Pedesetosmogodišnji Miro Čavara rođen je u središnjoj Bosni, Općina Busovača. Po svršetku vojne izobrazbe, osamdestih godina prošloga stoljeća administrativna migracija dovela ga je u Niš. U ovom gradu zasnovao je i obitelj. Početkom ratnih devedesetih, slijedeći svoje principe i stavove, napušta dotadašnju službu i postaje uposlenik Caritasa Beogradske nadbiskupije. Trenutačno je uposlenik poduzeća za proizvodnju dijelova za medicinske uređaje u Nišu. Tajnik je Udruge Hrvata Široko u Nišu od njezina osnivanja.

Predstavite čitateljima svoju udrugu. Koliko Hrvata okuplja, a koliko ih živi u Nišu?
Udruga Široko egzistira od 2015. godine. Osnovana je kao subjekt okupljanja pripadnika manjinske hrvatske zajednice u Nišu. Cilj nam je očuvanje tradicijskog i kulturnog identiteta hrvatske zajednice na jugu Srbije. Kao manjinska nacionalna zajednica nastojimo inicirati i otvarati interkulturni dijalog, kako između manjinskih, tako i s većinskom zajednicom u Nišu, u cilju poboljšanja integracijskih procesa. Udruga je osnovana, a i dobila ime, na inicijativu Ivanke Spasić. Široko je vjetar koji puše s juga i vjerojatno asocira na naše djelovanje s juga Srbije. Trenutačno okupljamo tridesetak članova. Po službenim podacima s posljednjeg popisa u Nišu živi oko 400 osoba izjašnjenih kao pripadnici hrvatskog naroda, međutim, po riječima dobrih poznavatelja situacije, u masi neizjašnjenih krije se još oko 800 do 900 Hrvata. Pripadnici naše nacionalne zajednice na jugu Srbije poglavito žive uz župe, uz crkvenu zajednicu. Kod nas je to crkva Uzvišenja svetoga Križa i praktično otud je i potekla naša ideja za osnutkom Udruge. Želja nam je bila prije svega osnovati udrugu koja će sačuvati vjerske i kulturne običaje ovdašnjih Hrvata, a koje će ljudi iz cijele Srbije prepoznati kroz naše djelovanje.
Tajnik ste, odnosno prvi operativac Udruge Široko. Koja su vam ustvari zaduženja i kako ih rješavate?
Ne bih to nazvao prvi operativac nego angažirani član. Djelujem u momentu, u situaciji i na mjestu gdje se zateknem, a po povratku u Niš izvijestim o urađenom dužnosnike naše udruge. Primjerice, tako sam se našao u situaciji da samoinicijativno pokrenem uključivanje naše disperzirane zajednice u aktivnosti manjinske samouprave hrvatske zajednice na čelu s Hrvatskim nacionalnim vijećem. To je spontano usmjerilo moj rad na izradi i koordinaciji svih dostupnih projekata.
Postojite i radite tek nekoliko godina. Što ste za to vrijeme planirali, a što ostvarili?
Od prvog dana postojanja opredijelili smo se za povezivanje Udruge s tradicionalno većim centrima Hrvata koji djeluju na sjeveru Vojvodine i svakako, s HNV-om. Cilj nam je i zaštita identiteta hrvatske nacionalne manjine na jugu Srbije, poglavito u Nišu, te ostvarivanje kulturne autonomije. Od početka težimo i uspostavljanju kulturnog dijaloga hrvatske manjinske zajednice iz Niša s ostalim lokalnim manjinskim zajednicama, a isto tako i s većinskom zajednicom u ovom gradu. Naravno, osim navedenih, naš kontinuirani cilj jest jačanje organizacijskih kapaciteta naše Udruge. No, problem je u nama samima. Evidentno je da su pripadnici manjinske zajednice Hrvata u Nišu više zainteresirani za neformalnu suradnju nego za formalno članstvo u Udruzi. I sami se pitamo iz kojih razloga. Rat je daleko iza nas, osobno više ne osjećam animozitet pripadnika drugih spram pripadnika naše nacionalne zajednice, no, pomaka u ponašanju nas samih baš i ne vidim. Možda vam nešto govori i to što u Udruzi dominira članstvo s visokim obrazovanjem, dobi iznad 50 godina. Nažalost, za sada nemamo djece, a mladih je samo simboličan broj. Bojim se da sve to vodi tihoj asimilaciji pripadnika naše zajednice u ovu sredinu.
