Mnogi čitatelji našega tjednika su se s karikaturom sasvim sigurno upoznali ozareni talentom i britkim perom Petra Pismestrovića u beogradskom i zagrebačkom tisku sedamdesetih i osamdesetih godina stoljeća za nama. Rođen je u Srijemskoj Mitrovici 1951. godine. Političke znanosti je studirao u Zagrebu. Prvu karikaturu nacrtao je 1968., a od 1972. godine se profesionalno bavi karikaturom. Sudjelovao na brojnim izložbama i festivalima karikature širom svijeta i dobitnik je više prvih nagrada. Njegovi radovi su objavljivani u časopisima i novinama, kao što su Nebelspalter (Švicarska), Courrier International (Francuska), New York Times (SAD), International Herald Tribune (Francuska), Cicero (Njemačka), Le Monde (Francuska).

Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske i idejni začetnik i jedan od osnivača Hrvatskog društva karikaturista. Pokrenuo je i organizirao sedam festivala karikatura. Uz deset vlastitih knjiga karikatura, njegovi radovi su objavljeni i u raznim drugim knjigama kao što su: Eurospott (Njemačka), The Finest International Cartoons Of Our Time (SAD), Marylin u umjetnosti, Madonna u umjetnosti (Velika Britanija), The Big Book of Bush (SAD), Najbolje političke karikature (SAD) itd. Članom je tri sindikata karikaturista. Autor je niza ilustracija za knjige, plakate i naslovnice. Osim crtanja, bavi se i pisanjem. Napisao je sedam romana, preko 2500 pjesama, nebrojeno aforizama, crtica, priča, zapisa. Pismestrović od 1996. živi u Klagenfurtu i radi za Kleine Zeitung, najveći regionalni list u toj državi, a povremeno boravi u Zagrebu gdje radi za Kvizoramu.
Kakav put u svijetu suvremenog novinarstva i nakladništva čeka mladog talentiranog crtača da bi došao do priznatog karikaturista. Kako je taj put izgledao u Vašoj karijeri?
To je uvijek individualna priča. Poznajem puno njih koji su slučajno postali karikaturisti ili koje je netko nagovorio da rade karikature. Mogu iz vlastitog iskustva navesti dva potpuno različita početka: moj i mojeg sina Siniše, koji je također priznat i poznat politički karikaturist. Ja sam se počeo baviti karikaturom vrlo mlad. Kad mi je bilo sedamnaest objavljena mi je prva karikatura u tadašnjem sportskom magazinu Tempo iz Beograda. Karikatura je bila objavljena u rubrici „Pisma čitatelja“. Nakon toga prvijenca sam objavljivao i u drugim novinama, kao što su beogradski Sport i Sportske novosti iz Zagreba. Pošto sam na samom početku radio samo sportaše, pogotovu nogometaše, slao sam radove u sportske novine. Kasnije, kad sam počeo širiti zonu svojeg interesa, došli su na red i glazbenici, pjevači i ostali ljudi iz javnog života. Još jako mlad odlučio sam da će moja profesija biti karikaturist. Zato sam cijeloga sebe podredio crtanju. Išao sam na strojobravarski zanat u Srijemskoj Mitrovici, jer sam rano ostao bez oca, a majka nije mogla sama, na maloj obiteljskoj mirovini, hraniti petero djece, tako da joj je moja plaća, koju sam imao kao učenik, dobro došla. I za vrijeme zanata sam neprekidno crtao, nekad i po kotlovima, nekada po zraku, zamišljajući da u rukama imam olovku. Novac za užinu često sam davao za papir, tuš, pera i olovke. Ništa mi nije bilo teško jer sam imao i poriv i motiv. Kad sam nakon vojske došao u Zagreb i prvi put kročio u Vjesnikovu zgradu, stvari su se počele događati same od sebe, kao da je to sve bilo već isplanirano. Vjerojatno je to bila moja sudbina.  
