Ove godine Hrvatski kulturni centar Srijem – Hrvatski dom iz Srijemske Mitrovice, obilježava 20 godina postojanja i rada. Kulturni centar Srijem iz Srijemske Mitrovice nastavljač je tradicije svih hrvatskih kulturnih društava u tom gradu, čiji je rad zabranjen poslije Drugog svjetskog rata. Od 1997. godine HKC Srijem obnavlja svoj rad. Za dvadeset godina postojanja članovi ove hrvatske udruge vrijedno su radili na očuvanju svoje tradicije, kulture i jezika, a tako je i danas. O značaju postojanja Hrvatskog kulturnog centra Srijem u Srijemskoj Mitrovici, kao i obilježavanju značajne obljetnice, razgovarali smo s predsjednikom Krunoslavom Đakovićem.
Hrvatski narod u Srijemskoj Mitrovici puno je propatio nakon Drugog svjetskog rata. Najprije se to dogodilo 1944. godine kada su partizani bez ikakvog osnova i suđenja pobili brojne Hrvate i, tada, hrvatsku Mitrovicu zavili u crno. Tada je prestao i rad brojnih hrvatskih udruga, jer ljudi su se jednostavno bojali biti Hrvati, a kamoli aktivni u hrvatskoj udruzi. Drugi put Hrvati u Srijemskoj Mitrovici doživljavaju progon devedesetih godina zajedno s brojnim Hrvatima u Srijemu i Srbiji.
Nakon ovakvih događanja, obnova rada hrvatskih udruga bila je tračak nade i ohrabrenja za sve Hrvate u Srijemskoj Mitrovici. Od 1997. godine HKC Srijem okuplja mitrovačke Hrvate kako bi se družili i gajili svoju tradiciju, kulturu i jezik. Sve do tada hrvatsko ime se smjelo spominjati samo u okvirima Katoličke Crkve. Kroz dvadeset godina HKC Srijem je bio ne više samo tračak nade i ohrabrenja nego i svjetionik na gori za hrvatski narod u Srijemskoj Mitrovici, a mislim i u cijelom Srijemu. Broj Hrvata u Srbiji i dalje se smanjuje, što zbog malog broja novorođenih, što zbog ekonomskih migracija, i bez čuvanja kulture, jezika i hrvatskog imena, kroz folklor, pjesmu, slikarstvo, književnost, sport i druženje u ovim, za nas Hrvate burnim vremenima, nestali bismo s ovih prostora. Katolička Crkva bila je i još uvijek je čuvar identiteta svih svojih vjernika, ali kroz HKC Srijem se puno više i artikuliranije može govoriti upravo o hrvatskom identitetu. Radi toga su postojanje i rad HKC-a Srijem od presudne važnosti za opstanak Hrvata na našem prostoru.
Koja su sve hrvatska društva postojala u Srijemskoj Mitrovici prije Prvog i Drugog svjetskog rata?
Koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u Mitrovici su djelovale brojne hrvatske udruge. Najstarija i najpoznatija je svakako Hrvatsko pjevačko društvo Nada. Tu su još i Hrvatsko ratarsko, pjevačko i prosvjetno društvo Tomislav, Hrvatsko pjevačko društvo Hrvatska omladina, Hrvatski sokol, Hrvatska čitaonica, Hrvatska građanska obrtna čitaonica, Pjevačko društvo Fanfara. Obnavljajući rad ovih udruga, od 1997. godine pokušavamo kroz različite odjele u Hrvatskom kulturnom centru Srijem pokriti sva ona područja djelovanja kojima su se bavile ove udruge i proširiti rad i na druga područja, kao što je na primjer folklor.
Je li bilo teško okupiti mlade prije 20 godina i je li postojala veća zainteresiranost pristupanju rada sekcija?
Prije dvadeset godina, uz veliku pomoć Katoličke Crkve, HKC Srijem je počeo okupljati i mlade i starije koji su željeli sudjelovati u njegovom radu – najprije u radu folklornog odjela kojim je sve započelo. Nakon progona devedesetih, osjetilo se olakšanje kada su progoni prestali, a ljudi su se pomalo opustili i ohrabrili. Zanimljivo je da je tada interes za rad Hrvatskog kulturnog centra bio velik. Mnogi su željeli igrati u folkloru i nastupati za HKC Srijem. Drugačija je priča pravna registracija udruge oko koje je bilo puno problema, jer je udruga imala hrvatski predznak. Udruga je službeno registrirana tek poslije demokratskih promjena u Srbiji, 2000. godine, iako je registracija zatražena već 1997. Trebalo je tada, nakon svih problema, „spiskova“ za progone, i drugog što su ljudi doživjeli, imati hrabrosti dati svoje osobne podatke, broj osobne iskaznice i potpis na dokument kojim se traži osnutak hrvatske udruge. Ne zaboravimo, po tadašnjem zakonu su se udruge registrirale u lokalnom tajništvu unutarnjih poslova, ne kao danas, u Agenciji za privredne registre, tako da je i cijela procedura imala „policijski“ prizvuk.
Kakva je situacija danas? Može li se reći da postoji podjednaka volja i želja mladih da očuvaju svoju vjeru, tradiciju i običaje?
