Gost propovjednik ovogodišnje središnje proslave Dužijance bio je biskup Bjelovarsko-križevačke biskupije mons. dr. Vjekoslav Huzjak. Mons. Huzjak je 11 godina bio generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije, a nakon što je 2009. godine papa Benedikt XVI. osnovao Bjelovarsko-križevačku biskupiju imenovao ga je i za prvog biskupa ove biskupije. S biskupom čija biskupija skupa sa Sisačkom dijeli epitet najmlađe u Hrvatskoj razgovarali smo o funkcioniranju i prije svega zadacima jedne nove biskupije, ali i o Dužijanci, inkulturaciji vjere i kulturi života.
Dužijanca je jedan odraz inkulturacije vjere, nešto što je živjelo u narodu i uvelo se i u Crkvu. Možemo reći da je tako na neki način sačuvana vjera. Što mislite, je li danas moguće i na koji način inkulturirati vjeru u našem narodu?
Uvjeren sam da je vjera motor, pokretač onoga što se u ljudima događa i rađa i što zovemo kulturom, u najširem smislu riječi. Čovjek vjernik koji živi intenzivno svoju vjeru, živi evanđelje i on ne može, a da to što nosi u sebi ne prenosi na druge. Sve manifestacije poput Dužijance u sebi nose dozu zahvalnosti, a ona je u svojoj srži vjernička stvar. Zahvaljujemo za žito, plodove zemlje, zemlju... A komu zahvaljujemo? Bogu. Kad čovjek dobije dar, on sam po sebi izaziva uzdarje. A što ćemo mi Bogu dati? Što možemo osim zahvalnosti iz koje se rađa sve ono što čovjek nosi. Kad gledate narodne nošnje, pjesme koje se pjevaju, običaje koji su stvarani – sve je to stvarano na bazi vjere. Sve je to življena vjera. Inkulturacija je življena vjera u svakidašnjici. I naravno da je svako vrijeme i mjesto sposobno i kadro primiti Božju riječ i od te riječi napraviti ono što zovemo kultura. Kultura nije nešto što je strano, što je niotkuda. Kultura je nešto što izvire iz čovjeka, a čovjek kojega je formiralo evanđelje stvara kulturu koja je u suglasju s vrijednostima evanđelja. Danas ima puno stvari koje se zovu „kultura“, kao na primjer „kultura smrti“. Ljudi, to vam je kao da ste rekli okrugli trokut! Kultura je nešto što je život, nešto što je pozitivno, nešto što gradi! Ne može biti kultura nešto što razgrađuje i ruši. Ovakve manifestacije pokazuju vrijednosti koje je čovjek stekao u svojemu životu. Kad samo pogledamo onu krunu koju je žena napravila od slame za ovu Dužijancu, vidimo koliko je tu pažnje i ljubavi utkano, koliko je ona prožeta vjerom kao i sve drugo na Dužijanci. Na svakoj nošnji, svugdje ima znakova da su to kršćani.
Susret kulture i vjere se na osobit način događa u Dužijanci. Imamo mnoge ljude koji su aktivni u KUD-ovima i njeguju kulturu koja je plemenita i koja je „kultura života“ tijekom cijele godine, a ne vidimo ih tako često u crkvi. Kako je njihov angažman u kulturi pokretač i vjere u današnjem svijetu?
Njemački teolog Hans Urs von Balthasar je cijelu teologiju temeljio na tri pojma – dobro, lijepo i istinito. Čovjek koji je u dodiru s lijepim ne može biti agnostik. U lijepome se prepoznaje, svjesno ili intuitivno, ono što je Božje. Jer, On nam je dao ljepotu. Dostoyevsky je jedno svoje djelo završio rečenicom: „Ljepota će nas spasiti“. Na kraju, ljepota je Krist. Tako i ovo, kad gledate djecu i mlade koji su u KUD-ovima, uče svirati, plesati, pjevati, druže se, rijetko takvi mladi upadnu u poroke kao što su droga, alkohol i dr. jer njih ljepota drži. Naravno, rado bismo mi i da djeca i mladi uđu u crkve, oni su ti kojima je Riječ Božja osobito poticajna, ali vjerujem da se i kroz doživljaj ljepote u tim KUD-ovima njeguje ono što je vjerničko. Ovdje se izgrađuje i identitet. Hrvatska kulturno-umjetnička društva imaju svoj izričaj, onaj koji je tradicionalan za hrvatski narod, a identitet i nacionalna svijest koja se rađa iz vjere nikada nije agresivna, nije nametljiva, nije isključiva nego je uvijek otvorena za poštivanje onoga što jesmo i onoga što drugi jesu.