Moj stariji sin Siniša imao je sasvim drugačiji put. Najprije je sanjao da bude profesionalni nogometaš. Bio je talentirano dijete, jako je lijepo crtao, ali je i odlično igrao nogomet. Trenirao je u Dinamu i kasnije zagrebačkoj Lokomotivi, ali je rat sve prekinuo. Kad smo se preselili u Austriju on je kao jedanaestogodišnjak nastavio trenirati. U gimnaziji je neprekidno crtao i bavio se dizajnom. Pravio je omotnice za prijatelje koji su se bavili glazbom. Imao je želju da ne bude moja kopija, pa je izbjegavao crtati karikature. A onda je kao maturant nacrtao sve svoje profesore i oduševio ih. Za vrijeme studija, više je razmišljao o nogometu, ali i objavljivao karikature u studentskim novinama. To su mu bila prva iskustva. Kad je imao 29 godina i vidio da zbog teških ozljeda od nogometne karijere nema ništa, počeo se baviti ozbiljnije karikaturom. Imao je diplomu medijskih komunikacija u džepu i pitao se što će raditi. Predložio sam mu da se oproba u političkoj karikaturi. Odbio je jer nije želio da ga ljudi uspoređuju sa mnom. Meni je trebao netko tko bi me odmijenio barem dva puta u tjednu. Nakon mojeg uvjeravanja nacrtao je karikaturu, a ja sam je poslao u redakciju da vidim kako im se sviđa. Odmah je objavljena. I tako je krenulo. Naravno da je bilo ljudi, i ima ih i dalje, koji nas i danas još uvijek uspoređuju, ali to je normalno. Navikao je na to. Danas radi za Süddeutsche Zeitung, jake njemačke novine iz Münchena, za Kleine Zeitung, kao i ja, i za još nekoliko listova u Austriji, za agencije koje koriste njegove crteže. Sad mu je 40, točno onoliko koliko sam ja imao kad sam došao u Austriju.  
Ako mladi crtač ima talent, ne treba čekati. Naravno, treba biti realan. Karikaturist se ne postaje preko noći. Postoje mnoge tajne i zamke profesije i sam talent nije dovoljan. Rad, rad i rad, su ipak najvažniji i mogućnost objavljivanja u novinama, jer tek kad je karikatura objavljena vidi se je li je uspjela ili ne. Posao karikaturista nije ni jednostavan ni lak, ali doći do vrha, to mogu samo najuporniji, najtalentiraniji i najkvalitetniji. Zato je to rijetko zanimanje koje traži cijelog čovjeka. 
Koja je razlika između sportske karikature, kojom ste započeli karijeru, i političke, koju, čini se, najbolje poznajemo i najčešće na nju reagiramo?
Sportska karikatura, kojom sam kao klinac bio opsjednut, spada u područja portretne karikature. Već u tome je potpuna razlika od političke. Ja sam volio nogomet, išao na derbije u Beograd i logično da sam crtao svoje ljubimce. Moja prva karikatura bila je ona nogometaša Fikreta Mujkića koji je tada igrao za sarajevski Željezničar, a kasnije Dinamo iz Zagreba. U tim prvim godinama nisam ni sanjao da ću se jednom baviti političkom karikaturom. Negdje do polovine osamdesetih, osim za festivale karikatura, gdje sam slao takozvane karikature situacije, crtao sam i objavljivao samo portretne karikature poznatih ljudi.
U Zagrebu sam završio gimnaziju i počeo studirati politologiju. Nikome, pa ni meni, nije bilo jasno kako to da sam odabrao Fakultet političkih znanosti. Kad je naša domovina počela tonuti u krizu koja se kasnije pretvorila u rat, počeo sam sagledavati situaciju drukčijim očima od mnogih koje sam znao. Bile su mi jasnije riječi koje su koristili tadašnji političari, njihovi postupci i njihove namjere. I danas, nakon toliko godina, ja tu situaciju vidim drugačije od mnogih koji su rat iznijeli na vlastitim leđima, koji su nekoga svoga izgubili. Već tada, u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća, pred mojim očima su se stvarale slike i ja sam ih počeo pretvarati u prave političke karikature kakve na našem području do tada nitko nije crtao. Koristio sam stvarne likove političara i stavljao ih u određene situacije, na prvi pogled smiješne, ali i duboko prostudirane. To je to što jedan karikaturist mora imati. Moć zapažanja i prezentacije u jednoj ili nekoliko slika i najkompleksnije političke situacije. 
