Protekla 2020. godina bila je u znaku jubileja – 130 godina postojanja najstarije ustanove kulture u Subotici – Gradske knjižnice. Iz svima poznatih razloga nije se mogao proslaviti na pravi i za ovu „staru damu" dostojan način, ali je ipak kraj godine obilježio jedan važan događaj, a to je svečano otvorenje nove, suvremene, multimedijalne čitaonice na tri nivoa, koja će uskoro primiti i svoje prve korisnike. U povodu spomenutog jubileja, otvorenja novog prostora i izdavanja monografije Istorija Gradske biblioteke Subotice, razgovarali smo s njezinim autorom i ravnateljem spomenute ustanove Draganom Rokvićem.

Njegove biografske, profesionalne i stručne reference upućuju na to da je tijekom najvećeg dijela svog života bio i ostao vezan uz knjigu, čitanje i kulturu. Još od osnovnoškolskih dana, oduševljen književnošću i lijepom riječju, upisuje i 1986. godine završava Filološki fakultet, tada smjer jugoslavenska književnost i srpskohrvatski jezik. Knjižaru Nolit otvara '88., a tu je i jedan veliki, značajan kulturni projekt – knjižara YU fest, koja je otvorena '89. i koju je vodio do 1992. godine. Od '92. do '98. vlasnik je i vodi svoju knjižaru uz malu nakladničku djelatnost. Potom je tri godine pomoćnik ravnatelja Radio Subotice, 2001. angažiran je u prvoj demokratskoj Vladi Srbije, gdje vodi kabinet tadašnjeg potpredsjednika Vlade Józsefa Kasze, da bi 2002. bio imenovan za načelnika Sjevernobačkog okruga. Tu funkciju obavlja do 2004. kada se zapošljava u Tajništvu za društvene djelatnosti subotičke Gradske uprave na radnom mjestu izvršitelj za kulturu, sport i informiranje, a u prosincu 2009. godine imenovan je za ravnatelja Gradske knjižnice Subotica.

Do sada je objavio četiri naslova, i to dva kraća romana Avers i Revers i Tvoj kućni prag je meni..., jednu biografsku jedinicu Ko je ko u Subotici i jednu monografsku studiju Subotica u XVIII veku, a upravo je završena njegova velika monografska studija o povijesti Gradske knjižnice Subotica, odnosno o povijesti knjige i čitanja od 18. vijeka naovamo. Svih ovih godina surađivao je u brojnim časopisima, prve tekstove objavio je početkom '80-ih u časopisu Rukovet, bavi se književnim radom, istražuje prikaze, separate, dajući doprinos i zavičajnoj književnosti i kulturi.

Gradska knjižnica Subotica najstarija je ustanova kulture u ovom gradu. Kao takva, je li po Vašem mišljenju tijekom proteklih 13 desetljeća uspjela dostojno predstavljati kulturu i pridonositi kulturnom razvoju Subotice?

Kultura i osnivanje ustanova kulture datira još prije 1890. godine nastajanjem prvih subotičkih kulturnih udruženja kao što su Nacionalna kasina i Građanska kasina 1840. i kasnije račvanjem brojnih građanskih i nacionalnih udruženja, čitalačkih krugova itd. Ta evolutivna faza razvoja kulture i različitih kulturnih separata dostigla je svoje društveno, pravno utemeljenje osnivanjem prve javne knjižnice u gradu 1890. Ipak, važno je istaknuti da Gradska knjižnica jeste najstarija ustanova kulture u gradu, a odgovor na Vaše pitanje mora biti vrlo jasan: Gradska knjižnica je jedina i više nego sve ostale ustanove kulture u Subotici podijelila sudbinu grada. Ona je vrlo precizno bila usmjerena ka društvenim, kulturnim, privrednim, ekonomskim tokovima, i kada je grad napredovao, kada se formatirao kao ozbiljan urbani centar, i Knjižnica je upravo tako bila formatirana. Međutim, u godinama kada je grad propadao, kada su različite struje pridonijele njegovoj devastaciji i zastoju, i Gradska knjižnica je tavorila i zaustavljala se u svom razvoju. Znači, ova ustanova dijeli i uvijek će dijeliti sudbinu grada.