Jeste li uspjeli ostvariti suradnju sa zvaničnicima Niša i kakvu?
Nažalost, ne. Svi naši pokušaji ostali su bez rezultata. I dalje smo uporni, no, suradnja na razini zvaničnika Grada Niša ne postoji ni u obliku njihove nazočnosti manifestacijama koje organizira naša Udruga, iako su redovito pozivani. To dovoljno govori o našem službenom statusu u Nišu, a još više o tretmanu manjinskih zajednica od sadašnje gradske vlasti.
Surađujete li s ostalim subjektima kulture u Nišu i kako?
Surađujemo s udrugama drugih nacionalnih manjina, primjerice makedonskom, bugarskom i slovenskom. Kvalitetno surađujemo i s nevladinim udrugama. Suradnja se odvija u dogovaranju i međusobnom potpomaganju, kako bi manjinske zajednice uspjele realizirati svoje kulturne sadržaje.
Je li i koliko teško biti Hrvat u Nišu?
Velika etnička distanca odgurala je Hrvate u Nišu u samoizolaciju. Disperzirani od većine pripadnika hrvatske nacionalnomanjinske zajednice, koji su naseljeni poglavito u Vojvodini, a živeći u regiji koja ima tri puta veću stopu siromaštva od bilo koje druge regije u Srbiji, po mojoj procjeni mogu slobodno reći da ovdje žive najsiromašniji Hrvati na svijetu. Mislim da to dovoljno govori o ovoj temi.
U Nišu živi mnogostruko veći broj Hrvata nego što Udruga Široko ima članova. Što bi, po Vama, trebalo uraditi da Udrugu približite sunarodnjacima i da postane mjesto njihovog okupljanja u većem broju?
Adresa Udruge je adresa župnog ureda u Nišu. Mi ju koristimo samo servisno. Ne posjedujemo uredski prostor niti bilo kakav drugi prostor u kojem bi bila moguća okupljanja. Katolička crkva u Nišu izlazi nam u susret i prilikom realiziranja naših glavnih manifestacija. No, koliko mi je poznato, dio niških Hrvata su ateisti, što svakako ne bi trebalo značiti da su oni manje kvalitetni Hrvati. Ukoliko bismo se htjeli približili sunarodnjacima, trebali bismo imati otvoren i dostupan prostor za sve njih, a osobito za ohrabrene sunarodnjake koji su spremni iskoračiti iz tišine samoizolacije.
Kakve su vaše veze s relevantnim subjektima matične Hrvatske?
Uspjeli smo ostvariti kvalitetne veze s Veleposlanstvom Republike Hrvatske u Beogradu. Veleposlanik i osoblje Veleposlanstva ulažu velike napore kako bi pomogli Hrvatima na jugu Srbije. Osim nazočnosti našim glavnim manifestacijama, pokušavaju osmisliti i načine pomoći našim sunarodnjacima. Svaki uspjeh u tom smislu našoj nevelikoj zajednici na jugu Srbije puno bi značio. Tu je i Središnji državni ured za Hrvate izvan domovine s kojim ostvarujemo solidnu suradnju kroz projekte.
Kakve su vaše veze s pripadnicima hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji?