Da li je, ako imamo u vidu da živimo u svijetu prenaglašenosti, te s akterima na društvenoj sceni koji imaju karikaturalne nastupe, no značajno utiječu na sve ostale ljude, lakše ili teže pronaći motiv za dobru karikaturu, koja je, po definiciji, prenaglašena grafika? 
Postoje periodi u političkom životu jednog naroda koji su relativno dobro izbalansirani, pa karikaturisti moraju i od sitnica stvarati svoje radove, tražiti greške ili nedosljednosti političara. U društvima i situacijama u kojima mi živimo, teme se nameću same od sebe, pa se karikaturisti moraju truditi da ne precrtavaju povijest, nego da osvjetljavaju događaje s kritičke strane, bez milosti, ali s mjerom. Stalno govorim da karikaturist treba biti oponent vlasti, bez obzira na to koliko ona dobra bila. Oponirati treba ali ne na način oporbenih stranaka. Oponirati treba tako da se svaka situacija analizira, da joj se izokrene utroba, da se ne dozvoli da i najbolja odluka ostane bez komentara. Karikatura i jeste komentar koji pored duhovitosti mora nositi jasnu poruku.
Pratim svjetsku karikaturu i vidim kako reagiraju karikaturisti na pojedine osobe i događaje.
Zapravo, pitanje je hoće li karikaturist pronaći odgovarajuće novine koje će htjeti objavljivati njegove radove. Ja sam s te strane imao sreće i u bivšoj Jugoslaviji i u Austriji. Kad sam došao u Austriju, iako nisam znao ni riječ njemačkog, nije mi bio problem jer sam crtao uglavnom karikature s temom rata u bivšoj državi. To je bila ta prelazna faza. Kasnije kad sam savladao jezik i teme na mojim karikaturama su se počele mijenjati pa i situacije.
Što pojedine osobe kvalificira za, očito, plodne teme mnogobrojnih karikaturista? 
Ako mislite na političare, jedan austrijski političar je rekao: „Nije lako doći na karikaturu nekog majstora karikature. Treba napraviti puno grešaka“. Nije daleko od istine. Političar postaje meta karikaturista tek kad na njega padne žiža interesa javnosti. Neki to i žele i čine sve da budu u centru pažnje. Recimo, Donald Trump, američki predsjednik, koji je omiljeni lik mnogih karikaturista. Sama njegova pojava je karikaturalna. Drugi je primjer Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije. On je sam sebe postavio u centar zbivanja, ali te su teme lokalnog karaktera, pa mene kao karikaturista iz druge zemlje više zanima Sebastian Kurz, austrijski kancelar, koji radi nešto slično. Bilo je puno političara koji su obilježili neki period u političkim zbivanjima i mene kao karikaturista.
U Srbiji su karikaturisti vrlo često na udaru od strane osoba koje se nađu među motivima njihovih djela. Općenito, da li osobe koje javno djeluju i medijski su eksponirane, ignoriraju, pozitivno doživljavaju ili negativno reagiraju na radove karikaturista? Da li im odgovarate na eventualne reakcije ili sve što želite reći kažete završetkom rada na crtežu?