Ono po čemu se ova ustanova razlikuje, odnosno ističe u odnosu na druge ustanove kulture u Subotici, te u odnosu na druge biblioteke u Srbiji kojih je 170, jest činjenica da jedina ima organiziran rad na tri jezika koja su u službenoj uporabi (srpski, mađarski i hrvatski), a zahvaljujući Američkom kutku, zastupljen je i engleski jezik. Kakvi su po Vama važnost i vrijednost toga i ima li šanse da se i neke druge ustanove kulture ugledaju na ovu našu po tom pitanju?

Kao ravnatelj jedne ustanove kulture, o planovima, programima i stremljenjima drugih takvih ustanova ne mogu voditi računa niti je to moja obveza, mada sam i o tim aspektima u svojoj posljednjoj knjizi vrlo precizno govorio. Sasvim je sigurno da ljudi koji su rođeni u Subotici i koji su poprimili karakteristike Subotičana imaju izražen osjećaj za toleranciju, suživot, zajedništvo. U novije vrijeme koristi se jedna vrlo zanimljiva, za mene veoma prihvatljiva sintagma koja govori o prožimanju kulture. Dakle, u kolikoj mjeri će se u ustanovama kulture, kulture koje su nastanjene na teritoriju grada prožimati, zavisi od niza faktora, a prvenstveno od rukovodstva ustanove, upravnog odbora, a donekle i od kulture i strategije grada. Subotica je nastanjena brojnim narodima i etničkim grupama, veoma raznolikih kulturnih kapaciteta i sadržaja, na što sam uvijek bio, a i danas sam ponosan. Kurioziteta radi, uvijek ističem kako od 170 knjižnica ili 132 matične knjižnice na teritoriju Srbije jedino Gradska knjižnica u Subotici svakodnevno koristi jezike koji su u službenoj upotrebi u gradu. No, podjednako smo otvoreni i prema ostalim narodima i etničkim skupinama, veoma aktivno surađujemo i sa židovskom, romskom i bunjevačkom zajednicom, s Njemačkim narodnim savezom. Tako da voditi jednu ustanovu ovakvog značaja i temperamenta znači imati točan i precizan uvid u kulturnu tekovinu grada i što to predstavlja. Za mene, to je jedna veličanstvena stvar koja nas izuzima i u izvjesnom smislu mi smo privilegirani u odnosu na druge gradove.

Na čelo Knjižnice došli ste prije 11 godina. Što ste prvo učinili kada ste došli na ovu poziciju i što ste sebi zacrtali kao glavne zadatke?

Smatram da svaki direktor prilikom stupanja na direktorsku funkciju mora napraviti jedan inventar i popis onoga što je zatekao, kao što je svakako obveza svakog rukovoditelja u bilo kom društvenom segmentu da prilikom odlaska s funkcije javnosti i građanstvu da izvještaj što je uradio. Tako sam i ja odmah po stupanju na dužnost napravio jedan presjek koji se odnosio na broj čitatelja, na broj prinovljenih knjiga, na osnovne tehnološko-informativne kapacitete, i sada također pripremam jedan izvještaj o tome što je Knjižnica uradila u proteklom desetljeću. Bez želje da se osobno afirmiram i da iznosim određene hvalospjeve, kako je to obično manira u društvenoj praksi, sagledavao bih na realnim osnovama ono što je dobro urađeno, ali se moramo i kritički osvrtati na one stvari koje nisu u dovoljnoj mjeri izražene ili nisu pogođeni ciljevi. Jedno od mojih najvećih razočaranja jeste ta i dalje nejasna, nemušta, maglovita digitalizacija koju uporno iz godine u godinu provodimo, ali bez finalnih produkata i bez jakih efekata. Po nekoj mojoj računici, mi imamo skoro milijun digitaliziranih jedinica, međutim u finalnoj aplikaciji one još nisu obrađene niti editirane. Druga velika manjkavost mog mandata jeste što su najveće vrijednosti Gradske knjižnice – stara i rijetka knjiga, i dalje neuređene, neuvedene u registar, i to je sigurno druga veoma loša i negativna točka na kojoj zadržavam pažnju, jer je to nešto što je zaista meni promaklo, a godine su prošle. O uspjehu je najbolje da govore ljudi koji su korisnici Knjižnice, jesu li zadovoljni ili nisu, i to je jedino meritorno i jedino važno. No, tu bih spomenuo regionalnu afirmaciju ustanove i u kontekstu toga istaknuo riječ identitet koji nepobitno i nesumnjivo označava prije svega subotičku kulturnu stvarnost. Naš subotički identitet toliko je osjetljiv, važan, on je sam po sebi regionalno usmjeren, dakle Subotica je sasvim logično i prirodno stanište regionalnog identiteta. Važno je ovdje podsjetiti na riječi velikog Nobelovca Ive Andrića da grad bez konzulata zapravo i nije grad, a to često govorim mojim prijateljima iz većih gradova koji nemaju konzulate. Dva konzulata i treći počasni u Subotici daju poseban šmek, kolorit kulturnom, duhovnom, privrednom, političkom životu grada, a imajući u vidu da je Subotica i sjedište gotovo svih najvažnijih nacionalnih vijeća, onda da ne kažem u kolikoj mjeri je pitanje identiteta i regionalnog povezivanja od suštinskog životnog značaja za grad. To su osnove na kojima mi gradimo Gradsku knjižnicu, pa mi je sasvim logično bilo da se regionalno povezujemo.

