Početkom ožujka ove godine, na sjednici Skupštine AP Vojvodine, Dragana Milošević je izabrana za pokrajinsku tajnicu za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama
Na mjesto pokrajinske tajnice došla je iz orkestra Opere Srpskog narodnog pozorišta, gdje je bila zaposlena kao glazbeni izvođač-violinistica. Stalna je članica Vojvođanskog simfonijskog orkestra, Zrenjaninske filharmonije, Subotičke filharmonije, Zrenjaninskog kamernog orkestra i orkestra Camerata Academica iz Novog Sada. Sudjelovala je na brojnim natjecanjima, seminarima, koncertima i festivalima i ostvarila značajne rezultate u solističkim nastupima i kao članica mnogobrojnih orkestara i komornih ansambala. U političkoj karijeri bila je u dva mandata vijećnica u Skupštini grada Novog Sada i zastupnica u dva mandata u Skupštini AP Vojvodine. S najmlađom članicom kabineta predsjednika pokrajinske Vlade Igora Mirovića razgovarali smo o stanju, postignućima i problemima u područjima za koje je kao tajnica zadužena.

Na mjesto pokrajinske tajnice za kulturu, informiranje i odnose s vjerskim zajednicama došli ste iz orkestra Opere Srpskog narodnog pozorišta. Što Vas je potaknulo da prihvatite tu zadaću i takvu vrstu odgovornosti; što je bio izazov?
To je, prije svega, bila mogućnost da u mnogo većoj mjeri od dotadašnje, utječem na tokove u području društvenog života koja je, u isto vrijeme, moja profesionalna i osobna vokacija i da razvoju tog područja dodam i vlastitu energiju i kreativnost. To sam, doduše, u određenoj mjeri mogla činiti i s pozicije zamjenika predsjednika Odbora za kulturu i informiranje Skupštine Vojvodine, na kojoj sam svojevremeno bila, ali funkcija pokrajinske tajnice za to, svakako, ostavlja mnogo, mnogo veći prostor.
Hoćete li nastojati da se izradi dugoročni plan razvoja kulture u AP Vojvodini? Što bi trebalo biti u fokusu tog plana i tko treba kreirati takav dugoročni plan?
Naravno, to je jedan od velikih zadataka koji je pred nama. U fokusu tog plana bi trebali biti očuvanje i razvoj svih specifičnosti vojvođanskog kulturnog prostora koji je, u isto vrijeme, izuzetno važan dio srpskog kulturnog prostora u cjelini i u tom kontekstu se mora promatrati. U fokusu, razumije se, treba biti i držanje koraka s novim trendovima u kulturi u najširem smislu te riječi, ali ne po cijenu brisanja onog što je za naš prostor autentično, što je vrijedno i na širem planu i što nas, suštinski, čini ovim što jesmo. Nijedan plan, nijedna strategija, ne može biti ni cjelovita ni plodotvorna ukoliko u njihovu izradu nije uključen najširi spektar djelatnika u području na koje se odnose i toga ćemo se držati i prilikom kreiranja plana razvoja kulture u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini.
Ima li određenih problema u funkcioniranju ustanova kulture čiji je osnivač APV? Kako ocjenjujete uvjete u kojima te institucije funkcioniraju?
Ustanove čiji je osnivač AP Vojvodina funkcioniraju stabilno i – to posebno želim naglasiti – sve produktivnije i kreativnije. O tome upečatljivo svjedoče rezultati Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture čija referentnost uveliko prevladava ne samo pokrajinske, nego i nacionalne okvire, zatim Srpskog narodnog pozorišta koje je upravo ušlo u jednu od najproduktivnijih sezona u novijoj historiji, pa Muzeja savremene umetnosti Vojvodine koji je, uz mnogo što drugo, u novije vrijeme organizirao grandiozne izložbe Damiena Hirsta i Miloša Šobajića, Muzeja Vojvodine koji je, uz ostalo, i nositelj aktivnosti vezanih za veliki jubilej obilježavanja 100. godišnjice prisajedinjenja vojvođanskih područja Kraljevini Srbiji... Za to su im, izdvajanjima iz pokrajinskog proračuna, osigurani odgovarajući uvjeti.
Pitanje kadriranja i partokratije u ovome podneblju je jako dugo aktualno, još od postojanja kadrovskog povjerenstva Saveza komunista, pa do današnjih dana. Vodi li se danas ovdje kulturna politika ili politika u kulturi? Biraju li upravni odbori stručne, kompetentne osobe na rukovodeća mjesta u pokrajinskim institucijama kulture?
Na čelu svih institucija čiji je osnivač AP Vojvodina su veoma kompetentni ljudi, što potvrđuje upravo ono što te ustanove rade i tu je i odgovor na Vaše pitanje. Da, upravni odbori su na rukovodeća mjesta u pokrajinskim institucijama izabrali kompetentne ljude, od kojih su neki na tim funkcijama bili i ranije, a neki su na njih došli u posljednje dvije godine, donoseći novu energiju, novu posvećenost i novu kreativnost.
Financiranje manjinskih tiskanih medija iz pokrajinskog proračuna povećano je ove godine za pet posto. Funkcioniraju li ti mediji stabilno? Manjinski mediji nisu profitabilni. Mogu li se manjinski mediji promatrati i kao dio kulturnog naslijeđa?
