Centralna svečanost Dužijance 2017. održana je u Subotici. Ova tradicionalna svetkovina održava se i u okolnim naseljima Subotice kao izraz zahvalnosti Bogu za dobar rod žita. Manifestaciju je organizirala Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca s čijim smo dopredsjednikom Lazom Vojnićem Hajdukom, koji sljedeće godine bilježi pola stoljeća direktnog rada u organiziranju i sudjelovanju u Dužijanci, razgovarali o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ove svečanosti.
Što Vas veže uz Dužijancu? Kada ste prvi put osjetili taj plemenit i uzbudljiv osjećaj koji Vas je ispunio zbog Dužijance?
Obiteljska Dužijanca je smještena u temeljnu socijalnu stanicu društvenog života, u obitelj. Tamo je u svom trajanju od pamtivijeka. Povijest dodirujemo kroz tradiciju, u sjećanju, u pričama s koljena na koljeno u obiteljima, knjigama, na filmu, u muzejima. Narod traje, kažu, od one točke do koje kolektivno sjećanje doseže. Njegovanje tradicije kroz običaje oživljava prošlost i potiče sjećanje kako se predočava prošlost. Tradicija nije čuvanje pepela, nego čuvanje žive vatre života, poticaj i jamstvo kontinuiteta zdravog života, posjedovanje sadašnjosti, a nadasve put za ostvarenje budućnosti. Da se ne bi dogodio prekid kontinuiteta u našoj povijesti, imamo Dužijancu, dragocjenu manifestaciju koja u svom programu ima sve što je potrebno kako bi se ostvarila zadaća koja je potrebna za opstanak jednog naroda, a to je predočiti prošlost i utvrditi sjećanje. To je ono što ljude okuplja oko Dužijance, a oni je osjećaju duboko u sebi, u najskrivenijim slojevima duše. To je ono što i mene veže uz Dužijancu, a te predispozicije stvorene su u meni kroz obitelj, odgoj i svjetonazor. Moj otac Ladislav je bio bandaš još davne 1932., pa moj rođeni brat Ivan 1948., a ja sam se aktivno uključio u organiziranje velike povorke Dužijance1968., gdje sam bio organizator i vođa jednog dijela povorke kroz grad, a taj dio povorke imao je naziv čovjek i priroda. Od 1968. godine s jednim prekidom kontinuiteta sudjelovao sam svake godine u aktivnostima oko Dužijance. Bio sam naravno i dugogodišnji predsjednik Organizacijskog odbora Dužijance i evo, sljedeće godine, bit će 50 godina mog direktnog rada u organiziranju i sudjelovanju u Dužijanci. Bilo je to veliko zadovoljstvo i činilo me je radosnim biti sudionikom potvrđivanja identiteta našeg naroda. Dobro se sjećam onoga jadnoga i bijednoga života poslije Drugog svjetskog rata, poslije konfiskacije, agrarne reforme i nesnošljivih obveza pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je u potpunosti zamro svaki osjećaj bivstvovanja i identitetske spoznaje u našem narodu. Dužijanca u crkvi i kasnije u gradu bila je jedina prepoznatljiva ovdašnja adresa objedinjavanja i potvrde postojanja našeg hrvatskog naroda. Dužijanca je postala javna manifestacija, a ta javnost Dužijance ulijevala je optimizam glede našeg opstajanja.
Što mlade ljude danas veže uz Dužijancu? U nekoj smo digitalnoj eri, ispraznosti mas medija, idolatrije potrošnje, raznog potrošnog smeća koje ljudi obožavaju... Može li nam Dužijanca i danas ispuniti srce? Vidite li klince u budućnosti Dužijance?
Mladi su nam ciljna grupa. Dužijanci, uvjeren sam u to, oni osiguravaju budućnost. Naravno da sam svjestan suprotnosti koje se pojavljuju u opredjeljivanju mladih glede Dužijance. Je li zavirivanje u prošlost najbolji put da se utre staza za vrijeme koje dolazi? Često se pitamo zašto se u 21. stoljeću –u eri pametnih mobitela koji zamjenjuju i najsuvremenija računala, u vrijeme kada se robot napravljen ljudskom rukom šeće po Marsu i otuda šalje zadivljujuće podatke i fotografije, u vrijeme robotike koja se ozbiljno upliće u odmjenjivanje čovjeka u svim njegovim radnjama – ljudima može pružiti prikaz starih običaja, nošnje, alata, strojeva, hrane..., svega onoga što je nekada bio sastavni dio života ovdašnjeg čovjeka, a danas više nije u uporabnoj funkciji? Je li to anakroni pristup sadašnjosti, sentimentalni osvrt na prošlost, zalog za nacionalni opstanak u budućnosti? Mi koji organiziramo Dužijancu i oni koji su stalni posjetitelji njenih manifestacija desetljećima živimo u uvjerenju da je to zavirivanje u prošlost, zapravo najbolji put da se utre staza za vrijeme koje dolazi. Kad malo bolje pogledamo sudionike u programima manifestacija Dužijance i posjetitelje tih programa sa zadovoljstvom zaključujemo da je posjet mladih vrlo velik i to pruža garanciju za pozitivnu energiju kojom zrači Dužijanca, a mladi je upijaju. Pogledajte fotografije u Reviji Dužijanca br. 5.-6. od ove godine i uvjerit ćete se da je mladost na strani Dužijance. To potvrđuje da nam Dužijanca i danas može ispuniti srce. S punim srcem zadovoljstva i sreće vidim klince i u budućnosti Dužijance.
