Tridesetdevetogodišnji Kristian Novak je neka vrsta „supermena“. Riječ je, naime, o veoma uspješnom hrvatskom književniku i sportašu, koji usput, također uspješno, gradi i akademsku karijeru kao sveučilišni predavač i znanstvenik.
Rođen u Njemačkoj, kao dijete gastarbajtera, a odrastao je u Međimurju, u kojem se odvija radnja svih triju njegovih dosadašnjih romana. Osnovnu je školu pohađao u Sv. Martinu na Muri, a gimnaziju u Čakovcu. Potom odlazi u Zagreb, gdje završava studij kroatistike i germanistike na Filozofskome fakultetu. Od 2005. radio je na Odsjeku za germanistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, gdje je 2011. doktorirao radom Rekonstrukcija jezičnih biografija pripadnika ilirskoga pokreta: prilog povijesnoj sociolingvistici hrvatsko-njemačkih jezičnih dodira. Od 2012. zaposlen je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Objavio je i sociolingvističku studiju Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca (2012.).

U književnosti se javio romanom Obješeni (2005.). No, do književne slave stigao je osam godina kasnije, 2013., kada objavljuje roman Črna mati zemla. Godine 2016. objavljuje roman Ciganin, ali najljepši. Osim što su uspjela osvojiti više nagrada (nagrade T-portala za roman godine, Ksaver Đalski i Fran Galović), oba ova romana dobila su i odlične kritike te naišla na dobar prijam kod publike. Kao „nezaobilazan dio suvremene hrvatske književnosti“, dobila su i svoja kazališna uprizorenja u vodećim teatarskim kućama u Hrvatskoj – Črna mati zemla u Zagrebačkom kazalištu mladih, a Ciganin, ali najljepši u zagrebačkom HNK-u.
Kada je u pitanju njegova u uvodu spomenuta sportska karijera, od 1998. do 2009. godine bio je standardni reprezentativac Hrvatske u karateu, osvojivši nekoliko europskih i svjetskih medalja u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji.
Na početku intervjua, ukratko predstavite Vaše književno stvaralaštvo: koje Vas teme najviše zaokupljaju i zašto, što biste voljeli da čitatelji pronađu u Vašim djelima?
Sva moja tri romana imaju snažne veze sa sjeverozapadom Hrvatske, konkretnije Međimurjem, ali, čini mi se, obrađuju potpuno drukčije teme. Prvi roman, Obješeni, je svojevrsni rašomonski ljubavni trokut, glavni protagonisti su studenti, a radnja se događa u Zagrebu početkom ovog stoljeća. Črna mati zemla počinje s likom mladog pisca koji se suočava s činjenicom da neprestano laže, a da toga nije svjestan, te da je gotovo u potpunosti izmislio priču o svom djetinjstvu. Kada mu se ona napokon razotkrije, on shvaća da je krivnja zbog izdaje i smrti najboljeg prijatelja iz djetinjstva bila razlogom dugotrajne i temeljite amnezije. Radnja se velikim dijelom događa uoči raspada bivše države. U Ciganinu, ali najljepšem sijeku se priče Milene, sredovječne žene, koja se nakon bračnog i životnog brodoloma vraća u svoje selo, Sandija, mladog Roma koji ne želi pripadati svojima i spreman je platiti visoku cijenu inkluzije da bi bio sa ženom koju voli, Kurda Nuzata koji bježi pred ISIL-om iz Mosula prema Francuskoj, ali zapne u Međimurju, te Plančića, mladog zagrebačkog policajca koji dolazi u Međimurje riješiti slučaj brutalnog ubojstva. Nemam pojma što bih volio da čitatelji pronađu u mojim djelima; nakon što knjiga izađe, ionako kao da više ne pripada meni. Ali pozitivne reakcije govore mi da se s njima dogodilo nešto na što se ne smijem žaliti.
U najavi Vašeg nedavnog gostovanja u Beogradu, u Ustanovi kulture Parobrod, što je i bio povod za intervju s Vama, apostrofirani ste kao „zvijezda hrvatske književnosti“. Kako komentirate ovakvu najavu, slažete li se s navedenim?
Volio bih upoznati onoga tko je prvi izjavio da sam zvijezda, pa ga pitati što se to točno od mene očekuje. Jer trenutno je glavno obilježje tog, kao, zvjezdanog statusa, da nemam vremena baviti se onime čega sam zvijezda. Naravno da mi je drago da su moji romani primljeni jako pozitivno i od kritike i od publike, da se o njima priča i raspravlja, ali treba uzeti u obzir da je tu jako pripomogla sinergija s čak dvije uspješne kazališne adaptacije, Črna mati je imala premijeru prošlog travnja u Zagrebačkom kazalištu mladih, a Ciganin u zagrebačkom HNK-u krajem prosinca. I, naravno, uvijek treba imati i malo sreće.