Imam sreću da djelujem u zemlji visokih sloboda i da su ograničenja neznatna. Naravno, svaki karikaturist ide od svojih uvjerenja. Recimo, u Austriji djeluju ili su djelovali karikaturisti koji su išli i ispod girtl linije, kako se to kaže, udarali su i ispod pojasa, to jest vrijeđali. Ja sam nastojao da moje karikature budu s dozom otrova, ali da ta doza ne bude pretjerana, odnosno da karikature budu britke, kritičke i duhovite, ali da ne vrijeđaju…
Godine 1995. mi je župan  pokrajine Koruške, u kojoj živim od početka, zbog mojih karikatura ponudio državljanstvo. Bilo je to već nakon moje četiri godine u Austriji. Imao sam ekskluzivni ugovor s mojom redakcijom, koji mi je omogućavao normalan život, a državljanstvo bi mi dalo i određenu sigurnost. Tako sam već 1996. postao „Austrijanac“. Drugi župan mi je organizirao izložbu da bi dokazao da nije protiv mene I moga rada. Bio je to Jörg Haider. Austrijski kancelar Wolfgang Schüssel javno je rekao da sam za njega najbolji karikaturist u Austriji, naručivao od mene karikature za darove raznim političarima, među kojima je najvažniji bio Nijemac Helmut Kohl, koji je dobio moju karikaturu za svoj 80. rođendan. I austrijski predsjednik Heinz Fischer me je pozvao kod sebe u audijenciju. Ipak, sve ovo ne znači da su te osobe kod mene bile u milosti i da su imale protekciju. Naprotiv, jako sam bio kritičan prema svakome od njih, iako, priznat ću, nisu svi podjednako bili zastupljeni na mojim karikaturama. Haider i Schüssel su mi jedno vrijeme bili „mete“ na koje sam „ispaljivao“ i otrovne strelice. Tako me je Haider jednom pitao kako to da ja pogodim situaciju koja se zaista desila, u kojoj ja nisam bio prisutan, a bolje sam je prezentirao od novinara. „Intuicija“, rekao sam mu. Političari se ovdje ne usude javno protestirati protiv karikatura, paze da ne ispadnu netolerantni, ali bilo je običnih ljudi koji nisu baš uvijek bili oduševljeni onim što sam napravio od njihovih ljubljenih političara. Da, ima i takvih koji obožavaju političare. No, situacija kod vas je puno gora i tako je u svim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Prije svega, većina karikaturista su amateri i crtaju bez novčane nadoknade. Ono malo profesionalaca ili moraju biti korektni ili promijeniti novine za koje rade, kao što je bio slučaj s Petričićem, koji je zbog karikatura o Vučiću morao promijeniti novine za koje je radio. Srećom po njega da je našao druge u kojima može udarati po Vučiću do mile volje, što on i čini. Ima karikaturista koji završavaju pred sudom, u zatvoru, ali i onih koji su puno gore prošli, karikaturist Charlie Hebdoa primjerice. Ima i novina koje su prestale objavljivati karikature, jer se nekome moćnom nije dopalo kako je nacrtan…
Vizualni doživljaj svijeta već je dugo na pijedestalu kada su u pitanju načini razumijevanja osoba i procesa koji nas okružuju. Jedan ovdašnji čitatelj dnevnih novina je rekao da mu je dovoljno da pogleda karikaturu kako bi razumio suštinu svih važnih dnevnih zbivanja. Za razumjeti poruku karikature potrebno je malo vremena, mnogo manje nego kada su u pitanju ostale likovne forme. Koriste li dovoljno karikaturisti taj privilegirani položaj u dominantno vizualnim medijima u kojima se karikature plasiraju?   
Ako je to rekao čitatelj, to je onda istina. Naravno, poznajem puno čitatelja iz vremena Vjesnika koji su prvo pogledali što je nacrtao Oto Reisinger, ili onih Večernjaka, koji su gledali što je nacrtao Ico Voljevica. Poznato je da su ta dva sjajna karikaturista svakodnevno u svojim novinama objavljivali karikature o Peri i Grgi u kojima su komentirali događaje iz svakodnevnog života. Oni su se samo posredno bavili politikom, jer tada politička karikatura kod nas nije postojala u ovom današnjem smislu kako je rade Corax, Petričić ili ja. Da li karikaturisti koriste privilegirani položaj? Pa ne bih baš rekao da su karikaturisti privilegirani,  barem ne svi. Možda oni koji su se nametnuli svojim stilom i svojim idejama. Nažalost, danas su mnoge novine bez karikature. Netko je izbjegava da ne bi imao problema s političarima, netko jer su mu karikaturisti skupi, a netko jer jednostavno ne razumije karikaturu. Ovdje u Austriji skoro sve dnevne novine imaju najmanje po jednog karikaturista u stalnom radnom odnosu ili pod ugovorom. Možda je to privilegij. 