Može li Dužijanca biti bliska i ljudima koji su odrasli na asfaltu i uz rokenrol?
Dužijanca nije određena za urbane ili ruralne sredine, nije određena svjetonazorskim opredjeljenjima niti je namijenjena ljudima s asfalta, rokenrola ili onim drugima. Ono što ljude okuplja oko Dužijance je to što je oni osjećaju duboko u sebi, u najskrivenijim slojevima duše. To je ono što tradicija pruža i ljubomorno čuva. Ima naravno ljudi koje ne interesira ništa što je tradicionalno, ništa što je vezano uz običaje, kulturu i povijest svoga naroda, ali to je njihovo opredjeljenje.
Ima li hrvatskog barjaka na Dužijanci, treba li biti jasnije istaknuto da je to hrvatska manifestacija u Subotici i okolici?
Bunjevački Hrvati žive u ovom području već nekoliko stoljeća. Sredina u kojoj se nalaze bila je, a i sada je višenacionalna i višekonfesionalna. Bunjevački Hrvati došli su u ove krajeve ne da bi osvajali teritorij i širili svoju regiju, nego zato da spase život i osiguraju egzistenciju. U tom kontekstu nisu imali potrebe mahati zastavama. To povijesno naslijeđe, neisticanje zastave, živi još i danas kod bunjevačkih Hrvata. Bunjevački Hrvati imaju svoju zastavu i ona se javno ističe sukladno zakonskim odredbama, a svi drugi načini korištenja zastave bilo bi nepotrebno izazivanje pozornosti.
U kojoj mjeri su nekadašnji subotički članovi SKJ zaslužni za pokretanje velike manifestacije Dužijance 1968.? Koliki je bio doprinos ovdašnjih hrvatskih ljevičara u vrijeme Hrvatskoga proljeća?
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća javlja se u Hrvatskoj pokret nacionalne homogenizacije i organizirano potvrđivanje hrvatskog nacionalnog bića, što do tada u SFR Jugoslaviji nije bilo moguće. To nacionalno gibanje odrazilo se i kod bunjevačkih Hrvata u Vojvodini, posebno u Bačkoj i Subotici. Protagonisti tih događaja i u Zagrebu, a i u Subotici bili su članovi Saveza komunista koji su bili na položajima i koji su mogli utjecati na oblikovanje forme nacionalnog izražavanja. Komunisti, bunjevački Hrvati bili su jedinstveni u izrazu i pokretanju velike manifestacije Dužijanca. Bilo je to 1968. No, ovdje se mora reći da u organiziranju i osmišljavanju velike manifestacije nisu bili samo komunisti, nego i znatan broj kulturnih pregalaca pripadnika nacionalne zajednice bunjevačkih Hrvata koji nisu bili komunisti. Komunisti su imali političku snagu i moć, a oni koji to nisu bili unijeli su entuzijazam i kulturni oblik i tako, može se reći, velika gradska manifestacija Dužijanca nastaje zahvaljujući komunistima bunjevačkih Hrvata i podrškom čitave zajednice. Vrlo brzo, za nekoliko godina, pokazalo se da je Dužijancu neophodno distancirati od politike koja je preko SSRN, potpuno izobličila ideju te velike manifestacije, a i danas je distanciranje od politike conditio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može). Tko misli da će politikom održati Dužijancu i njeno nacionalno bogatstvo, na pogrešnom je putu.
Bili ste inicijator spajanja crkvene i gradske Dužijance. Je li to glatko išlo?
