Hrvatski kulturni centar Beograd osnovan je 2017. godine s osnovnim ciljem očuvanja i razvijanja nacionalnog identiteta Hrvata u Srbiji, okupljanja pripadnika hrvatske zajednice i sa željom utvrđivanja i jačanja dobrih odnosa sa srpskim narodom i pripadnicima drugih manjinskih zajednica koji žive u Srbiji. Predsjednica udruge je književnica Ljiljana Crnić, dok dužnost dopredsjednika obnaša glumac Aleksandar Alač. Tijekom protekle dvije godine HKC Beograd organizirao je nekoliko događaja na kojima su im gosti bili renomirani kulturni djelatnici i kulturne udruge iz Hrvatske. Posljednji kulturni događaj u ovoj godini, čija je posjećenost prevladala sva očekivanja, bili su Dani splitske kulture u Beogradu. Sve dosadašnje aktivnosti odigravale su se u tuđim prostorima, s obzirom na to da HKC Beograd nema svoje prostorije za rad. O ovom problemu, mogućnostima za njegovo rješavanje, aktivnostima udruge, daljnjim planovima, ali i o nekim drugim temama razgovarali smo s predsjednicom HKC-a Beograd Ljiljanom Crnić.

Jeste li kao predsjednica udruge zadovoljni dosadašnjim aktivnostima i koji su vam ključni problemi u radu?
HKC Beograd je osnovan s ciljem očuvanja i razvijanja nacionalnog identiteta Hrvata u Srbiji. I ne samo to, već i za njegovanje kulturno-povijesnih tradicija, jačanje i utvrđivanje dobrih odnosa s većinskim srpskim narodom i pripadnicima drugih manjinskih naroda na teritoriju Srbije, te suradnje s drugim udrugama hrvatskog naroda na teritoriju Srbije i u drugim državama. Djelomično sam zadovoljna dosadašnjim aktivnostima, jer smo glavne ciljeve ostvarili tijekom godine, ali u tuđim prostorima.
Jeste li zadovoljni dosadašnjom suradnjom sa svim relevantnim institucijama koje su vam pomagale u radu i smatrate li da bi i kvalitetna komunikacija s lokalnom samoupravom bila od velike koristi? Kako ocjenjujete dosadašnju suradnja s čelnicima Grada Beograda i kulturnim institucijama?
Nama su relevantni suradnici Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske na čelu sa Zvonkom Milasom, zatim Veleposlanstvo Republike Hrvatske s veleposlanikom Gordanom Bakotom. Od njih imamo veliku potporu, kako materijalnu tako i moralnu, što nam je jako bitno. Bez njihove pomoći ne bismo mogli ništa uraditi jer mi nismo dohodovna ustanova. Već godinama surađujemo s više lokalnih samouprava, točnije s njihovim kulturnim centrima kao što su: Kulturni centar Rakovica u Općini Rakovica gdje smo imali izložbu fotografija Vezalo me za taj kamen i Ustanova kulture Stari grad u kojoj smo održali Dane splitske kulture. Oni su nam besplatno ustupili svoj prostor. Ovim putem zahvaljujem gospodinu Vuku Saletoviću na suradnji i ustupljenom prostoru. Dugogodišnju suradnju imamo i s knjižnicom Milutin Bojić u Općini Palilula koja nam velikodušno ustupa prostor, također besplatno i sudjeluje u programu. Posebnu zahvalnost za to dugujemo gospodinu Karlu Astrahanu, uredniku programa knjižnice Milutin Bojić. Za prigodne programe surađivali smo i s crkvama, kao što je crkva Svetog Ante Padovanskog u Beogradu i dobili veliku potporu od fra Ilije Alandžaka, dekana i župnika te crkve.
Koliko udruga broji članova i jeste li Vi kao predsjednica zadovoljni tim brojem?
Udruga u ove dvije godine broji oko 100 članova, ali je simpatizera daleko više od tog broja. To je evidentno na našoj facebook stranici koju prati oko 440 ljudi, kao i na našem sajtu hkcbeograd.co.rs koji ima oko 4.300 pregleda. Iskrena da budem, više sam zadovoljna brojem simpatizera nego članova. Ali mislim, kada budemo imali svoje prostorije, da će se ljudi više interesirati i dolaziti i imati više mogućnosti da taj svoj interes zadovolje. Sada je sve to otežano, jer je sjedište HKC-a u mojoj kući, pa mi ljudi dolaze na vrata i zovu na privatni telefon, što nije zgodno.