Što je ono što bi moglo probuditi želju za životom ili kulturom života među našim obiteljima, u našem narodu? Što je potrebno da se život više cijeni?
Sv. Pavle je rekao da čovjek treba imati dovoljno za sebe i izobilja za druge. Vrijeme u kojemu živimo, tj. mentalitet ovoga svijeta čovjeka tjera da gleda samo sebe. Tjera ga na egoizam i sebičnost, a oni sami po sebi isključuju život. Kad ljudi kažu da djeca puno koštaju sami su sebi potpisali smrtnu osudu, odnosno ta kultura je sebi potpisala smrtnu osudu. To je nekultura, to je negacija života. Zašto? Jer čovjek sebi traži komociju. Imamo puno kuća koje imaju dva ili tri kata i pitajte ljude koliko puta je netko spavao u tim sobama. Nije bilo skupo sagraditi velike kuće samo da se vidi da se ima, ali je skupo bilo roditi dvoje, troje djece. Tu se vidi da je čovjek otišao negdje u krivo. Život se rađa iz oduševljenosti životom, a vjera čovjeku daje upravo tu oduševljenost za život. Što na svijetu može biti veći događaj od rođenja djeteta? Nema ga. Kad se rodi dijete, rodio se novi svijet, jedinstven u svemiru, neponovljiv. Ukoliko se ne vrati ta oduševljenost za život, onda naravno da će stvari ići prema dolje. Što više se čovjek zatvara u sebe, zatvara se životu. Zašto se ljudi ne vjenčavaju? Jer nema istine u njima. Nije istina samo živjeti u istom prostoru i spavati u istom krevetu. Istina života je puno dublja. Čovjek koji je okrenut samo sebi ne može se oduševiti djetetom. To je ono što je nužno promijeniti.
Zašto je utemeljena Bjelovarsko-križevačka biskupija?
Zagrebačka nadbiskupija je bila ogromna, brojila je oko 2 milijuna vjernika, što praktički znači pola Hrvatske i morala se podijeliti. Najprije su osnovane Varaždinska i Požeška, a kasnije i Sisačka i Bjelovarsko-križevačka biskupija. Pokazalo se da sve te nove biskupije imaju jednu živost, ne samo u životu crkve nego i u životu društva. Ono što je za Crkvu važno, osobito za Crkvu u vremenima u kojima mi živimo, je da postoji dobra komunikacija unutar Crkve. Kad se živi brzo i intenzivno kao danas, komunikacija je važna, a koliko god da je tehnika brza i efikasna, bez čovjeka te komunikacije zapravo nema. Život Crkve i njezina blizina se nakon osnivanja novih biskupija bolje osjete sada u krajevima koji su bili udaljeni od centra, takoreći na periferiji biskupije. Na ovaj način se pastoralni život intenzivirao.
Na koji način Bjelovarsko-križevačka biskupija dvori svoj narod? Što je ono što je specifično za ovu biskupiju?
