razumijevanje da se emisije ovakvog tipa moraju proizvoditi tako da za nas novaca koliko treba uvijek ima. Stoga i očekujem da će tako biti i u budućnosti.
Vaša knjiga Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj, što je ujedno bila i tema Vašeg doktorskog rada, pobudila je veliko zanimanje javnosti. Kako se i otkada ovaj fenomen proširio i na državu u kojoj živite?
Riječ je o glazbi koja funkcionira prema svim principima popularne kulture. I upravo zato što funkcionira po tim principima i jest popularna. Iako je nastala u Srbiji i Bosni, ona je istoga trenutka bila popularna i u Hrvatskoj. Osim toga, i u Hrvatskoj je sve vrijeme postojala produkcija takve glazbe. Naime, lokalni i regionalni sastavi ne samo da su reproducirali takvu glazbu nego su je čak i proizvodili, samo što ona tada možda nije dolazila i na nosače zvuka kao što je bio slučaj s renomiranim interpretatorima te glazbe iz BiH i Srbije. Dakle, ona je još od šezdesetih prisutna u Hrvatskoj, osobito po selima i na periferijama gradova, a od devedesetih i u središtima gradova. Početkom šezdesetih je bilo neko savjetovanje u Opatiji, na kom su bili svi glazbeni urednici iz centara ondašnje Jugoslavenske radio-televizije, s temom kako da se postave prema toj vrsti glazbe. Narodnjaci su već onda bili toliko popularni i toliko su uzeli maha da je već u službenom državnom mediju, a to je bila JRT, postojala potreba da se nekako prema tome postave. Postoji i nekakav izvještaj na 200 strana i nekakvi zaključci, ali ništa od toga nije bitno jer se više nikada nisu sastali. Međutim, zanimljivo je bilo to da je u raspravama bilo riječi o tome kakvi su tekstovi u zabavnoj glazbi, u narodnoj su još i dobri. Znači, to je popularna kultura koja nam se jednostavno dogodila. Osim toga, ta potreba pisanja „na narodni način“ postojala je još u XVIII. stoljeću. Dakle, ti narodnjaci su bili jedan zgodan spoj između tradicijske i popularne glazbe. U početku su oni imitirali tradicijsku glazbu, ali su se od nje vrlo brzo odmakli i već sredinom šezdesetih oni su usvojili melostrofičnu strukturu pjesme, znači kitica i refren. U svakom slučaju, oni su bili nekakva vrsta mosta između tradicijske i popularne narodne glazbe. Pri tomu je i sama sintagma „popularna glazba“ musique populaire, odnosno popular music, koja je nastala u XIX. stoljeću, veoma zanimljiva jer je značila narodnu, odnosno tradicijsku glazbu da bi 100 godina kasnije označavao nešto posve suprotno – komercijalnu glazbu.
Vi ste i u svojoj knjizi vrlo oprezni u korištenju naziva za određenu vrstu glazbe upravo zbog njezine prožetosti različitim utjecajima. Ipak, kako biste ovo što se danas sluša, i kod nas ali i u Hrvatskoj, terminološki definirali?
Sredinom devedesetih pojavio se naziv turbofolk, koji je za svoju glazbu – a koji je bio parodija narodnjaka – koristio Antonije Pušić, odnosno Rambo Amadeus, pa je to postao i službeni naziv. Takva glazba bila je spoj nekog tehno-dancea s „narodnom“. Međutim, sada je ovaj turbofolk u usporedbi s devedesetima opet nešto drugo i sve je više otišao u neki pop, koji je postao zajednički zvuk cijelog prostora bivše Jugoslavije kao zajedničkog tržišta. Ima li to sada neko ime, pojma nemam.
Izjavili ste da „ćirilicu“, što je također jedan od naziva za turbofolk, slušaju i oni koji baš i nisu za ćirilicu kao pismo. Kako to tumačite?
Pa to samo znači da glazba nema veze s političkim afinitetima i to je činjenica koja se stalno potvrđuje. Konačno, za to postoji i primjer da je jedna skupina hrvatskih branitelja u opkoljenom Vukovaru u nekoj polurazrušenoj birtiji na upit našeg radijskog urednika Maria Mihaljevića, koji se također zatekao tamo, kako to mogu slušati odgovorili da su to slušali i prije, a slušaju i sad. Meni je to logično, jer glazbeni afiniteti ne moraju imati veze s političkim.
Kako osobno gledate na fenomen narodnjaka, turbofolka ili kako se god takvo što uopće moglo nazvati?
Ja sam odrastao u Rijeci i u društvu u kom sam se kretao prema tomu je postojao jedan veliki zazor. To je općenito bilo i u Hrvatskoj: tko sluša narodnjake, taj je teški primitivac. Međutim, shvatio sam da se ne mogu s takvim stavom baviti ovom temom, pa sam tako prvo morao dekonstruirati samoga sebe kako bih uopće mogao i početi. Ali, kako sam se ja amaterski u životu bavio i glazbom – završio sam violončelo, osnovnu muzičku školu, pa sam u srednjoj školi imao bend u kom sam svirao bas gitaru i gitaru – upoznao sam ju i iznutra. Malo, ali dovoljno da shvatim koliko je teško baviti se glazbom i što glazba kao forma i struktura jest. Tako sam shvatio da i na narodnjake moram gledati na isti način kao što bih gledao i na bilo koju drugu glazbu. Onda sam i vidio da i tu ima znalački napravljene i odsvirane glazbe. Čak su mi se neke i dopale i uhvatio sam samog sebe kako ih pjevušim. I onda mislim: O. K., to jeste komercijalna glazba, ali kao što mi se dopada i neki komercijalni pop hit, može i ovo. Pa nema razlike, samo je malo drugačiji modalitet glazbe. Ali, zanimljivo je da sam na samome sebi također prepoznao da svaki puta kada mi se neki narodnjak dopadne, ja osjetim grižnju savjesti. Kao: ne bi mi se smio sviđat’, jer ja nisam iz tog kulturnog obrasca; to slušaju „oni drugi“, ne ja. To je, naravno, čista kulturna konstrukcija kojima smo svi podložni, samo što sam ja to kod sebe u stanju primijetiti i analizirati. Inače, kada je riječ o ovoj glazbi, ona se prihvaća što iz glazbenih, a što iz kulturnih razloga, dok su razlozi zbog kojih se odbija najmanje glazbeni.
Pratite li, odnosno slušate li narodnjake i nakon što ste obranili doktorski rad i završili knjigu?
Ne pratim. To što me zanimalo sam i napisao i tu je kraj. Ali, nikad se ne zna. Ovaj fenomen i dalje primjećujem oko sebe, ali nisam više u bliskom kontaktu s njim koliko sam bio. Čini mi se da se ova stvar razvija dalje i da je to sada već mainstream, a nema više ni nekakvog otpora koji se ranije više primjećivao. Uostalom, to je sve stvar izbora, a bar danas na internetu postoji toliko toga da čovjek što god želi može prebaciti u svoj mobitel i može slušati kada god i gdje god hoće. To je zapravo i dobro, jer se onda i sam glazbeni izraz može individualizirati, a što će ljudi slušati to je njihova stvar.
Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)