Na koji način motivirate ljude da se priključe radu udruge?
Na motiviranju članstva ne možemo ništa učiniti, jer nemamo svoj prostor. Nastojimo imati dobre programe, dovoditi popularne ličnosti koje sudjeluju u programu, imati umjetničku razinu programa koji će biti propraćen od mnogobrojne publike. Iz istih tih redova se uključuju i zainteresirani u rad naše udruge.
U kojoj mjeri je beogradska publika zainteresirana da prati kulturne događaje hrvatske zajednice?
Iz našeg dosadašnjeg iskustva mogu reći da je beogradska publika više nego zainteresirana za naše kulturne sadržaje, ovisno od događaja i protagonista istog. Izgleda da smo do sada pogodili i sva dešavanja su nam bila veoma posjećena. Zahvaljujući facebook stranici, članovima udruge i sajtu širi se to interesiranje i uspijevamo doći do zainteresirane publike. Sa zadovoljstvom mogu reći da nismo više nepoznati u Beogradu.
Kako ocjenjujete suradnju s drugim kulturnim udrugama i od kolikog je ona, po Vašem mišljenju, značajna za daljnji rad udruge u Beogradu?
Ako mislite na hrvatske udruge u Beogradu i u Srbiji, zadovoljstvo mi je reći da surađujemo s mnogima kao što su: Zajednica Hrvata Zemuna Ilija Okrugić, Pjevački zbor Odjek, Hrvatska čitaonica Fischer iz Surčina, KUD Vladimir Nazor iz Stanišića, Udruga Široko iz Niša, HKC Bunjevačko kolo iz Subotice, UBH Dužijanca iz Subotice i s mnogim drugima. Sa svima njima uspješno surađujemo bilo da sudjelujemo jedni drugima u realizaciji programa, bilo da smo gosti ili da su oni nama gosti. Razmjenjujemo iskustva na obostrano zadovoljstvo. Suradnja je na zavidnoj razini i veoma je značajna za daljnji rad, a bit će i bolja, jer su neki rezultati do sada veoma dobri, kao, primjerice, zapaženo gostovanje zbora Odjek iz Zemuna na Danima splitske kulture u Beogradu koje je bilo na obostrano zadovoljstvo i korist.
Ukoliko biste imali svoj prostor, smatrate li da bi to utjecalo na veći broj članstva?
Mi se i trudimo da hrvatskoj manjini u Beogradu dovedemo goste iz Hrvatske. Zašto? Zato što je to prosto potreba tim ljudima da vide, čuju i dožive ono što je najkvalitetnije u matičnoj domovini i da to prezentiramo na ovim prostorima. Naši događaji su zbog toga nabijeni emocijama, nostalgijom i uglavnom lijepim osjećanjima. Pogledajte na našem sajtu, npr., kako je izgledala večer posvećena Momčilu Popadiću. Tu noć se i pjevalo i plakalo i smijalo. Što je najljepše, naše programe ne posjećuje samo hrvatska publika, već je sastav višenacionalni, a i to nam je jedan od ciljeva. Smatram da bismo imali više članstva i publike da imamo vlastite prostorije. Ovaj način planiranja s apliciranjem za godinu dana unaprijed je krut i ne dozvoljava slobodu planiranja koju bismo imali u vlastitom prostoru. Ukoliko bismo ga imali, mi kakvi smo, planirali bismo od danas do sutra. Mnogi od naših članova su poznati umjetnici u Srbiji i u regiji. Mogli bismo imati vlastite programe. Također, mogli bismo dovoditi svoje prijatelje umjetnike iz cijelog svijeta, a mnogi od njih su spremni doći i o svom trošku samo da nastupe u Beogradu. A sve to bez vlastitog prostora nije moguće.
Jeste li zadovoljni potporom koju dobijate od HNV-a, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstva Republike Hrvatske i ostalih institucija koje su vam do sada pomagale u radu?