Ima li umjetnost karikature granice ili je granica upravo ona crta po kojoj dobra karikatura jedino hoda?
Stalno se među karikaturistima vodi diskusija o slobodi u karikaturi. Mnogi zastupaju mišljenje da karikatura ne bi smjela imati ograničenja. Da li je apsolutna sloboda moguća? Mislim da ne. Čim se pojavi u novinama, karikatura postaje predmet kritičkih promatranja čitatelja, pa netko nalazi da je dobra, duhovita, netko da je uvredljiva, preoštra… Dakle, prva instanca koju karikatura mora proći da bi bila objavljena je urednik, druga je čitateljska publika. Sam karikaturist mora naći način da zadovolji oba kriterija, da mu ideja i poruka budu jasne, da karikatura komunicira s publikom. Naravno, svi smo mi stilski različiti pa je i naša autocenzura dio te slobode. Svaki karikaturist koristi slobodu koju mu list za koji radi pruža. Vidjeli ste već da postoje listovi tipa Charlie Hebdoa, u kojima nema cenzure i teoretski možete objaviti sve. Ali atentat od strane muslimanskih fundamentalista, kad je ubijeno desetak članova redakcije, među njima i karikaturisti (7. siječnja 2015. u Parizu), dokazuje da slobode mogu biti pogubne. Nešto slično je i s karikaturama o Muhamedu. 
Zašto osobe koje obavljaju javne poslove ne bi trebale izbjegavati redovito gledati karikature koje tematiziraju njihove postupke?
Karikature su jedna vrsta upozorenja i kritike onoga što političari rade. Dobre karikature mogu poslužiti pametnim političarima da shvate kako reagira narod na neke njihove poteze. Karikaturisti imaju taj osjećaj da prikažu ono što je problematično i da bace svjetlo na situaciju koja prethodi problemu. Jedan je političar rekao da karikature služe kao ventil. Kad se donese neki novi zakon ili neka mjera koji nisu popularni, pa narod bude nezadovoljan, karikatura je način da se situacija malo smekša. Karikaturist je neka vrsta dvorske lude. A zna se koju je ulogu imala dvorska luda. Nije to bila osoba koja je samo zasmijavala ljude i govorila ono što se dvorjani ne usude. Ne, bila je to izuzetno pametna i pronicljiva osoba čija kritika je bila usmjerena protiv vladara. Ali vladar je poštovao mišljenje dvorskih luda i često ga uvažavao, više nego mišljenja svojih savjetnika. Dvorska luda je bila eho naroda. Tako nešto bi trebala biti i karikatura. 
Kako se informirate o događajima i ljudima koje tematizirate? Trebaju li karikaturisti biti iznadprosječno informirani o svakodnevici?
Svakako, karikaturist mora pratiti situaciju. Čitati novine, gledati televiziju. Kad ste svakodnevno u ovome poslu i imate iskustvo kao ja, onda vam je lako. Meni je često dovoljno pročitati naslov i ideja sine. Reagiram na temu. Ako je neka tema nova, moram se o njoj dobro informirati. Srećom, danas imamo i internet iz kojeg crpimo informacije i fotodokumentaciju. U svojim sam počecima sjekao fotografije iz novina i pravio arhivu koju sam koristio za rad. Dobre karikature nema bez dobrih fotografija, tu mislim prvenstveno na portretnu karikaturu. Dakle, kako sam negdje prije spomenuo, karikaturist treba biti obrazovan, talentiran, razumjeti politiku, imati osjećaj za trenutak. Možda biti i pomalo vidovit. Ja sam neke svoje karikature objavljivao i nakon godinu-dvije pošto sam ih crtao, pa zbog promjene situacije nisu ušle u novine. Ali te se stvari uvijek ponavljaju. Politika se vrti u krug, samo se mijenjaju lica političara…

Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)