Dopisnik HTV-a iz Slavonskog Broda Silvio Stilinović podjednako je poznat, ako ne i poznatiji, kao čovjek koji je sveprisutan u kulturnom amaterizmu svojega grada, osobito u kazališnoj grani. Surađivao je i s udrugama i ustanovama srodnih djelatnosti u Vojvodini, a vrlo su zanimljiva i njegova zapažanja o njihovom radu.
Kultura i informiranje su obilježili Vaš dosadašnji život. Kako Vam to izgleda iz današnje perspektive?
Početak je negdje u srednjoj školi, no, kada je riječ o novinarstvu, ne nešto ozbiljno. Novinarstvom sam se ozbiljno počeo baviti tijekom studija u Zagrebu. Početkom ratnih događanja, 1991., vraćam se u Slavonski Brod i počinjem raditi na tadašnjem ratnom Hrvatskom Radio Brodu. Tri godine, od 1993. do 1996. radio sam i na Radio Županji, a krajem 1996. odlazim na HRT. Tu sam, eto, i danas. S glumom je ipak malo drugačije. Bio sam odličan recitator, kažu mnoge nagrade koje sam dobivao u osnovnoj školi. Prvu kazališnu ulogu odigrao sam s 14 godina, pa je sve to tako i krenulo. I traje i danas. Posljednjih devet godina i režiram. No, bavim se još i mnogim drugim stvarima. Posebno sam ponosan na svoju 2cv ekipu. Riječ je o ljubiteljima nekada popularnih spačeka. S njima putujem po svijetu. Napravili smo sedam dugometražnih putopisa sa svih strana svijeta, gdje god smo putovali. Često i danas prikazujemo te filmove i održavamo susrete i predavanja o našim putovanjima. Pišem inače i kratke priče, te haiku. A evo, prije nekoliko dana u cijenjenom časopisu za znanstvenu fantastiku objavljena mi je pripovijetka Dvojica. Prvi puta u životu objavio sam tako jednu dugu priču, od nekih osam kartica. Priča je odabrana među desetke pristiglih. Tko zna, možda i nastavim s pisanjem u tom žanru.
Voditelj ste i suosnivač dopisništva HTV-a iz Slavonskog Broda, ali ste osim toga poznati i kao svestrani djelatnik u kulturnom amaterizmu sredine u kojoj živite. Koje su dobre, a koje loše strane ovoga spoja u jednoj osobi?
Nažalost, nekim odlukama bivše uprave HRT-a, slavonskobrodsko, kao i ostala dopisništva su ukinuta. Tako danas dopisničke mreže kao takve, više nema. No, postoje tzv. VJ–i, a to sam sada i ja. VJ–i su video novinari, koji sve rade sami. Od snimanja do montaže. Kada amaterski radite u nekim vidovima kulturnoga izričaja, a posebno kazalištu, to vam počinje ulaziti u krv i oduzimati vrijeme za neko drugo razmišljanje. Tako umjetnost polako preuzima poslovno. No, ja jako volim posao koji radim, tako da mi nakon napornoga dana od 12 ili više sati nije problem odraditi i dva ili tri sata probe u kazalištu. U sebi uspijevam pomiriti profesionalne obveze i kulturni amaterizam.
Voditelj ste Satiričkog kazališta mladih. Koliko ste uspješni kao ekipa i koja su vam najveća postignuća?
Mjesto umjetničkog voditelja SKM-a preuzeo sam prije devet godina, znači godinu nakon osnivanja kazališta. Prvo me osnivač kazališta Igor Aračić pozvao da malo pomognem, jer sam prije toga vodio Gradsko kazalište, koje se, na žalost, ugasilo. Pristao sam glumiti. No, već na prvom zadatku dogodio se preokret i nitko nije htio preuzeti odgovornost režije predstave. I što ću? Izrežiram prvu predstavu Recimo da nije lako. To krene i traje sve do danas. Mnoge predstave. Puno nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. No, više od svega se ponosim drugim podatkom. Otkako sam preuzeo to mjesto, uputio sam sedam mladih ljudi na profesionalni put glume, odnosno studiranje na kazališnim akademijama diljem Hrvatske. Neki su već završili. Među ostalima, tu je i moj sin Luka, koji je, eto, najviše obiteljsko postignuće. U obitelji moje mame, Adlesberger, svi su se bavili glumom i kazalištem; jedan naš praujak, Josip Plemenčić, bio je prvi komičar Balkana, odnosno glumio je samo u komedijama. Čak mu je veliki Matoš napisao nekrolog na Mirogoju. Ali vratimo se brodskom kazalištu. Možda nije dobro hvaliti se sam, ali nema razloga tajiti. Ove godine s predstavom Maturanti, nastalom po romanu Ivice Ivanca, a u dramaturgiji vrsnog redatelja i dramaturga Borisa Kovačevića, te mojoj režiji, na 57. Festivalu amaterskih kazališta Hrvatske, osvojili smo nagradu za najbolju režiju, Vanja Čiča za najbolju žensku ulogu i Anamarija Jazvić nominaciju za najbolju sporednu žensku. Tako smo postali ukupno najbolja predstava Festivala. Nedavno na Repassag festivalu u Ubu, u Srbiji, a riječ je o festivalu na kojem igraju predstave pobjednice iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije, nagrađeni smo za najbolju režiju i najbolju kolektivnu igru. Ako kažem da je stručnim sudom predsjedao Željko Hubač, direktor Drame Narodnog pozorišta, a članovi su bili Zoran Ćosić, glumac i poznati srpski redatelj Miodrag Milinković, onda su nam ove nagrade jako prirasle srcu. Ekipa je sjajna. Volio bih kada bismo imali i jaču suradnju, pa da i Hrvati u Vojvodini vide ovu predstavu, jer je u pitanju jedan posve neobičan kazališni zahvat.
Pokretač ste i umjetnički ravnatelj Festivala amaterskog kazališta u Slavonskom Brodu. Kako je nastala ova manifestacija?
FAK je nastao iz neke ljutnje. Na nekim državnim festivalima ste kao početnik teško ostvarivali rezultate. Neću reći da su to bili lobiji, ali su bile uhodane ekipe koje su bile pretplaćene na nagrade. Nama se to nije svidjelo i željeli smo Festival u kojem će se gledati predstava i umjetnost igranja, a ne grad ili kazalište koje je stvorilo tu predstavu. A onda nam je pala na pamet ideja da otvorimo neobične pozornice, poput Dubrovačkih ljetnih igara. Od prvog Festivala amaterskih kazališta sve se izvedbe igraju na otvorenom, u dvorištu Kazališne i koncertne dvorane Ivane Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu, uglavnom posljednjeg tjedna pred početak školske godine. Moram reći da su jednom gostovali i glumci iz HKUD-a Vladimir Nazor iz Sombora i dobili posebno priznanje za adaptaciju i izvedbu. Ove godine na okrugloj, desetoj obljetnici, gostovala su kazališta pobjednici dosadašnjih festivala. Nadam se da će ovaj razgovor pročitati i odgovorni iz glumačkih družina iz Vojvodine i javiti nam se.
Poslije deset godina FAK-a nameće se pitanje: koliko ste napredovali u odnosu na početak?
Osobno, mislim da mi zapravo svakom godinom mijenjamo smjerove. Nije mi bitno, kao umjetničkom ravnatelju FAK-a, imati uvijek vrhunske predstave. Najbitnije mi je da našoj publici predstavimo što sve mogu i znaju glumci amateri, odnosno svi koji se bave kazalištem, pa bile to i pučke igrarije. Tako da su naš najveći napredak – stolice! Naime, na prvom FAK-u imali smo 150 stolica i tražila se stolica više. Na ovogodišnjem smo imali 450 i tražila se stolica više. Mislim da to dosta govori o kvaliteti koju držimo i održavamo. Festival je proglašen i jednim od ključnih kulturnih događanja Grada Slavonskoga Broda, pa ga u cijelosti financira Gradska uprava.
U kojim je još amaterskim aktivnostima zamjetno Vaše prisustvo?
Više od 20 godina bio sam tajnik Brodskog harmonikaškog orkestra u vrijeme osnivača, dirigenta i umjetničkog voditelja Bele pl. Panthya, velikog glazbenog imena Hrvatske, posebno harmonikaških orkestara. Osobito mi je drago da je orkestar opstao nakon smrti našeg popularnog Becija. I danas, pod ravnanjem prof. Sanje Nuhanović, iznikle u ovom orkestru, haramo pozornicama Europe. Kako sam autor i koautor nekoliko dokumentaraca, eto me već dvije godine zovu za predsjednika stručnog suda Festivala Novih, festivala koji okuplja autore dokumentarnih filmova iz zemalja nastalih poslije 1990. godine.
Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina u SRJ, kasnije u SCG, danas u Srbiji, u primjeni je od 2002. godine. Od tada je obnovljen rad mnogih udruga kulture s hrvatskom odrednicom u nazivu, a osnivane su i nove, prvo u Vojvodini, a kasnije i u Beogradu, danas i u Nišu. U kojoj mjeri su hrvatski mediji informirali javnost o tim zbivanjima?
Nažalost, u jedva zamjetnoj. I to mi je neizmjerno žao, jer obožavam Vojvodinu i taj neki njen panonizam. Široki i lagani. I žao mi je što malo znamo o Hrvatima u Vojvodini, osim onih osnova. Primjerice, o životu Hrvata u BiH zna se puno više. Postoje i posebne emisije na programu moje matične kuće. Za dosta njih i sam radim. Možda sugestija i vama u Vojvodini da putem Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske probate izboriti dvadesetak minuta tjedno na nekom od programa Javnog servisa. I sam znam tek natruhe družeći se uglavnom s Vama ili kroz susrete s Tomislavom Žigmanovim. Osobno mi je uvijek drago sjesti s tim vrhunskim intelektualcem i razgovarati o svemu, a posebice o Hrvatima u Vojvodini. Evo, ne znam kakvo je sada stanje, svojevremeno se govorilo o Hrvatskoj drami u Subotičkom kazalištu?
I danas je zamjetan nejednak odnos hrvatskih političara prema Hrvatima u BiH i Hrvatima u Srbiji. Po Vašim rezonima, zbog čega?
Ovo pitanje sam dotaknuo i u prethodnom odgovoru. Mislim da je do Vas, bez ljutnje. U vašem habitusu nemate običaj kucati stalno na vrata, pozivati, tražiti. S druge strane, nakon svih ratnih strahota i poratnih maltretiranja u Srbiji, mislim na državljane hrvatske nacionalnosti, a možda se i varam, situacija se smirila i živi se relativno dobro i mirno. Bez nekih većih javnih nacionalnih strasti. Znam da to sve i dalje tinja. Ali ruku na srce, Hrvati u BiH su u posebno nezavidnoj situaciji. BiH povijesno počiva na hrvatskom narodu. Govorim o bosanskim banovima i kraljevima. Na primjer, utvrda Hrvoja Vukčića Hrvatinića ponad Jajca, ne zove se više tako. Izbačen je Hrvatinić. Veliki je broj i otvorenih prijetnji, pa i ubojstava, nipodaštavanja drugoga. Hrvati se tamo žestoko bore za svoj opstanak. A i to je najduža granica Hrvatske s nekim susjedom. Osobno, mislim da bi Hrvati iz Srbije od matične domovine trebali više tražiti, pučkim žargonom rečeno, bivati pomalo i dosadni.
Kako u sklopu svojega posla, tako i u sklopu amaterskih djelatnosti, surađivali ste i s pojedinim udrugama kulturnog amaterizma hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji. Kako je ta suradnja počela?
Sve je počelo dolaskom kazališne ekipe iz Sombora. Potom smo i mi sudjelovali na festivalu u Somboru. Na Vaš poziv, boravio sam jednom u Sonti, na premijeri predstave dramske sekcije KPZH-a Šokadija, a potom, nadam se uspješno, održao i seminar u tom mjestu, s temom Umijeće glume i građenja uloge. Na žalost, nakon toga sve je stalo. Bilo je nekih dogovora, razgovora, prijedloga, no za sada je to ipak ostalo samo na priči. Ja i danas i sad i ovdje kažem: kazalište kojim ja rukovodim kao umjetnički ravnatelj, poznato je kao kazalište putnik. Zovite nas, rado dolazimo. Igramo, pričamo, pomažemo. Jasna ponuda je na stolu. Jer, nije li, blago rečeno, neobično da smo igrali u Srbiji na Ubu, Petrovcu na Mlavi, a nismo u jednoj Sonti, Somboru, Novom Sadu, Subotici?
Kakva su Vaša zapažanja o radu institucija kulture s kojima ste surađivali?
Ponavljam, mislim da nije dobro biti sam sebi dostatan. Malo je tih odlazaka u Hrvatsku. Imate dobrih društava, folklornih, kazališnih. Ali mi to ne znamo, jer ne razmjenjujemo informacije, ne surađujemo. Ne pozivamo se. Ne pozivate nas na premijere, folklorne večeri, književna druženja. Dozvolite da Vam prikažem, recimo, primjer češke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Redovito imaju vrhunske kazališne predstave. Ali ne prežu od toga da pozovu suradnike iz matice domovine ili odu tamo. U manja mjesta. I uče na licu mjesta. Evo, kako je poznato, Vi i ja smo jako brzo dogovorili suradnju. I tu nije bio problem u novcima. Odlučila je želja.
Što je potrebno da bi institucije kulture ili udruge iz Srbije u budućnosti bili prisutniji u kulturnom prostoru Hrvatske i kakva bi trebala biti uloga medija u tom procesu?
Mislim da sam na prvi dio pitanja dao dovoljno jasan odgovor. I s medijima je isto tako. Ne možemo mi znati ništa ako nam netko to ne kaže. Ako nam ne kažete: imamo to i to, možete li doći? Ako ne kažete: dobili smo ovo i ovo, ovdje ima neka obitelj koja je super ili kojoj treba pomoć. Vjerujte nama, barem meni, nikada nije problem doći, zabilježiti, pomoći. Jer svi smo mi prolazili kroz puno situacija koje vi sada doživljavate. I osnova je: ne zatvarajte se u sebe i svoje sredine. Sudjelujte svugdje. Na srpskim festivalima, na hrvatskim festivalima. Javljajte se nama i njima. Zovite nas i njih. I vidjet ćete da će se odnosi početi mijenjati. Još jednom, za kraj ću ponoviti: u meni sigurno imate prijatelja i suradnika, samo zovite!
Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić)