U jednoj ulici u Mjesnoj zajednici Gat u Subotici, gdje je rođen i gdje i danas živi Stipan Bašić Škaraba, od 1950. godine nalazi se stolarska radionica, koju je izgradio njegov otac i u kojoj uspješno posluje sada već treća generacija obitelji Bašić.

U njoj su, među ostalim, izrađena glavna vrata i svetohranište za katedralu-baziliku svete Terezije Avilske u Subotici, vrata bikovačke, šandorske, bajmačke crkve, Put križa, Gospin ormarić na Bunariću... Možda neki prozor, vrata ili namještaj u kući nekog od čitatelja potječe upravo iz njegove radionice. Unatrag nekoliko godina, skupa s njim rade i njegovi sinovi – Marin i Tomislav.

Ono što se trenutno, među ostalim, stvara u ovoj maloj tvornici jeste novi oltar za subotičku katedralu. No, prije pitanja o oltaru, zanimalo nas je kada se prvi puta Škarabi kalapač (čekić) našao u rukama, a kada je počeo ozbiljnije pomagati svom ocu u ovom zanatu.

„Rekao bih da sam uzeo kalapač čim mi je cucla ispala iz usta. Uglavnom, prvo se to svelo na igru. U to vrijeme se drvo ručno rendalo, nije bilo strojeva i meni je bilo zanimljivo ono tanko iverje namotano u spiralu, što se odvajalo prilikom rendanja. Od toga sam sestri pravio minđuše i narukvice. A prvi ozbiljniji posao u kojem sam pomogao ocu bio je kada sam imao 11 godina i kada smo demontirali drveno svetohranište u katedrali, kako bi se, po odluci tadašnjeg biskupa Subotičke biskupije Matiše Zvekanovića, umjesto njega stavilo kameno. Ono što je zanimljivo jeste da sam 2002. godine, sa svojim sinovima, pravio novo drveno svetohranište i to po uzoru na ono koje smo s ocem rastavili. A sad se dogodilo da se ponovno demontira ono što sam ja radio, ali ne zato da bi se pravilo novo, već zbog radova na zidovima katedrale i uvođenju izolacije. Tako da sam i župniku Stjepanu Beretiću rekao da nisam mogao zamisliti da ću tri puta na istom mjestu rastavljati svetohranište i ponovno ga postavljati“.

Kako je došlo do toga da baš Vama pripadne posao oko izrade vrata subotičke katedrale?

„Župnik Beretić me je 2002. godine pitao da li bih napravio nova vrata za katedralu, jer se drugi stolari toga nisu htjeli prihvatiti, vjerojatno zato što su prethodna vrata, čiji je inače donji dio počeo trunuti, tamo stajala i trajala 164 godine. Mene je to strašno zaintrigiralo, jer ipak je to prestiž na takvoj jednoj građevini izraditi baš glavna vrata. Oko tjedan dana sam odlazio tamo pokušavajući shvatiti kako je moguće da se poslije toliko vremena nijedan spoj na njihovom gornjem dijelu nije razvukao ni milimetar. Budući da su vrata bila farbana mnogo puta, premazivana i gitovana, bilo je nemoguće otkriti strukturu drveta. Nakon što smo prihvatili posao, moj stariji sin Marin i ja, uz dozvolu župnika, sastrugali smo slojeve farbe s jednog kraja iznutra i zaključili da je tajna dugovječnosti vrata bila u načinu spajanja drveta i to po metodi lastinog repa koji se na unutarnjem dijelu prekriva u vidu duplunga koji je također spojen na lastin rep. Praktički nije bilo potrebno ljepilo, tako da su ona i sada, nakon 15 godina u savršenom stanju. Jedino što sam rekao župniku, iako je zaštita vrata rađena suvremenom tehnologijom, da bi trebalo tražiti dozvolu ili suglasnost zaštitara da se iznad njih napravi nadstrešnica. Naime, jedna trećina vrata je tijekom većeg dijela godine vlažna i to najviše zbog vode koja, uslijed magle, vlage i kiše, kapa s tornjeva točno pred njih, odbija se s kamena i šprica na vrata. Navodno, zaštitari to ne dopuštaju“.

Među brojnim djelima Vaših ruku je i Gospin ormarić na Bunariću...

„Nekadašnji župnik, velečasni Andrija Kopilović zamolio me je da dam ideju za taj ormarić i da je skiciram, iako je on već imao neku zamisao. Zamislio sam da bi se oko Gospinog lika na neki način trebalo ocrtavati 365 dana, što sam napravio u vidu sunčevih zraka, a oko vrata da ima 12 zvjezdica što je ustvari 12 mjeseci. Kada sam mu to odnio, rekao mi je da mi neće ni pokazati ono što je on zamislio već da napravim po svojoj ideji, iako mu nije bilo jasno što znače oni zraci. Tada sam mu rekao da su to dani u godini i da, kada mu netko dođe na ispovijed, neka mu za pokoru da da izbroji koliko ima zraka“.

Pri kraju ste radova na izradi novog oltara za katedralu. Hoće li se razlikovati mnogo od dosadašnjeg?

„Hoće, i to drastično. Kao prvo, dosadašnji je bio kameni, a ovaj će biti drveni iako s imitacijom mramora na drvetu, a bit će i rezbarije u pozlati. Prethodni je bio četvrtast, a ovaj će biti u secesijskom stilu, kao što je katedrala. Rezbareni, pozlaćeni dijelovi na oltaru uklapat će se s unutarnjošću crkve, tj. činit će cjelinu s njom. Radove na oltaru privodimo kraju, a njegovo postavljanje u katedralu planirano je za Petrov, 29. lipnja“.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)