U romanu Črna mati zemla koristite se i neknjiževnim jezikom, odnosno kajkavskim govorom gornjeg Međimurja, područja u kojem ste odrasli. Zašto ste se odlučili na taj postupak, što uporaba dijalekta može dati književnom tekstu?
Nije to bila stvar nekakve odluke ili autorske strategije. Sam kreativni proces počeo je upravo od nekih dijaloških replika na ruralnom kajkavskom. Znao sam da nisam u stanju napisati cijeli roman na dijalektu, jednostavno mi treba standard da bih ispisao neke kompleksnije sadržaje, ali su za mene i dijalekti i sociolekti neraskidiv dio moga pisanja. Nisam siguran da ću ikada moći napisati književni tekst isključivo na standardu.
Kako iz pozicije autora ocjenjujete aktualno stanje u suvremenoj hrvatskoj književnosti? Gdje vidite vlastitu poziciju na toj sceni?
Za zemlju od kojih četiri milijuna stanovnika mislim da imamo vrlo živahnu i kvalitetnu produkciju, i to kako u poeziji, tako i u prozi. Osim tradicije sjajnih kratkopričaša, baš se prošlih godina pojavilo nekoliko velikih romana, poput Doba mjedi Slobodana Šnajdera i Sjećanja šume Damira Karakaša. Naravno da to nekako dolazi u valovima, pa se može očekivati sad neko razdoblje uprosjećivanja, ali to je normalno za naše okvire. Uglavnom, značajan dio inspiracije crpim upravo iz radova svojih kolegica i kolega suvremenih autora, pa se ne mogu složiti s onima koji lamentiraju kako se ništa bitno u našoj književnosti nije dogodilo od Krleže.
Kako doživljavate svoj književni uspjeh, koji se evo „pretače“ i na kazališne daske, a navodno i na filmsku vrpcu…
Tako je, filmska adaptacija Črne mati zemle kreće sa snimanjem krajem sljedeće godine, a upravo je potpisan ugovor i za adaptaciju Ciganina, ali najljepšeg. Krasne su to stvari i neopisiv je osjećaj za autora kada vidi da priča na kojoj je radio godinama putuje od usta od usta i nadrasta vlastiti medij. Ali ipak me dvije stvari drže s obje noge na tlu. Prvo, koliko god ima ljudi koji te hvale, nađe se isto toliko onih koji te pljuju. I drugo, pred svakom novom pričom sam ionako nitko i ništa, krećem od nule.
Vaša dva romana su dostupna i na srpskom tržištu, gdje ih je objavila Književna radionica Rašić iz Beograda, i evo nedavno ste po prvi put gostovali u Srbiji kao pisac. Kako ocjenjujete književne veze na relaciji Hrvatska-Srbija?
Bio sam u Beogradu 1997., na europskom prvenstvu u karateu, kao član hrvatske reprezentacije, a ovo mi je prvi put u svojstvu književnog autora. Postoji paradoks da je do prije nekoliko godina u Zagrebu lakše bilo pronaći knjigu nekog australskog autora nego srpskog, vjerujem i da je obratno isti slučaj. Kao da nikog nije bilo briga što srpske i hrvatske autore veže dio zajedničke povijesti, sadašnjosti i budućnosti, slične teme i poetike. Sada već redovno izdavači poput Sandorfa i Frakture objavljuju kvalitetnu suvremenu srpsku literaturu. Interesa iz Srbije za moje dvije knjige je bilo i prije, ali Književna radionica Rašić je nekako izdavač po mojoj mjeri. Izdaju malo knjiga, ali probranih. Izdali su između ostalih i Nevena Ušumovića i Marka Pogačara, pa nisam dugo premišljao. I veseli me što su knjige uspješne i u Srbiji.
I za kraj pitanje koje glasi: što znate o Hrvatima u Srbiji?
Čini mi se da će prosječan građanin Hrvatske Hrvate u Srbiji spomenuti kada propituje imaju li oni ista prava i jesu li zaštićeni jednako kao Srbi u Hrvatskoj, ili onako kako se percipira njihov položaj. To me pomalo smeta, jer te dvije stvari ne bi trebale biti ovisne jedna o drugoj. Naprosto, smatram da obje manjine trebaju imati sva prava i potpunu zaštitu od svake vrste diskriminacije. U hrvatskim medijima izvještava se o povremenim incidentima, ali ne govori se samo o takvim vrućim temama. Izvještava se i o kulturnom životu i očuvanju baštine, ali sigurno ima prostora za napredak. Interesa s ove strane granice sigurno ne manjka.

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)