Crkva ima svoje poslanje: od početka naviještati evanđelje, naviještati radosnu vijest. Ono što je Drugi vatikanski sabor osobito naglasio to je da Crkva mora voditi računa o okolnostima mjesta i ljudi kojima Crkva služi. Bjelovarski kraj nema velikih gradova, Bjelovar je najveći grad, a ima 40-ak tisuća stanovnika. Stanovništvo je uglavnom ruralno, ima relativno malo industrije tako da je prisutnost Crkve, koja je u ovim krajevima tradicionalna, važna i vrijedna jer ljude podržava u onim vrijednostima koje su im ugrađivane i naviještane stoljećima unazad. Specifikum Bjelovarsko-križevačke biskupije je i taj što na području naše župe žive ljudi iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a sada dolaze i Hrvati s Kosova. Ono što ih najlakše povezuje je vjera, jer se tako stvaraju okolnosti i za integrirani vjernički i kulturni život. Osim Hrvata, na području naše biskupije živi puno Mađara, Čeha, Slovaka i Albanaca i svi oni imaju svoje organizacije, koje Crkva povezuje i ujedinjuje u jedno. S druge strane, Crkva se hvata u koštac s onim procesima koji su aktualni u cijelom društvu kao što su proces sekularizacije, proces individualizacije ljudi, udaljavanje ljudi međusobno. Što je Crkva, odnosno svećenik i biskup, bliža ljudima, lakše se komunicira, lakše se ljudima naviješta evanđelje i lakše se ljude sakramentalno podiže jer je blizina Crkve očitija. Ljudi su danas komotniji i teško će negdje daleko ići ako nemaju posebnog interesa. Vrijeme u kojemu živimo traži blizinu Crkve.
Kakav odnos imate s vladikom Križevačke eparhije Nikolom Kekićem?
Lijep. Vladika Kekić je za vjernike istočnog obreda, a glavnina njih živi na Žumberku te se srećemo na velikim misnim slavljima. Jedinstvo Crkve uključuje i različitost u obredima.
Što je zadaća prvog biskupa jedne biskupije?
Bio sam 11 godina generalni tajnik Biskupske konferencije i sve te godine s biskupima razgovarao i dijelio njihova iskustva, tako da mi biskupska služba nije bila nešto strano. Svakako da je zadatak prvog biskupa uvijek okupiti zajednicu i stvarati svijest, bilo kod klera bilo kod vjernika, da je utemeljena nova zajednica, nova mjesna crkva koja ima svoga biskupa. S druge strane, treba osvijestiti među vjernicima da sada svoj centar više nemaju negdje drugdje nego ovdje u blizini. Prvenstvena zadaća biskupa je organizirati dobro pastoral na području koje je njemu povjereno. To se radi u zajedništvu i s vjernicima i svećenicima. U početku sam obilazio sve župe, što je ljudima bilo jako drago. Kad im biskup dođe, vjernici se tad osobito vesele jer su ti naši krajevi tradicionalno vjerni, tradicionalno pripadaju Katoličkoj Crkvi i njima je dolazak biskupa uvijek na neki način poticaj, radost i veselje. S druge strane, trebalo je osnovati sve institucije koje biskupija mora imati.
Kakva je situacija što se tiče svećeničkih poziva. Imate li dovoljno svećenika i časnih sestara za funkcioniranje župa? Koliko su mladi uključeni u život biskupije?
Život mladih i rad s mladima je vrlo intenzivan u našoj biskupiji. Imamo svećenika animatora za mlade i plod takvog rada s njima su i duhovna zvanja. Trenutačno je u fazi pripreme i jedna kuća u kojoj će se mladi moći družiti, moliti, slušati predavanja, tečajeve... Što se tiče svećeničkih zvanja, ne mogu reći da nisam zadovoljan. Osam godina sam biskup i zaredio sam 13 svećenika, u prosjeku svake godine po dvojicu. To je jako dobro i ako se ovako nastavi bit će sve u redu. Trenutačno nemam dovoljno svećenika, nedostaje mi još desetak kako bi svaka župa imala svoga. Devet župa nemaju svoje svećenike nego im dolazi netko iz susjedne župe. Kad su zvanja u pitanju, uvijek je problem isti, čim je manje djece manje je i zvanja. Kad je bilo više djece, lakše su se odlučivala za duhovna zvanja. Imam dvije obitelji u biskupiji koje uvijek ističem jer imaju po 14 djece. U jednoj obitelji ima sedmoro muških i sedmoro ženskih, od kojih su trojica svećenici, a jedna je časna sestra, dok je iz druge obitelji jedno dijete zaređeno za svećenika. Nažalost, ovakvih obitelji je malo.
Izvor: Hrvatska riječ (Jelena Dulić Bako)
