U nakladi NIU Hrvatska riječ koncem prošle godine objavljena je knjiga pjesama Nepodnošljiva lakoća umiranja Franje Kašika (Vrbas, 1946.). Knjiga je predstavljena na 26. Sajmu knjiga u Novom Sadu, početkom ožujka, nakon čega smo s autorom razgovarali o temi ove knjige, motivima koji su doveli do nastanka rukopisa, kao i o ulozi književnosti u kontekstu suvremenog društva.
Nepodnošljiva lakoća umiranja Kašikova je druga knjiga pjesama. Ranije, 2015. godine, također u nakladi NIU Hrvatska riječobjavljena mu je knjiga Riječi nasušne. Također, u izboru Luke Paljetka objavljeno mu je deset pjesama u časopisu Dubrovnik, br. 3/2011, te tri prozna rada u br. 2/2012 istoga časopisa.
Što Vas je potaknulo na pisanje knjige poezije Nepodnošljiva lakoća umiranja?
Sve što činimo svakog trena našeg postojanja odgovor je, reakcija na nadražaje iz svijeta oko nas. Ogroman postotak tih odgovora je ni po čemu izuzetan, efemerna naplavina banalnosti i tek jedan mnogo manji dio postaje koliko-toliko prihvatljiv produkt rada tzv. srednje pameti, middle brow, dok samo jedan izvanredno mali dio odgovara na izazove svijeta, a koje daje isto tako izvanredno mali broj genijalnih umova kroz ljudsku historiju – čini onaj po čovječanstvo spasonosan niz izuzetnih misli i djela prvorazrednih stvaralaca: inegnioznih znanstvenika, filozofa i, ponajprije, umjetnika. Ništa nova neću i ne mogu reći, jer sve je na ovom svijetu parafraza ako kažem da su život i smrt najčešći motivi svekolike umjetnosti. Knjiga poezije Nepodnošljiva lakoća umiranja je moj pokušaj odgovora na tu vječnu enigmu za koju, u stvari, jednog sveobuhvatnog rješenja nema.
Treba li književnik, osim što piše, pročitati dva-tri šlepera knjiga da bi mogao stvarati i promišljati, kužiti ovaj svijet i pokušati sagledati sebe? Osim što udiše ovaj svijet i izdiše ga u vidu poezije ili nekog drugog književnog žanra.
Mada obožavam čitanje, ja sam pročitao srazmjerno malo, jednostavno stoga što mnogo toga drugog obožavam još i više! Oduvijek sam sažaljevao tzv. knjiške moljce i užasavao sam se pomisli da bih mogao postati jedan od njih. Zato čitam brzo, ali pažljivo i selektivno, obično zimi kada sam spriječen da svakodnevno idem u prirodu, u ribolov... Slično važi i za moje pisanje.
Što za Vas znači biti onaj koji piše?
Biti onaj koji piše – to je izvanredni privilegij, nedostupan baš svakome, i tim dragocjeniji. Ne mogu to bolje izraziti, nego ovim riječima: ja pišem iz istog razloga iz kjega sokol lovi svoj plijen – zato što voli igru, zato što je odvažan i nadmoćan, i najzad, zato što bez toga ne bi mogao živjeti.
Koji su Vaši književni uzori i zbog čega?
Nema ih mnogo, jer kako rekoh nisam mnogo čitao, ali par imena svakako mogu i moram navesti. Prije svih to su Josif Brodski i Friedrich Nietzsche, zatim Joseph Conrad, Miloš Crnjanski, Augustin Josip Tin Ujević. U najkrećem, Nietzsche i Brodski su po meni najveći mislioci modernog doba koji su vrhunske ideje iskazivali vrhunskim, prvorazrednim govorom, neprevaziđenim do sada.
Ima li mjesta za poeziju u današnjem svijetu?
Na ovo pitanje odgovorit ću drugim. Je li ikada postojalo vrijeme bez poezije? Naravno da nije, niti će ikada postojati! Ovu tvrdnju mogao bih potkrijepiti s bar stotinjak visprenih iskaza o tome što poezija jest, a citirat ću tek jedan: „Poezija je uvježbavanje smrti“. Ovo obara s nogu i ostavlja bez daha, zar ne? Naravski, jer to je Brodski.
Je li u Srbiji nepodnošljivo lako postati i biti netrpeljiv prema drugima?
Živjeti u Srbiji, a suvislo razmišljati o pojavama oko sebe, znači biti u užasno frustrirajućoj situaciji, koja ponajbolje ilustrira ova ingenozna rečenica meni nepoznatog autora – supatnika, zbog koje sam od zavisti načisto pozelenio: „U ovoj državi tko ne poludi, taj nije normalan“! I ne samo ovdje, „svuda u svijetu užasna ljubav vlada“, stih je Branka Miljkovića, svuda u svijetu netrpeljivost i, čak, otvorena mržnja prema drugima i različitima postaju prevladavajući radikalizirani obrasci razmišljanja i djelovanja.
Jesu li danas književna djela na margini kulture ovdašnjeg društva? Jesu li kič literatura, tablodi i cajkemainstream u aktualnom društvenom kontekstu?
Ne mislim da osim tehničkih izuma ima ičeg uistinu novog pod kapom nebeskom, oduvijek je bilo i uvijek će biti duhovne sirotinje i duhovne aristokracije, štono se kaže – svatko bira svoj otrov prema vlastitoj pameti.
Jeste li zabrinuti za sudbinu kulture u ovoj postmodernoj epohi?
Kultura i okulturivanje kao civilizacijski domet i cilj svakog društva jest samonikli, samooplođujući, te dakle samoodrživi poriv poriv najvišeg reda među svim plemenitim pokretačima ljudskog duha. Stoga nisam zabrinut za sudbinu kulture.
Mislite li da je i danas važan društveni aktivizam književnika ili je to stvar prošlosti? Je li moguće književnim djelima utjecati na postojeće društveno stanje?
Smatram da je, kako je to bilo u prošlosti, tako i danas, važno biti angažiran oko bilo koje suvisle ideje. Svačim se, a pogotovo knjigama može pozitivno utjecati na stvarnost. Uostalom, već je Shakespeare ovako napisao: „Spremnost je sve“.
Je li za Vas još uvijek bitna i važna poruka sastava The Beatles – „All You Need is Love“?
Kao i ostale umjetnosti, i glazba ima ogroman značaj za mene, odmah iza čarolije pisane riječi. Stoga me je neobično bila obradovala vijest da je Bob Dylan dobio Nobela, jer je on za mene najveći suvremeni američki pjesnik, a uz to i vrstan glazbenik, koji s Janis Joplin i našim Oliverom Dragojevićem čini udarnu trojku mojih favorita, mojih najomiljenijih ikad. Naravno, tu je i sastav The Beatles sa svojom himnom ljubavi, s tom svojom porukom za sva vremena. A veliki Miroslav Krleža je tako poetski rekao: „Muzika, pa to je lirska paučina između srca i mozga“. Ove riječi neka budu lijepi pozdrav vašim čitateljima.
Izvor: Hrvatska riječ (Zvonko Sarić)
