U povodu četvrt vijeka postojanja Hrvatskog glasnika u Budimpešti je pred dva tjedna organizirana konferencija pod nazivom Brendiranje narodnosnih tjednika. Bio je to ujedno i povod za razgovor s glavnom urednicom tog lista (ali i Radio Croatice u okviru istoimenog Medijskog centra) Brankom Pavić-Blažetin o povijesti ovog lista, njegovom statusu, postignućima i problemima, ali i o njegovoj budućnosti. Iako u mnogo čemu sličan, Hrvatski glasnik ima i svoje specifičnosti u odnosu na Hrvatsku riječ, i kada se radi o njegovom ustrojstvu, načinu rada ili financiranja i kada se radi o sredini, odnosno društvu u kom izlazi. Za početak, Branka Pavić–Blažetin podsjeća na povijest nastanka Hrvatskog glasnika.

Zapravo, Hrvati u Mađarskoj imaju svoj tjednik u kontinuitetu od 3. listopada 1957. godine, pa sve do danas. Naravno, do demokratskih promjena bio je to list Demokratskog saveza južnih Slavena, krovne političke organizacije koja je okupljala Srbe, Hrvate i Slovence u Mađarskoj. Ali, kako sam rekla, demokratskim promjenama u Mađarskoj i osamostaljenjem Hrvatske i Hrvati u Mađarskoj su krenuli samostalnim putem i 2. svibnja 1991. utemeljili su svoj tjednik. Tjednik Hrvatski glasnik je od tada do danas imao tri glavna urednika. Prvi je bio Marko Marković, koji je nažalost prerano umro već 1992., i on je i smislio naziv tjednika. Neko vrijeme je bio vršitelj dužnosti urednika Đuro Franković, a poslije tadašnji predsjednik Saveza Hrvata u Mađarskoj, koja je bila krovna organizacija Hrvata u Mađarskoj i osnivač Hrvatskog glasnika, da bi od 1993. do 2005. na čelu tjednika bio Ladislav Gulyás. Ja sam se u Hrvatskom glasniku zaposlila 1996. i ako gledam proteklih 20 godina, to su sasvim drugačiji uvjeti i način rada. Svijet se oko nas posve promijenio i mi smo se svemu tome trebali prilagođavati. Sjećam se, kada sam počela raditi, bio je to crnobijeli list od 12 stranica, a u tom listu i oko njega je živjelo i radilo 12 do 14 osoba. Ali, kako su se vremena mijenjala, mijenjalo se puno toga. Naravno, uvijek su financije nekako sve skučavale. Bilo je godina kada je bilo vrlo teško raditi u Hrvatskom glasniku, napose od 2002. do 2007., kada je mađarska država imala stalno istu svotu novca. Inače, 2000. je utemeljeno Izdavačko poduzeće Croatica i od tada je i Hrvatski glasnik postao sastavni dio toga poduzeća. Od 1. siječnja 2014. odlukom Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj napravili smo organizacijsku cjelinu preko čijeg proračuna se financiraju mediji u njihovom održavanju, a to su Hrvatski glasnik i internet Radio Croatica. Tu organizacijsku cjelinu nazvali smo Medijski centar Croatica i programe na platformama Medijskog centra ostvaruje zajedničko uredništvo koje pravi i tiskano izdanje Hrvatskoga glasnika, ostvaruje program na internet Radiju u Croatici i još se brine o popularizaciji te dvije platforme na društvenim mrežama i pokušava držati tempo na svojoj web stranici: www.glasnik.hu.

HR: I sve to s pet-šest ljudi?

Zaista ne znam kako sve to postižemo. Dakle, imamo pet zaposlenih novinara, od čega tek od prije godinu dana jednu mladu suradnicu koja se još uvježbava i ja sam kao glavna urednica šesta. Od toga su i dvoje ljudi koji su nam logistika: jedna osoba koja radi prijelom tjednika i jedna koja nam je na Radiju tehnika.

HR: Kakva je čitanost Hrvatskog glasnika, jeste li zadovoljni?