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća dogodile su se značajne promjene u političkom, socijalnom, gospodarskom i nacionalnom planu. Demokratski val doseže do društvenog života i unosi mnoge novine. Tako je i kompetencija određenih društvenih struktura mijenjala svoje dosege. U tom rešetanju institucija našla se i Dužijanca koja je ostala bez svog dotadašnjeg organizatora. KUD Bunjevačko kolo pojavljuje se ponovno kao nositelj organizacije i tako započinje nova era Dužijance. Bio sam ovlašten od rukovodstva KUD-a Bunjevačko kolo na samom početku devedesetih voditi organizaciju Dužijance. No, kako su to bila ružna vremena i ratom „začinjena“, bilo je vrlo teško. Bez javne podrške, bez finacijskih sredstava bilo je vrlo teško raditi. Godina 1993. bila je prekretnica. Te godine blagdan Velike Gospe padao je u nedjelju, a taj datum je bio rezerviran za crkvenu Dužijancu. Imao sam već nekakvo iskustvo oko organiziranja Dužijance pa sam lobirao kod mojih suradnika i kod predstavnika Crkve da spojimo gradsku i crkvenu Dužijancu. Trebalo je iskoordinirati dosta detalja, a suština je bila oko dogovora za imenovanje bandaša i bandašice. Ja sam odmah prihvatio da bandaša i bandašicu imenuje Crkva, a ostale detalje što se tiče Crkve i organizacije mimohoda dogovarali smo zajednički. I organizacijski odbor bio je tako osmišljen da obvezno u odboru budu i predstavnici Crkve. Tako su te prve godine to bili vlč. Blaško Dekanj i vlč. Andrija Kopilović. Poslije svih dogovora i usuglašenih stavova između Crkve i organizatora gradske manifestacije, KUD Bunjevačko kolo predlaže članove organizacijskog odbora u ovom sastavu: Lazo Vojnić Hajduk, predsjednik; Bela Ivković član; Andrija Kopilović, član; Vojislav Sekelj, član; Blaško Dekanj, član;Alojzije Stantić, član i dr. Mato Brčić Kostić, član. S ovim imenima otišao sam s Vojislavom Sekeljom i Belom Ivkovićem kod gradonačelnika Józsefa Kasze i na izvršnom odboru SO Subotica obrazložio organizaciju i sadržaj manifestacije, dobio podršku za izvedbu programa i materijalnu pomoć za organizaciju. Tako je to počelo i išlo sve do 2013., kada se politika ponovno umiješala u organizaciju Dužijance, a to je iniciralo novi iskorak u Dužijanci osnivanjem Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca koja je samostalna organizacija i samostalno djeluje evo već četvrtu godinu.
Okuplja li danas Dužijanca i demokršćane i socijaldemokrate i sve one ljude koji jednostavno samo slijede Isusovo učenje?
Dužijanca jeste zahvala Bogu za vrlo konkretan događaj –ona je pohvala čovjeku na njegovom ustrajnom i učinkovitom radu. To su kategorije visoke vrijednosti i ne određuju se opredjeljivanjem, izborom, svjetonazorom, društvenim ili političkim statusom. Dužijanca se nosi u srcu i najskrivenijim slojevima duše i ništa je ne može omesti u svom pozitivnom djelovanju. Ona je jedinstvena. Veličanstvena. Ona je dostupna svakom čovjeku dobre volje.
Od Takmičenje risara, primjerice, Englezi ili Španjolci bi napravili veliku turističku atrakciju. Zašto ne bismo i mi?
Posljednje dvije-tri godine učinio sam veliki napor glede prestukturiranja Dužijance. Nije lako davati nove dimenzije jednoj ustaljenoj i više od sto godina staroj manifestaciji. Ako je bila sto godina održiva, pitanje je treba li sada nešto mijenjati? Sačinio sam novi osnovni projekt priredbe Takmičenje risara i ugradio nove elemente s turističkim sadržajima koji su prošli kroz raspravu na sjednicama rukovodstva Udruge i usvojeni su na sjednici skupštine Udruge i sada se čeka moment operacionalizacije. Veliki problem je što svaki ozbiljniji zahvat u smjeru prestrukturiranja zahtijeva i financijsku podršku, a mi smo u situaciji da nas, glede investicija, osim verbalnog uvažavanja, financijski ne prati ni šira zajednica bunjevačkih Hrvata, niti vodstvo naše zajednice, niti gradsko poglavarstvo. Svi oni taktiziraju i ocjenjuju hoće li im podrška donijeti političke poene ili će se dogoditi suprotno. Ne zalažem se za pravljenje šou programa od Takmičenja risara, ali osuvremenjivanje i uvođenje turističkih elemenata sigurno je potrebno.
Napisali ste i objavili više knjiga o Dužijanci, našim običajima. Zbog čega mislite da je važna kultura memorije, pamćenja?
Za očuvanje nacionalnog identiteta vrlo je važno upoznati svoju povijest, kulturu, svoje običaje i staviti ih u funkciju tradicije, jer to je živa vatra postojanja, smisao života i radost življenja. Tko ne potiče kulturu pamćenja izgubljen je i nema sadašnjost, a budućnost ne može očekivati i neće je imati. Svatko tko može neka piše o običajima i povijesnim zbivanjima, jer to obogaćuje našu sadašnjost i obećava ljepšu budućnost.
Izvor: Hrvatska riječ (Zvonko Sarić)