U kontekstu toga, sljedeće pitanje bi bilo kakva je suradnja subotičke Gradske knjižnice s istim ili sličnim ustanovama u Hrvatskoj?

Uzaludno je imati bilo kakve stereotipe o regionalnoj suradnju ako tu praksu ne prati duboki, iskreni prijateljski odnos koji imam s hrvatskim knjižničarima, kao što je ravnateljica Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek Dubravka Pađen-Farkaš ili ravnatelj Gradske knjižnice Rijeka Niko Cvjetković. Oni, poput kolega iz Vinkovaca, Vukovara, Zagreba i mnogih drugih hrvatskih gradova, dolaze ovdje prvenstveno usmjereni ljudskim i prijateljskim razlozima i motivima, a naša suradnja je produkt takvih odnosa. Konačno, jedna od velikih spona u tom pravcu je kolegica Bernadica Ivanković (viša diplomirana bibliotekarka), koja također ima mnogobrojne prijateljske kontakte s knjižnicama u Hrvatskoj. Često se čujemo, rado dolaze kod nas, rado ih primamo, rado razmjenjujemo iskustva budući da se i oni suočavaju s problemima racionalizacije, proračunskih restrikcija i svega onoga što je i naša stvarnost. Mnogobrojni prijatelji iz Zagreba, mnogobrojni protokoli o suradnji ili različite obvezujuće rečenice u stvarnom životu ne znače ništa ako nisu potkrijepljeni iskrenim ljudskim odnosima. Gradska knjižnica Subotica godišnje zanovi oko deset tisuća naslova. U strukturi, jedna trećina novih knjiga stiže iz Beograda, druga iz Mađarske, a treća iz Hrvatske. Što se tiče hrvatskih naslova, to su službene doznake ili privatne donacije, a tu bih istaknuo Antu Žužula, našeg najvećeg pojedinačnog donatora i dugogodišnjeg prijatelja koji se na naše pozive uvijek rado odaziva, i to ne samo kroz Školsku knjigu već i kroz druga interesiranja. Potom, kolegica Ivanković aktivno sudjeluje u državnom kvizu Hrvatske Čitanjem do zvijezda, a donedavno smo imali lijepu praksu, opet zahvaljujući njoj i koja se također mora istaknuti, a to je odlična suradnja sa subotičkom PU Naša radost, kada je svako dijete predškolskog uzrasta došlo u Knjižnicu, a među njima naravno i mnoštvo hrvatske djece. Isto tako kampovi, radionice, igraonice, kongresi, seminari, putovanja, znači pregršt zajedničkih aktivnosti i plodova suradnje s Hrvatskom. U tom smislu bio bih slobodan kazati da smo mi avangarda kulturnih odnosa, jer su naši odnosi dinamičniji i sadržajniji od oficijelnih, službenih odnosa Srbije i Hrvatske. Tu moram dodati da isto takve prijateljske odnose imamo i sa Somogyi i sa Széchenyi knjižnicom u Mađarskoj kao i s mnogim drugim u regiji.

S obzirom na pregršt raznovrsnih aktivnosti u Knjižnici koje se tiču njegovanja hrvatskog jezika i redovitu suradnju s Hrvatskom, može li se govoriti o postojanju, u ovom slučaju, Odjela na hrvatskom?