Mi se širimo isključivo putem pretplatničke mreže. Dakle, Hrvatski glasnik mogu čitati samo oni koji su pretplatnici, a ta brojka se uglavnom kreće između 800 i 1.000. Drugo je, međutim, pitanje kakva je čitanost, jer mi imamo i takve primjere da u nekom naselju manjinska samouprava naruči tri ili četiri primjerka i onda se jedan odnese u starački dom, drugi u liječničku ordinaciju... Ima i primjera da se određena stranica, ako je riječ baš o tom naselju, fotokopira na 100 stranica i onda ubacuje u poštanske sandučiće. Dakle, ja računam da jedan primjerak Hrvatskog glasnika u prosjeku čita četiri osobe, što pomnoženo s 1.000 pretplatnika iznosi 4.000 čitatelja. Ali, to je samo pretpostavka.

HR: Jeste li razmišljali o tome da i Hrvatski glasnik bude u slobodnoj prodaji kao i sve druge novine u Mađarskoj?

To nije moja domena posla, ali ja sam naravno razmišljala o tome i dala sam i prijedlog da bi to bilo dobro. To bi trebao ostvariti menadžment poduzeća. Do sada toga nije bilo, a hoće li biti – ne znam. Dakle, mislim da bi to bilo dobro, napose u hrvatskim samoupravama, kojih u Mađarskoj ima 127.

HR: Kako biste ocijenili suradnju s nadležnim tijelima ili vašim predstavnicima u mađarskom Parlamentu?

Kao što sam rekla, Hrvatski glasnik i Radio Croatica se financiraju iz državnog proračuna kroz proračun Hrvatske državne samouprave koja skupštinskom odlukom sklapa ugovor s izdavačem i preupućuje tu svotu kako bi ostvario sadržaj tih platformi, što na neki način znači i da uređuje dio tih sadržaja. Dakle, naša suradnja mora biti dobra i ne može biti drugačija. Komuniciramo, naravno, pokušavajući u tim okvirima očuvati onu stručnu neovisnost koju trebamo napraviti i na neki način držati odmak, koji bismo kao novinari trebali držati. Koliko u tome uspijevamo, to je teško reći. Osobno se trudim svim silama da to tako bude. Dosta sam jaka i agresivna osoba, pa onda neke stvari postignem, a neke ne. Ali, u svakom slučaju komunikacija je dobra iako bi ona uvijek mogla biti i bolja. Ovdje nije samo riječ o Hrvatskoj državnoj samoupravi nego i o svih 127 samouprava. Jer, ako mi nećemo surađivati s njima, mi onda nećemo imati one koji će nas naručivati i čitati. Tu treba reći i da sve mjesne samouprave imaju svoj stalni godišnji proračun za djelovanje. Oni imaju tzv. dodatnu potporu, a svaka od tih jedinica, grubo rečeno, ima oko 10.000 eura i oni iz tog novca, ako žele, mogu naručivati i po 100 novina. Dakle, mi smo prisiljeni i dodvoravati im se, ali druga strana uvijek misli da se to treba još bolje raditi.

HR: Koliki je godišnji proračun Hrvatskog glasnika?

Hrvatskom glasniku je trenutno odobrena brojka od 35 milijuna i 100 tisuća forinti 117.000 eura), plus još oko osam milijuna (blizu 27.000 eura) koji će biti preupućeni ukoliko zaposlimo još nekoga. Osim toga, i Radio Croatica ima oko devet milijuna (30.000 eura), što je ukupno oko 52 milijuna forinti (173.000 eura), plus prihod od pretplate koji iznosi oko četiri milijuna forinti (13.000 eura).

HR: Jeste li zadovoljni time?

Moram biti zadovoljna. Iako ja s tim brojkama nemam ništa, mislim da bi ona uvijek mogla biti veća, jer je to novac koji zapravo daje država. Međutim, država ne propisuje ili ne kazuje da mi na tu brojku možemo dati još toliko, ako to možemo i ako to želimo.

HR: Imate li i drugih izdanja osim Hrvatskog glasnika?

Da. Tvrtka radi i mnogo mjesnih novina, objavljuje knjige. Zapravo, Croatica je specijalizirano poduzeće za tiskanje narodnosnih udžbenika u Mađarskoj i mogu reći da od svih manjina u Mađarskoj jedino Hrvati imaju svoju izdavačku kuću.