Iako je taj prvotni polet splasnuo, kao što se uvijek i događa, postoji i danas interes za rad Hrvatskog kulturnog centra Srijem. Moramo priznati da je danas situacija drugačija, ali i vrijeme je drugačije i interesi i mladih i starijih su promijenjeni. Zapitajmo se samo tko je prije dvadeset godina koristio mobitel, internet, facebook. Vremena se mijenjaju, pa se i mi moramo mijenjati s njima. Radi toga pokušavamo na najrazličitije načine privući i omladinu ali i starije da sudjeluju u radu Hrvatskog kulturnog centra Srijem. Tako, osim folklornog odjela, s kojim je započeo rad HKC-a Srijem, imamo i druge odjele kako bi svatko mogao pronaći sebe u nekome od njih, bio to ples, pjevanje, sviranje, slikanje, vajanje, sport ili, jednostavno, druženje. Također, danas, za razliku od prije dvadeset godina, imamo predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture u školama. Školski predmet, naravno, nije izravna briga naše udruge, ali HKC Srijem kroz rad svog književnog odjela velikim dijelom sudjeluje u izvannastavnim programima ovog predmeta, kao što su priredbe, ekskurzije i slično.
Komunistički režim je 1945. godine pogasio sva hrvatska kulturna društva, oduzeo svu njihovu imovinu, pa tako i zgradu Hrvatskog doma. Kakav je danas imovinsko-pravni status tog objekta?
Sve hrvatske udruge koje su djelovale početkom dvadesetog stoljeća zajedno su koristile zgradu Hrvatskog doma u Mitrovici. Oni su tada uvidjeli da im je potrebna zgrada u kojoj se mogu okupljati, imati svoju čitaonicu, priredbe, igranke. Radi toga su sve udruge zajedno sudjelovale u kupovini kuće i njenom proširenju u zgradu Hrvatskog doma koju su potom svi koristili. Trebalo je tada puno truda i angažmana na skupljanju sredstava za ovaj projekt. Nažalost, Hrvatski dom je korišten samo od 1928. kada je službeno završen i blagoslovljen do 1944., a 1946. godine je i službeno nacionaliziran, oduzet onima koji su ga gradili. Mi smo kao nasljednici hrvatskih udruga zatražili povrat Hrvatskog doma po Zakonu o povratu imovine i obeštećenju, ali do dana današnjeg on nam nije vraćen. Nakon podnesene dokumentacije i nekoliko ročišta i nakon puno vremena dobili smo odbijenicu na koju smo se žalili, te je predmet ponovno u postupku jer je drugostupanjsko tijelo prihvatilo našu žalbu i vratilo predmet Agenciji za restituciju. Ako se sjetimo 1997., kada nismo mogli registrirati udrugu iz različitih pravnih razloga, a onda 2000. godine isti taj Statut (bez promijenjenog slova) je ispunio pravne uvjete, onda možemo povući paralelu i s povratom Hrvatskog doma. Dok ga nam oni na vlasti ne budu željeli vratiti, nećemo ga dobiti i uvijek će se naći pravna zapreka. Radi ovoga smo ovo pitanje podigli na višu razinu, te su s njim upoznati i svi relevantni predstavnici vlasti Hrvatske od koje očekujemo pomoć, kao i predstavnici vlasti Srbije. Ovo je pitanje ušlo i u „Subotičku deklaraciju“, koju su potpisali predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Srbije Aleksandar Vučić. Nažalost, svjetlo na kraju tunela još se ne vidi.
Kako danas gledate na situaciju u Srijemu po pitanju očuvanja svih kulturnih vrijednosti Hrvata i koje su teškoće s kojima se hrvatske udruge najčešće susreću i koje bi trebalo na neki način otkloniti?
Opće ozračje koje danas postoji u Srbiji i odnos prema hrvatskoj nacionalnoj manjini su daleko bolji nego prije dvadeset godina. To se mora priznati. Ali, isto tako moramo reći i da su mnogim stvarima manjkavi. Najveća manjkavost je što se prava daju „na papiru“, a u praksi se ne provode. Navest ću samo neke primjere, mislim da naši ljudi znaju takvih primjera puno više. Savezna Republika Jugoslavija ratificira sporazum s Hrvatskom po kojem bi Hrvati trebali biti izravno zastupljeni na svim razinama vlasti (kao što je srpska manjina u Hrvatskoj), a do danas nema niti jednog predstavnika hrvatske manjine u vlasti koji je tu zato što je predstavnik Hrvata (a ne na listi Demokratske stranke). Predsjednica i premijer potpišu da će mnogi problemi biti riješeni, a onda se od svih obećanja asfaltira jedna ulica u jednom selu. Uvede se hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture u škole, a onda se poveća minimalni broj učenika po grupi, tako da se nastava može odvijati samo uz ludi (čitaj neplaćeni) angažman profesora hrvatskog. Mogli bismo ovako nabrajati jako dugo... Problem prava hrvatske manjine je dvojak. S jedne strane ne postoji zakonodavni okvir pozitivne diskriminacije, s druge strane, čak i ono što postoji, ne provodi se. Nadam se da će pristupanje Srbije Europskoj uniji zbilja transformirati pristup ovim problemima, a ne samo „zafarbati ih“ kako bi se dobila prolazna ocjena. Naravno, tu se moramo i mi u udrugama i drugim hrvatskim institucijama dobro potruditi i ne šutjeti. Nije dovoljno da nas više ne proganjaju, pa da plešemo, pjevamo i „šutimo“, jer ćemo tako u tišini nestati.
I na kraju, kada će i kako Hrvatski kulturni centar obilježiti svoju značajnu obljetnicu i čime će se sve predstaviti?
Ove godine na poseban način želimo proslaviti dvadeset godina od obnove rada udruge. Kako bismo se osvrnuli na povijest, želimo objaviti jednu monografiju u kojoj bismo prošli cijelu povijest hrvatskih udruga u Mitrovici, od Nade do danas. Također, želimo naš godišnji koncert ove godine napraviti posebnim i većim nego inače. Svake godine pozivamo jedno gostujuće društvo, ove godine želimo ugostiti nekoliko njih. Središnja proslava trebala bi biti održana 7. listopada, o čemu ćemo svakako još obavijestiti javnost.
Izvor: Hrvatska riječ (S. Darabašić)