Opet ću reći, kada su aktivnosti na hrvatskom jeziku u pitanju, sve ovdje najvećim dijelom možemo zahvaliti kolegici Bernadici Ivanković i usput pomoći dvije-tri kolegice. Problem Odjela na hrvatskom je zapravo problem hrvatskih kadrova i ljudi koji se zapošljavaju po razini interesiranja kulturnih vrijednosti. Tako nešto nismo formirali, to je istina, međutim po energiji, po produkciji, ljudi stječu dojam da je to etablirano i službeno utemeljeno na nivou odjela. Ali da jeste -- nije, zato što ja ne mogu ovdje graditi »Potemkinova sela«, nešto nazivati imenom koje ne postoji. Velika energetska suglasnost i kapaciteti stoje kod kolegice Ivanković, koja zapravo ostavlja dojam da je riječ o višestrukim, organiziranim odjelima koji sustavno ovdje rade. S jedne strane to daje lažnu sliku i predstavu da smo mi formatirani kao odjeli, što je naravno pogrešno, a s druge strane za svaku su pohvalu ta energija i kapacitet koji pokazuju da i u teškim, proračunski oskudnim vremenima, pojedinci mogu nadmašiti značaj ustanove, institucije svojim osobnim samoprijegornim radom.

U prošloj, 2020. godini započeto je renoviranje subotičke Gradske knjižnice. Tko je osigurao sredstva za ovaj ogroman i vrijedan zahvat, što je do sada učinjeno i što je sve u planu? Hoće li uskoro ova naša stara dama zasjati u novom ruhu?

Kao što sam već skrenuo pažnju, Gradska knjižnica u najvećoj mogućoj mjeri dijeli sudbinu grada odnosno mi smo puka refleksija gradskih preokupacija. Praktično to znači da se suočavamo s najmanje dva izazova. Jedan izazov je – kako konzervirati, restaurirati, sačuvati našu kulturnu baštinu, a drugi – kako urbanu cjelinu učiniti senzitivnim, modernim, prilagodljivim urbanim centrum? Kako sačuvati i zaštititi arhitektonsku baštinu i kulturno naslijeđe znamenitog Ferenca Reichla koji nam je ostavio ovako divnu fasadu, divan objekt od oko četiri tisuće kvadrata, s tim veoma ekskluzivnim pročeljem koje se oslanja na gradski trg? S druge strane, a to nije nova ideja, već '70-ih godina gradski oci razmišljaju da se u dvorištu postavi nova čitaonica. Do realizacije te ideje, dragom Bogu hvala, došlo je nekih četiri desetljeća kasnije, kada smo uz pomoć Fondacije Betlen Gábor iz Mađarske i mađarske Vlade dobili sredstva u iznosu od oko 600 tisuća eura i u dvorištu, na prostoru nekadašnje galerije i garaže koju smo srušili, na jedan funkcionalan i lijep način napravili čitaonicu od oko 300 kvadrata. Uredili smo i atrij te pristupni foaje i tako govorimo o ukupno oko 400 kvadrata potpuno sređenog, adaptiranog, modernog bibliotekarskog prostora. Svakako je namjera da cjelokupni objekt uredimo prema važećim standardima Europske unije, s velikom, minucioznom pažnjom da zaštitimo ovu fasadu. Pokojni arhitekt Luka Aćimović iz Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Subotica, kada je došao prije godinu dana i dao suglasnost za renoviranje, smatrao je, sasvim opravdano, da do temelja, do cigle, kako je naveo, treba obiti fasadu. To bi podrazumijevalo i potpuno novo izlijevanje gipsanih profila na fasadi, što je jedan, s naših sadašnjih stanovišta, nesagledivo ozbiljan, minuciozni rad. Govorimo o činjenici da imamo oko četiri tisuće četvornih metara, da su standardi adaptacije, restauracije, konzervacije, restruktuiranja ovakvih građevina, svugdje u svijetu pa i kod nas u Srbiji oko tisuću eura po četvornom metru. Znači, konačna računica odnosila bi se na oko četiri milijuna eura investicije. Pitanje glasi – tko danas osigurava novac da se jedna ovako renomirana zgrada u Subotici na taj način renovira? U pregovorima smo s fondacijom Betlen Gábor, napravili smo idejni projekt, prijedlog kako da krenemo u taj posao. Sasvim sigurno je da postoji određeno interesiranje, želje, energija, aktivnost da u narednih godinu-dvije dođemo do rješenja te uz potporu prijatelja iz Mađarske, Mađarskog nacionalnog vijeća, veliku osobnu pomoć predsjednika SVM-a i Skupštine AP Vojvodine Istvána Pásztora i do potrebnog novca i da subotičku knjižnicu, u najvećoj mogućoj mjeri prilagodimo standardima EU.