HR: Jeste li zadovoljni suradnjom sa srodnim listovima, poput Hrvatske riječi ili Hrvatskih novina iz Austrije?

Mi se poznajemo i s kolegama u Subotici i u Austriji i ako bilo komu što treba, to dobije odmah. Ta suradnja uvijek može biti bolja, ali mi smo toliko opterećeni da jednostavno nemamo vremena za to. Svakako da bi se neki modeli mogli osmisliti, ali bi se i za to trebalo odvojiti vremena da se nađe zajednički model. Možda bi trebala malo češća razmjena sadržaja kako bismo jedni drugima olakšali posao ili susreti poput ovoga u Budimpešti ili neka zajednička usavršavanja, jer su nam problemi potpuno isti. Ovo je posebno bitno zbog suvremenih medija i mislim da bismo u tu priču trebali uključiti i naše krovne političke udruge da to isfinanciraju.

HR: Kakvom, s obzirom na suvremene medije, vidite budućnost Hrvatskog glasnika?

To je jako teško pitanje. Ali, ako mislite na tiskano izdanje, vjerujem da će tiskana izdanja opstati, napose u manjinskim zajednicama, jer mislim da je samim manjinskim zajednicama važno da imaju tiskano izdanje. Naime, manjinski mediji nisu mediji u klasičnom smislu riječi, jer oni osim informativne zaista imaju i jaku edukativnu i emocionalnu ulogu, a na neki način i identifikacijsku. Oni su, naime, simbol koji obilježava pripadnost određenoj zajednici. Međutim, manjinski mediji također moraju pratiti suvremene trendove i ne mogu ostati zatvoreni i biti zadovoljni samo tiskanim izdanjem. To znači i da se moramo uključiti u te nove medije i tek će se pokazati koliko su takvi koraci ispravni, a na to će odgovor dati nove generacije koje dolaze, odnosno jesmo li ih uspjeli vezati za našu zajednicu ili ne. Dakle, budućnost i manjinskih medija je: „jedan novinar, sve platforme“.

HR: Kakva su Vam iskustva: jesu li mladi više vezani za online izdanja?

Mislim da se nikada ne može generalizirati. Ima, recimo, starijih koje ne zanima tiskano izdanje, a zanima ih elektroničko, a ima mladih koje zanima tiskano. Dakle, ne možemo reći da nas čitaju stariji, a mladi ne. Uostalom, mi o tome nemamo točna istraživanja, a vjerujem ni vi.

HR: Koliko se hrvatski koristi u Mađarskoj, kako u obitelji tako i u svakodnevnoj komunikaciji?

Hrvatski se slabo koristi i hrvatski je zaista drugi jezik kod Hrvata u Mađarskoj. To je isto na svim razinama: od institucija do obitelji. Ne mogu reći da od 27.000 izjašnjenih Hrvata oni ne govore hrvatski, ali ga govore samo u određenim situacijama. Čak i u nacionalno mješovitim brakovima se ide linijom manjeg otpora i u takvim situacijama prvi jezik je, naravno, mađarski. Mladi ljudi vežu se uglavnom za folklor i oni se mogu izražavati tek u toj domeni riječi, ali čim se prijeđe na nešto drugo i oni prelaze na lakšu im varijantu, a to je mađarski. Tu bi obitelj trebala odigrati jako bitnu ulogu i takvih obitelji ima, ali to je zaista vrlo mali broj. Osobno mislim da takvih obitelji nema više od 100.

HR: Kakva je percepcija većinskog naroda prema Hrvatima u Mađarskoj?

Mađari obožavaju Hrvatsku, hrvatsko more i kao takvi su veliki prijatelji Hrvata. Međutim, njih manjinska politika i manjinska problematika općenito ne zanima previše. Dapače, iskustvo pokazuje da oni vrlo malo znaju o manjinskim problemima. Ja se i sada znam začuditi kada Mađari u multikulturalnim sredinama pitaju: „tu žive Hrvati?“.

Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)