Ako je materinji jezik jedan od ključnih elemenata svakog identiteta, a jest, onda je i njegovo očuvanje, uz ostalo i kroz sustav javnog informiranja, od izuzetnog značaja, pa se, tako gledano, manjinski tiskani mediji mogu promatrati i kao dio kulturnog naslijeđa. Zato su opstanak i funkcioniranje tih medija važni i izvan, a rekla bih i iznad konteksta informiranja samog po sebi. A, zahvaljujući direktnoj podršci iz pokrajinskog proračuna, tiskani mediji čiji osnivači su nacionalna vijeća nacionalnih manjina, uključujući i vaš list, funkcioniraju neusporedivo stabilnije od više od 90 posto drugih medija koji postoje u Vojvodini i koji su usmjereni na komercijalno tržište, a kojima država, zbog zakonskih ograničenja, može pomoći samo kroz projektno sufininaciranje.
Prema najnovijim istraživanjima raznih agencija gledanost programa Radio-televizije Vojvodine bilježi stalni pad. Obrazloženje za smjenu rukovodstva RTV-a u svibnju 2016. je glasilo – pad gledanosti! U to vrijeme bilo je mnogo tvrdnji medijskih stručnjaka da to nije tako. Imate li sada saznanja postoje li u samoj kući RTV-a analize kvalitete i gledanosti programa?
Bojim se da ste definirajući ovo pitanje ušli u još uvijek prisutnu i raširenu zamku neshvaćanja same prirode javnih medijskih servisa. Nijedan od njih, pa ni RTV, nije vlasništvo države, već svih građana koji žive na teritoriju kojem se taj servis obraća i zato imaju svoj nezavisan upravni odbor, programski savjet i, naravno, uređivačko-poslovni menadžment. Zato se država i nema pravo miješati u njihovu uređivačku politiku i mi to ni ne činimo. Opasnije u toj zamci u kojoj su, rekla bih, i „medijski stručnjaci“ na koje se pozivate, jest zanemarivanje činjenice da osnovna funkcija javnih medijskih servisa nije trka za visokom gledanošću po svaku cijenu, već podizanje profesionalnih standarda i proizvodnja kvalitetnih medijskih sadržaja važnih za cijelo društvo i to u svim programskim segmentima – od informativnog, preko obrazovnog, omladinskog i dječjeg, zabavnog i dokumentarnog, do segmenta informiranja na jezicima nacionalnih manjina. Dakle, u svemu onome što komercijalne televizije uglavnom ne rade, jer im ne donosi visoku gledanost, a time ni profit, ali je, kao što rekoh, važno za društvo u cjelini! Moj osobni dojam je da RTV svoju tako definiranu misiju vrši na veoma dobar način. Što zbog toga, što zbog duge i bogate tradicije te medijske kuće, veoma sam ponosna što se upravo Pokrajinska vlada čiji sam i sama dio – poslije 18 godina neshvatljivog i neoprostivog nečinjenja naših prethodnika – poduhvatila velikog zadatka da RTV dobije novu zgradu čija gradnja, inače, odlično napreduje i bit će završena naredne godine.
Srbija je sekularna država po Ustavu, pa ipak država financira crkve. U svezi financiranja, ima li prioritet dominantna Crkva, pravoslavna vjerska zajednica, prema stalnim stavkama iz pokrajinskog proračuna, u odnosu na sve ostale vjerske zajednice koje se često nazivaju nehistorijskim, pa čak i sektama? Imaju li crkve zarade? Plaćaju li porez ovdje i sada?
Da, Srbija je sekularna država, ali je podrška crkvama i vjerskim zajednicama za koje se – bez obzira na konfesionalnu pripadnost – vezuje sve veći dio njenog stanovništva, uključujući i ono koje živi u Vojvodini, potpuno prirodna i opravdana i zaista ne vidim razlog da se to povezuje s drugim prihodima koje crkve ostvaruju. Ta podrška se, kao što znate, realizira u kontekstu projektnog sufinanciranja, odnosno kroz natječaje koje raspisuje i naše tajništvo i na kojima, kao i u drugim područjima, ravnopravno mogu sudjelovati svi.
Na koje načine Tajništvo na čijem ste čelu doprinosi pripremama Novog Sada za 2021. godinu, u kojoj će grad nositi titulu Europske prijestolnice kulture? Je li to veliki biznis od kojega će zaraditi prije svega Novi Sad ili možda tu postoji i dobar, stari privatni biznis?
Riječ je o jednom velikom i za cijelu Srbiju važnom pothvatu koji ne afirmira samo Novi Sad i Autonomnu Pokrajinu Vojvodinu, nego i cijelu našu zemlju. Zato je logično da u pripremama za tu 2021. godinu sudjeluju i pokrajinske strukture i zato smo mi, do sada, za to opredijelili više od 87 milijuna dinara. To je, dakle, jedna uzvišena misija koja nam je svima veoma važna i zaista je ne treba banalizirati jeftinim, i ni u čemu utemeljenim, aluzijama na privatni biznis u kojem će se, eto, netko okoristiti. Ne, od toga što će baš Novi Sad za manje od tri godine biti kulturni centar našeg kontinenta, imat ćemo koristi svi i zato svi tome trebamo dati pun doprinos.
Stižete li se baviti glazbom?
Nažalost, manje nego ranije, jer mi ogromne obveze koje je donijela funkcija na kojoj se trenutno nalazim to ne dopuštaju. Ali, ta funkcija je privremena, a muzika je moje najvažnije i trajno opredjeljenje za cijeli život.

Izvor: Hrvatska riječ (Zvonko Sarić)