Izuzetno smo zadovoljni potporom, jer bez te potpore ne bismo mogli postojati i raditi, a od njih očekujemo i da riješe prostor za HKC Beograd. Sredstva koja tražimo za naše projekte dosta precizno proračunamo i predstavimo ih kroz aplikacije, ali uvijek dobijemo daleko manje od traženog. Zbog toga nam se dešava da planirane aktivnosti i sudionike reduciramo, a to za posljedicu ima i smanjenje kvalitete realiziranja programa. Zbog toga se nekada ne predstavimo dobro gostima, pogotovo onima iz inozemstva, a snalazimo se i vlastitim sredstvima članova. Nekada smo i mnogo škrti, jer nemamo i ne možemo čak ni kavu platiti gostima, i to nas rastužuje.
S obzirom na to da su u udruzi uključeni profesionalni, dramski, filmski i drugi umjetnici, ima li prostora da široj javnosti predstavite nešto više i na planu tzv. visoke kulture?
Imamo mnogo umjetnika među članovima udruge i to koristimo uz pomoć naših privatnih veza, a i na obraz istih, da dovedemo poznate goste iz visoke kulture. Samo za primjer, u gostima su nam bili Željko Ivanković, književnik koji je bio dobitnik Đalskog za 2016. godinu u Hrvatskoj, zbor Zoranić iz Zadra koji je proslavio 110. obljetnicu postojanja u Beogradu, Feđa Klarić, svjetski priznati fotograf, zbor Val iz Rijeke koji je dobitnik mnogih međunarodnih priznanja i mnogi drugi gosti.
Jesu li po Vašem mišljenju medijski dovoljno propraćena dešavanja koja su do sada bila u organizaciji HKC-a Beograd?
S obzirom na to da se tek probijamo na ovom prostoru, zadovoljni smo praćenjem medija. Polako se širi priča o HKC-u Beograd. Na početku smo imali medijsko pokriće Hrvatske riječi i RTV-a, redakcije na hrvatskom jeziku, da bi nas sada već propratile mnoge TV kuće kao i tisak, kako ovdje tako i u Hrvatskoj. U posljednje vrijeme osobno sam davala intervjue za TV Jadran i Slobodnu Dalmaciju iz Splita, za Nacional iz Zagreba, za RTV 2, a sve to možete vidjeti na našem sajtu jer sve što dođe do nas nakon svakog događaja mi tamo objavimo. Ne samo moja gostovanja i intervjue nego svih članova koji ih daju za medije. Također, možete pogledati intervjue i naših gostiju.
Jedna od Vaših ideja jest da Beograd postane središnji centar dešavanja svih Hrvata koji žive u Srbiji. Koliko je ta ideja ostvarljiva u sadašnjem trenutku?
Do sada nije bilo Kulturnog centra u Beogradu, što nije logično, jer je Beograd prijestolnica jedne države, a Hrvata ima u cijeloj Srbiji. Vojvođanski Hrvati su dobro organizirani, ali se ponašaju kao da su u drugoj državi pa su ostali marginalizirani po političkom i u kulturnom smislu. Osim po Vojvodini, postoje udruge u Nišu, Zemunu, Surčinu i Beogradu. Osim u navedenim gradovima, Hrvata ima i u Kragujevcu i Kraljevu i u mnogim gradovima širom Srbije, a nemaju svoje udruge. Ideja naših članova jest da budemo središnji centar dešavanja svih Hrvata koji žive u Srbiji, ali kada HKC Beograd to bude kadrovski i organizacijski u mogućnosti.
Koji su Vam daljnji planovi i očekivanja?
Svi planovi vezani su nam za prostor koji nemamo, a koji nam obećavaju. Ako ga ne osiguramo, ne vidim svrhu daljnjeg djelovanja, jer na ovaj način ruke su nam vezane u mnogo čemu. Ne možemo više prositi niti moliti da nam omoguće prostor za naša dešavanja, jer nam se događalo da u lokalnoj samoupravi ili njihovim kulturnim centrima pojedinci daju si za pravo da procjenjuju međunarodne prilike i pogodnosti za eventualnu suradnju. Ponavljam, svi naši planovi za rad HKC-a Beograd i njegovo napredovanje i širenje vezani su za odgovarajući vlastiti prostor.

Izvor: Hrvatska riječ (Suzana Darabašić)