Radovi na novoj, suvremeno opremljenoj, multimedijalnoj čitaonici započeli su prije oko dvije godine, a na samom koncu 2020. je i otvorena. Što će sve nuditi svojim korisnicima?

Godinama uočljiva manjkavost Gradske knjižnice odnosi se na činjenicu da znanstveni istraživači, doktori znanosti, oni koji rade master, magistarske radove ili naprosto istraživači subotičke zavičajne povijesti nemaju mogućnost, komfor da mirno, sukcesivno, pažljivo rade svoje poslove. Znači, osim prvog nivoa opće javne čitaonice za korisnike koji čitaju periodiku, pripremaju ispite na fakultetu, predvidjeli smo i modernu, specijaliziranu pa je tako treći nivo namijenjen knjižnici 21. stoljeća, i to u vidu onih formata koji su bili nedostatni i nedovoljni u radu Gradske knjižnice, a to je format digitalizacije, format rada na webu, na društvenim mrežama i sada najnovija stvar, elektronski katalozi. Tu je i drugi nivo namijenjen posebnim, specijaliziranim istraživačima. Mi smo to vidjeli tako, a kada budemo krenuli u renoviranje i opremanje cjelokupne zgrade, pokazat ćemo jedan novi koncept koji je arhitektica Živka Ražnatović-Radulović prikazala 28. prosinca na otvaranju čitaonice, gdje smo predložili našu viziju, misiju, kako ova čitaonica treba izgledati. Ako bude bilo sreće, pameti i dosadašnjih pomoći koje smo dobijali, sasvim je izvjesno i moguće da u narednim godinama Subotica dobije jednu reprezentativnu, obnovljenu, konzerviranu, velebnu palaču Nacionalne kasine kako je prvobitno i zamišljena, da budemo ponosni na njenu arhitekturu (neobarok i neoklasicizam) i s druge strane da unutrašnjim sadržajima subotička djeca, učenici, naši korisnici zaista uživaju u onome što nudi jedna suvremena, moderna knjižnica. Nova čitaonica je svečano otvorena koncem prošle godine, ali još ne prima korisnike. Upotrebna dozvola i dokumentacija su 98 posto pripremljeni, međutim sada se suočavamo s problemima koji nisu novi, a koji se tiču ne samo Gradske knjižnice već cijelog grada, a riječ je o tlaku vode kako bi se sifoni i protupožarni sustav stavili u upotrebu. Taj tlak vode koji stiže do Knjižnice još uvijek je nedostatan da bi se aktivirali svi sifoni. Dakle, riječ je o jednom tehničkom momentu koji moramo analizirati i uz asistenciju drugih javnih službi riješiti. U narednih 20-ak dana očekujem od Tajništva za građevinarstvo dobijanje upotrebne dozvole i stavljanje čitaonice u funkciju.

U protekle dvije godine radili ste na pisanju monografije o povijesti subotičke Gradske knjižnice, kao svojevrsni omaž kulturi u ovom gradu i vlastima koje su je vodile. Predstavite nam ju ukratko.

Monografska publikacija Istorija Gradske biblioteke Subotice sa svojih oko 700 stranica opremljena je, među ostalim, recenzijama koje su neophodne da bi jedno djelo dobilo nekakvu znanstvenu verifikaciju. Veoma veliku čast za mene predstavlja činjenica da je jedan od recenzenata profesor dr. Željko Vučković, dekan Pedagoškog fakulteta u Somboru, čovjek kod kojeg doktorandi i ljudi koji se bave stručnim bibliotekarskim radom polažu svoje ispite. Veoma pohvalno je u svojoj recenziji iznio mišljenje da ova knjiga pomiče standarde srpskog bibliotekarstva. U toj rečenici zapravo se krije i osnovni motiv i senzibilitet za stvaranje ovakve jedne publikacije. Važna je napomena da sam tu knjigu napisao publicističkim stilom, sabirajući je u niz malih, kratkih poglavlja, epizoda, kako bih čitatelje motivirao da jedno ogromno štivo čitaju u dinamici, sa zanimanjem i s radoznalošću. Bio sam slobodan da osim povijesti Knjižnice, uđem u refleksije koje se odnose na dolazak franjevaca, na formiranje prve gimnazijske knjižnice, na početke pismenosti u Subotici pa sve do današnjih dana. Dakle, moje refleksije idu horizontalno i vertikalno, a horizontalno se rasprostiru ne samo na Gradsku knjižnicu nego i na ostale kulturne tendencije i senzibilitete koje smo tijekom svih tih desetljeća vidjeli u gradu. Također, tretirana su i različita društveno-povijesna poglavlja zaključno s današnjim danom. Monografija je tiskana u tiraži od 500 primjeraka i iako nije predviđena za prodaju (darovat ću je bliskim osobama), u planu mi je da je predstavim u jednom trenutku.

Nijedan razgovor ili intervju, nažalost, ne može proći makar bez jednog pitanja o koroni, odnosno njezinom utjecaju na rad pojedinca, udruge, ustanove... Je li se i na koji način korona odrazila na rad subotičke Gradske knjižnice?

Dramatično se odrazila. Rapidno je opao broj korisnika, sasvim logično. Međutim, ona je pokazala zapravo sve ranije uočene manjkavosti i nepripremljenost da počnemo i refrešujemo rad na daljinu, kako bi se to modernim govorom reklo. Neke knjižnice su se brže prebacile na taj koncept i uspjele animirati svoje korisnike. Na moju veliku žalost, mi u našoj Gradskoj knjižnici to nismo uspjeli. Mi smo sada u pripremnim fazama shvaćajući da je korona nešto što će duže trajati, sada tek pripremamo ozbiljne koncepte i programe rada na daljinu. Sigurno je da je neposredni kontakt s čitateljskom publikom preko šaltera bio vitalno ugrožen, bio je ugrožen ulazak korisnika u fond zbog mogućnosti razvijavanja virusa i bakterija. Međutim, sasvim je sigurno da je 2020. godina jedna snažna opomena svim bibliotekarima, konačno i svim radnicima u kulturi da nešto bitno i temeljno u našem radu moramo promijeniti.

Kao netko tko tijekom više desetljeća aktivno i na različite načine pridonosi očuvanju kulture u Subotici, kako biste ocijenili stanje u kulturi danas, u odnosu na vremena kada se mnogo više cijenila i zauzimala daleko važnije mjesto u društvu?

Jako je teško dati odgovor na ovo pitanje koje se račva na više strana. Taj odgovor, ako nije potkrijepljen, može biti samo površan i paušalan. S jedne strane, očigledno je da su proračunske destrukcije i racionalizacije u kulturi dovele do velikih tektonskih poremećaja, ali istine radi, široj javnosti ostaje pomalo i nezapaženo jedno bujanje udruženja građana i mnoštva novih putova kojima se kreće subotička kultura. Prvenstveno mislim na jedan statistički podatak koji sam dobio, ne znam je li točan, da na teritoriju grada aktivno djeluje oko 700 udruženja koja se u svojim aktivnostim primarno bave kulturom. Taj podatak, ako je točan, je fascinantan i frapantan, jer zaista svjedoči o vitalnosti jedne kulture. O krajnjim umjetničkim dometima nije moje da se opredjeljujem. Ono zbog čega izražavam veliku žalost i veliki bijes jest položaj mladih u kulturi, odnosno posebno me interesira omladinska rock i pop kultura, koja je bačena u drugi plan. Omladina je izgubila ono što je subotička omladina nekada imala, a to je prepoznatljivost underground rock i pop scene. Poznajem puno mladih ljudi koji veliku muku muče da organiziraju koncerte iz svoje alternativne težnje i u tom smislu, ako je ovaj intervju značajan i ako može potaknuti razmišljanja, apeliram na gradske oce da u ovoj 2021. godini više pažnje posvete alternativnoj, avangardnoj kulturi, slobodnim subotičkim umjetnicima i svim onim stremljenjima koja su tijekom desetljeća uvjetovala i obilježavala naš kulturni razvoj, koji smo nekad podržavali više, a danas, čini mi se, sasvim malo ili nimalo.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)