Kontakt s HNV-om ostvarili smo 2016. godine, zahvaljujući Fondu za otvoreno društvo i od tada smo nazočni kao udruga u radu hrvatske manjinske samouprave. Uspostavili smo veze s nekim od hrvatskih udruga iz Vojvodine, uz čiju podršku uspijevamo realizirati naše planirane manifestacije. Osobito bih istaknuo suradnju s HGU-om Festival bunjevački pisama iz Subotice. Organizirali smo Božićni koncert u katoličkoj crkvi Uzvišenje sv. Križa u Nišu u izvedbi Velikog tamburaškog orkestra i HGU-a Festival bunjevački pisama. Na programu su bile tradicijske pjesme, božićna i klasična glazba, a mnogim Nišlijama srce je zaigralo s njihovim tamburama.
Imate li neke svoje prepoznatljive manifestacije?
Rekao bih da sada već postaje prepoznatljiva hrvatska tradicija u vrijeme Božića. Tambura je specifično glazbalo za Hrvate tako da priređujemo tamburašku večer kao dio Božićnog koncerta. Sa zadovoljstvom mogu konstatirati da je tom prigodom naša crkva prepuna, ne samo naših sunarodnjaka, nego i drugih Nišlija.
Jedna od manifestacija vezana je uz Vašu osobnu, odnosno obiteljsku tragediju. Koja, kako je nastala i što za vašu Udrugu znači?
Festival Filipovi dani je festival klasične glazbe, koji je posvećen mom sinu, flautistu Filipu Čavari, preminulom nakon kratke i teške bolesti 2011. godine, pred svoj 19. rođendan. Festival organiziraju Filipove školske kolege i prijatelji, sada već afirmirani glazbenici, a traje već sedam godina zaredom. Na festivalima je sudjelovala i Beogradska filharmonija, Belgorodska filharmonija, mnogi istaknuti glazbenici, ali i oni mladi koji prvi puta izvode svoje kompozicije i oni koji prvi puta ravnaju. U 2018. godini bilo je pet festivalskih večeri, sa svakodnevno ispunjenom dvoranom Niškog simfonijskog orkestra. Udruga Široko, iako nije organizator ove manifestacije, prisutna je kroz različite oblike pomaganja. Ovo je značajno za nas zbog toga što predstavlja jednu od točaka interkulturnog dijaloga između naše manjinske i većinske zajednice.
Kako Vi i predsjednica udruge međusobno dijelite zaduženja?
U našoj udruzi nema neke stroge hijerarhije. O svemu se dogovaramo, sve zajednički planiramo. Svatko daje i doprinos realizaciji planiranoga neovisno o funkciji. Ali, u slučaju potrebe, oboje nosimo i kecelje, ukoliko pripremamo ručak za naše goste.
Radite li u sekcijama i kojim?
Na žalost, mi nismo demografski toliko jaki da bismo imali transgeneracijski prijenos običaja, tradicije i kulture, nemamo ni toliko brojno članstvo da bismo uspjeli pokrenuti kontinuirani rad po sekcijama. Stoga smo prinuđeni tradicijsku zaostavštinu Hrvata našim sunarodnjacima na ovim prostorima približiti kroz ugošćavanje drugih.
Koji su glavni ciljevi i smjernice rada Udruge u budućnosti?
Prije svega, njegovanje identiteta hrvatske nacionalne manjine na ovim prostorima. Namjeravamo intenzivirati i povezivanje s drugim hrvatskim udrugama i matičnom državom. Vrlo nam je bitno i ostvarivanje interkulturnog dijaloga na lokalnoj razini, a stalni i jedan od najvažnijih ciljeva nam je jačanje kadrovskih i organizacijskih kapaciteta Udruge i okupljanje što većeg broja sunarodnjaka u Nišu. Nadam se da ćemo na lokalnoj razini biti prepoznatljivi od sunarodnjaka, a osobito lokalne političke zajednice. Kao Hrvat koji živi u Nišu bolje bih se osjećao ukoliko bi gradske vlasti pokazale da makar simbolično uvažavaju i moju nacionalnu zajednicu.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić)