Bećarski sin, Hrvat – Šokac, Šima Jovanovac hrvatsku glazbu je obogatio tamburaškim skladbama koje su toliko ušle u srce i dušu štovatelja lijepe pjesme da su postale evergrini. Vitalan šezdesetšestogodišnjak podjednako uživa i u svojoj obitelji i na javnoj sceni. Rođen je u Gradištu, gdje je i napravio prve glazbene korake. Prve skladateljske uratke javno, kao kantautor, izveo je kao srednjoškolac u Županji. Izdao je i prvi tamburaški CD na svijetu, još 1992. godine. Nastupao je, a nastupa i danas i često je nagrađivan na narodnim i tamburaškim festivalima. Iza njega su mnogobrojne turneje diljem svijeta. Čovjek je kojeg dijaspora nosi u srcu. Ima status umjetnika, a odlikovan je i za izuzetne doprinose u kulturi ordenom Danice s likom Marka Marulića.

Na velikoj sceni ste pedeset tri godine, a na nastupima još uvijek djelujete mladalački i poletno. Gdje crpite taj elan?
Postoji pjesma Godine nisu važne. Iza naslova se krije puno više nego što na prvi pogled možemo i pomisliti. Kad se osvrnemo na prošlost, kad se sve proživljeno zbroji, nameće se samo jedno. Jedini izvor toga elana je, naravno, ljubav. Što god i tko god bio u pitanju, moraš voljeti da bi bio voljen. Moraš beskrajno voljeti i vječito se klanjati muzi svojeg životnog poziva. Moraš uz to biti uporan, kreativan i između ostaloga, uvijek na usluzi štovateljima svojih djela. Ona su dio zajednice u vremenu u kojem živiš. Tvoj posao je zadaća od Boga dana darivanjem tvoga bića, tvojih mana i vrlina, već pri samom rođenju. Zar to nije dovoljan razlog da se zaborave sav umor i sva desetljeća trnovitog životnog puta?
Brojnim turnejama diljem svijeta promičete slavonsku pjesmu i tamburicu. Koliko je to naporno?
Svaka turneja je novi napor, ali i nova radost, novo životno iskustvo. Svaka od njih donosi ti, daruje i obogaćuje ti život novim znancima i prijateljima. S njima oćutiš život u svim sporama podneblja u kojem žive, oni te obogaćuju svojim istinama, a ti tim dragim osobama daruješ pozitivan poticaj za sutrašnjicu. Na najlakši način ih spajaš sa zajedničkim korijenima, zajedničkom kulturom i poviješću koja svima nama daje zadaće za budućnost, za neka nova i sretnija jutra.
Višestruko ste odlikovani za izuzetne doprinose u kulturi. Kako ste stekli ta odlikovanja?
Samo sam radio ono što volim i znam. Samo sam služio mojem rodu, mojoj ravnici. Odlikovanja su došla sama po sebi. Nikada nisu bila moj pokretač, nikada moje nadahnuće. Moje je bilo samo da predano činim ono što mi je postavljeno kao životni put i zadatak koji je sam po sebi iscrtan pravilima moje profesije. Sretan sam što je to zamijećeno od mojega roda i naroda. Neka sva ta odličja posluže kao motivacija nekim novim, dolazećim generacijama, novim služiteljima ove drevne i iz srca opjevane ravni.
Često Vas viđamo i u showu Lijepom našom, serijalu koji traje već dugo. Što ga je održalo?
Serijal je održao prije svega narod, ali je nemjerljiva i zasluga skupine velikih entuzijasta, predvođenih Brankom Uvodićem. Raduje me što sam često imao priliku gostovati u emisijama i iznutra osjetiti tu njihovu energiju, tu neku kemiju između ekipe i domaćina emisija, bila riječ o sudionicima, bila o publici. Svi zaslužuju velike čestitke i veliko hvala na žrtvi i upornosti.
Producent ste projekta Slavonija Zagrebu. Zadovoljstvo ili profesionalni izazov?
Najiskrenije: i jedno i drugo. Moje Šimunovo u Lisinskom donijelo mi je nepatvoreno iskustvo, ali i puno zadovoljstva, čak i ponosa u toj prijestolnici hrvatske glazbe. Ne bih se osjećao dobro da nisam realizirao taj projekt. Za uspješnu realizaciju najzahvalniji sam dragim kolegama koji su punim srcem sudjelovali, ali i domaćinima, Gradu Zagrebu i njegovom gradonačelniku gospodinu Milanu Bandiću.
Vaša karijera je obilježila hrvatsku glazbenu scenu za sva vremena. Kako ste ju započeli?
Prve dodire s glazbom imao sam u mojoj župi u Gradištu, gdje sam odmalena bio ministrant. Mama mi je u zboru bila počimalja, a ja sam bio opijen pjevanjem njenih družica i čarobnim zvukom orgulja. Tu i tada u srcu i duši mi je trasiran životni put. Prsti sudbine kroz vrijeme čine svoje i tako je „mali sa sela“ u svojoj životnoj misiji brodio svijetom i postao ono što je.
Kako je tambura uopće dospjela u Vaše ruke?
Otac i mati su mi bili aktivni članovi KUD-a Seljačka sloga. U to vrijeme nismo imali čuda tehnike. U svakom šoru su nam bila sastajališta na kojima su svirale seoske tamburaške družine. Iz kanala u mojem šoru slušao sam, gledao i uživao u pjesmi i igri obijesne ratarske mladosti. U prvom razredu osnovne škole učitelj Mijo Amidžić pokazuje prstom na mene uz riječi: ovaj mali neka dođe na probu tamburaške sekcije. Dalje je sve čudo, sve mi se događalo kao u nekom snu. Hvala učitelju na tom ispruženom prstu, pokazalo se da je to bila inicijalna kapisla za pravu eksploziju jednog darovitog dječaka.
Svestrani ste glazbenik, kažu da nema glazbala koje ne svirate, ali ste i glazbeni pedagog. Kako je teklo Vaše glazbeno obrazovanje?
Glazba je majka sanjara i uživatelja beskrajnog lijepog u samobitnosti te riječi. Instrumenti su ti koji pod prstima glazbenika govore njezinim jezikom i prenose ju u srca i duše slušatelja. Tko onda ne poželi umiljavati se svirajući neko glazbalo? Ja sam tu svojevrsni luđak. Na svakom od njih tražim nešto, nešto što me čini sretnim i uvijek me očara svojim prekrasnim nizom bisernih tonova. Volim drugima pokazati najkraći put ka glazbenim istinama, ostalo je na njima. Osobno obrazovanje sam stjecao uz redovno zaposlenje na mjestu učitelja glazbe i izvanrednim studijem na PA u Zagrebu.
Vrlo je plodan i Vaš život profesionalnog glazbenika. Što Vam se iz toga segmenta najupečatljivije urezalo u sjećanje?
Bilježim 1965. godinu, 29. studeni, kao početak moje glazbene odgovornosti. Tada prvi put primam honorar za svoje izvedbe u VIS-u Crveni makovi. Život s odgovornostima profesije živim od tada, pa sve do današnjeg dana. I vjerujte, nije mi žao ni jednog trena posvećenog javnosti. Ako bih trebao ponoviti svoj životni put, ne bih želio ama baš ništa drugo osim ovoga što se u njega ucrtalo kroz sve ove godine. Ucrtala se i nit sreće što sam uz sve proživljeno kao glazbenik doživio da skupa sa svojom suprugom devet puta budem darivan titulom djeda i bake, a nedavno i pradjeda i prabake. To su najljepše životne pjesme, ikada ispjevane u obitelji Jovanovac.
Autor ste brojnih tamburaških skladbi autentičnog šokačkog slavonskog melosa. Kako opstajete u sve žešćoj konkurenciji cajki kod mlađeg dijela populacije?
Iskreno, ja o tome nikada nisam imao potrebe razmišljati, a nemam ni danas. Jedni su zaljubljenici u plemenite materijale, drugi vole bižuteriju. Najbolje je prepustiti svakoga svojoj simpatiji ili ljubavi. Ništa se u umjetnosti ne rješava dekretima. Pjesme se dijele na dobre i one druge. Opstaju samo najbolje. Vrijeme svakog pojedinca je samo kap u moru, a tko ga ne iskoristi kad mu se ukaže prilika, neizbježno propada.
Dio Vaše šokačke grane živi i u bačkom Podunavlju. Jesu li Vam poznate njihove aktivnosti u njegovanju tradicije i kulture?
Imam dobre prijatelje s one strane Dunava, pa sam jako dobro informiran o njihovim aktivnostima. Pratim rad šokačkih udruga u Vojvodini na sve moguće (i nemoguće) načine. Uvijek brinem o svim, pa i najtanjim granama svojega roda. U svako doba stojim im na raspolaganju i spreman sam im pomoći u svim aktivnostima na očuvanju naše bogate tradicijske baštine. Znam da njihov rad baš i ne nailazi uvijek i svuda na blagonaklono gledanje okruženja u kojem djeluju, ali valjda u šokačkom biću oduvijek ima te neke upornosti, da ne kažem tvrdoglavosti, pa se ne daju. Stoga im čestitam na svemu što svakodnevno čine za opstojnost našeg vjerskog i nacionalnog bića na tim prostorima i što su marljivi neimari njegove budućnosti.
Surađujete li s njima i može li se ta suradnja još unaprijediti?
Surađujem punim srcem. Postoje već neke uhodane staze, ali sam po prirodi uvijek nezadovoljan, uvijek mislim da se može više i bolje. Mislim da bismo se trebali posjećivati češće, više razmjenjivati iskustva, ali i planirati više zajedničkih aktivnosti. Znam da puno mojih kolega ima želju iskoračiti prema naprijed, preskočiti Dunav, ali isto tako i dovesti naše bačke Šokce u Slavoniju, pa i dalje u Hrvatsku. Zbog svih nas, zbog naše djece, zbog pametnije i zrelije budućnosti, u hodu po tim stazama, koliko god bile trnovite, moramo ustrajati.
Oženili ste se mladi i danas s ponosom govorite o svojoj obitelji. Koliko su spojivi obiteljski i javni život?
Ženidba u ranim godinama bio je najpametniji potez u mojem životu. Obitelj je osnovna ćelija društva i trebamo ju čuvati kao zjenicu oka. Treba imati i puno sreće, a ja sam ju imao. Supruga i ja smo oduvijek bili dva tijela, a jedna duša. Našu ljubav smo uvijek hranili, naša obitelj za nas je uvijek bila svetinja. Unutar obitelji smo uvijek bili ono što jesmo, jedna mala oaza ljubavi. Javni život je posve druga stranica svemira. Snagu za vrlo intenzivan život čovjeka cijelim bićem posvećenog glazbi crpio sam upravo u svojoj obitelji. Vrijeme provedeno sa suprugom i djecom me je uvijek oplemenjivalo, nadahnjivalo i davalo mi snagu za dalje plovidbe, kako estradnim, tako i poslovnim vodama. Iako mnogi rezoniraju drugačije, ja sam živi dokaz da su obiteljski i javni život spojivi.
Osim glazbe, posvetili ste se i biznisu. Kako uspijevate uskladiti sve te obveze, a da Vam ostane vremena i za igru s najmlađim članovima obitelji Jovanovac, koji obožavaju djeda i pradjeda Šimu?
Nećete vjerovati, za mene je posao samo posao, način da osiguraš egzistenciju svojoj obitelji. Mali anđeli, koji mi se motaju oko nogu, apsolutni su mi prioritet. Od kada su se pojavili u našoj obitelji, puno sam toga ispravio na sebi, kako u šali kažem, zajašio sam sebe. Oni trebaju nekog tko živi istinom izrečenom riječima, ali trebaju i nekog tko je spreman svoje vrijeme prilagoditi njihovim potrebama, njihovim željama. A tko je za to pogodniji od djeda, odnosno pradjeda Šime? S druge strane, ja sam neizmjerno zahvalan Bogu na ovim najdražim darovima, a uvijek su mi i u svemu prioritet.
I za kraj – namjeravate li ikad u mirovinu?
Službeno sam već umirovljen sa statusom umjetnika. Prevedeno, idu li osobe poput mene ikada u mirovinu?

Izvor: Hrvatska riječ (Siniša Jurić)