Profesor likovnog odgoja Tomislav Livaja rođen je u srcu slavonske Šokadije, u Slakovcima, mjestu kraj Vinkovaca. Završio je umjetničku akademiju u Osijeku i danas ondje živi i radi. U gimnaziji predaje predmet likovna umjetnost, a vrlo je zapažen u kulturnom amaterizmu i u istraživanju materijalne i nematerijalne tradicijske baštine.

Osim Vašega redovitoga zvanja, možemo Vas vidjeti i na mnogim manifestacijama posvećenim njegovanju tradicijske baštine. Što Vas je odvelo na taj put?

I na taj put usmjerila me je umjetnost, samo malo drugačija od one kojom se bavim profesionalno. U šesnaestoj godini počeo sam svirati slavonske gajde. Kao učenik srednje škole i kasnije, kao student, zarađivao sam džeparac svirajući gajde sedam godina kao ulični svirač. Upravo na ulici upoznao sam brojne dobre glazbenike i s njima se sprijateljio, ali i mnoge folkloraše. Na sve pozive rado sam se odazivao, pa sam s njima nastupao diljem Hrvatske, ali i Europe. Nedugo nakon gajdi počeo sam svirati i druge instrumente: samicu, dvojnice i dude, a počeo sam voditi i ženske pjevačke skupine. To je definitivno i trasiralo moj dalji put u folklornim vodama.

Voditelj ste i jedne kulturne udruge. Koje i zbog čega ste odabrali baš tu?

Do sada sam bio voditelj osam folklornih udruga u Hrvatskoj, a trenutno vodim KUD Sarvaš u istoimenom mjestu, odnosno prigradskom naselju Osijeka. Ovo naselje, zahvaljujući svojoj povijesti, specifična je sredina, jer posjeduje tradicije Švaba, a Švaba ovdje više nema. To je za mene bio veliki izazov i u tu priču sam se upustio svim srcem i svom svojom energijom.

Koju tradiciju vaša udruga njeguje?

Običaj je KUD-ova svih osječkih prigradskih naselja, ukoliko nemaju svoju šokačku tradiciju, da uzmu onu najbližu. Sarvašu je to tradicija Šokaca iz Aljmaša i bačkih Šokaca iz Sonte. Tako se KUD Sarvaš opredijelio za njegovanje tradicije bačkih Šokaca. Tada sam sa svojom ekipom i počeo istraživanja vezana za nošnje bačke Šokadije, jer je Aljmaš kroz povijest tijesno povezan sa Sontom.

U Hrvatskoj i Vojvodini znaju Vas i kao vrsnog gajdaša. Kako ste se priklonili tom glazbalu? 

Početak mojega sviranja gajdi je neobičan. Još u tinejdžerskim godinama želio sam raditi gajdašku glazbu, te sam iz tog razloga kupio prve gajde. Gajdaša je tada bilo jako malo i imao sam svega dvije-tri snimke gajdaške glazbe prije nego sam uzeo svoje gajde u ruke. Neobično je što me to glazbalo privuklo i oduševilo bez da sam ga ranije čuo u njegovoj punoj ljepoti. Gajde su bile prvi instrument kojeg sam ikad držao u rukama. Osnove puhanja pokazao mi je majstor koji ih je izradio. U svemu ostalom sam samouk. Iako sad sviram sedam glazbala, uvijek ću za sebe govoriti da sam gajdaš.

Jeste li se bavili glazbom i prije nego ste uzeli gajde u ruke?

Kao dijete bio sam u folkloru, a i moje bake i moja majka bavile su se folklorom. S ove vremenske distance vrlo neobično, glazbeni odgoj sam mrzio iz dna duše i nikada nisam mislio da ću se ozbiljno baviti glazbom. Oduvijek sam se bavio likovnom umjetnošću, danas i profesionalno, no, još uvijek na glazbu i folklor gledam samo kao na veliku ljubav i hobi.

Nedavno ste održali vrlo zapaženo predavanje na manifestaciji Žensko tradicijsko češljanje Hrvatica u regiji u Baču. Na koji ste način stekli znanja o narodnim nošnjama i oglavljima?

Kao dijete naučio sam plesti košare od vune i šiblja. Kasnije sam shvatio da je isti princip pletenja djevojačkih pletenica kod Šokica. Gostujući kao gajdaš i pjevač u brojnim selima uočio sam i učio brojne varijacije pletenja, a kako mi je to bilo zanimljivo, mnogo toga sam upamtio. Na Akademiji sam diplomirao na temi Tradicijska vizualna kultura Šokaca u panonskoj zoni, gdje sam se bavio ornamentikom magije na odjevnim predmetima, te vjerovanjima u običajima Šokaca, a tu posebno mjesto imaju i vjerovanja vezana za kosu i zaštitu glave. U tijeku mi je priprema knjige pod nazivom Zapisnice, koja je prošireni tekst diplomskog rada. Narodna nošnja bačkih Šokaca doživjela je blagu redukciju unazad 100 godina, no u rekonstrukciji cijele slike uvelike su mi pomogle fotografije i zapisi etnologa s početka stoljeća, iz muzeja i knjižnica. Bačka nošnja koju prezentiramo kao KUD veliko je narodno blago i to ne članova ni sela čije ime nosimo. KUD Sarvaš je često pod povećalom i neutemeljenom kritikom kako izokrećemo i izvrćemo tuđe tradicije. No, realnost je da tuđu baštinu čuvamo više nego domicilna društva koja su pribjegla redukciji, stilizaciji i transformaciji pojedinih dijelova nošnje i folklornog inventara.

Na koji način svoja znanja primjenjujete u matičnom KUD-u?

Upravo zbog ljepote koju bačka tradicija posjeduje, te znanja koja sam skupio u terenskim istraživanjima, krajnje sam isključiv i rigorozan glede reprezentacije i prezentacije sela Aljmaš i Sonta. Nošnje su gotovo sve originalne, napjevi se nastoje izvoditi kao prije 100 godina, u čemu mi uvelike pomažu snimke iz muzeja i gajdaša, te nekih kazivačica iz Sonte koje sam snimao prije 5 godina. KUD Sarvaš je otkupio veliki dio narodnog blaga od doseljenih Bačvana, koji se nalaze u okolici Osijeka i Vukovara, te trenutno prezentira Aljmaš i Sontu. Sada ozbiljno razmatramo i početak prezentiranja Bača, Plavne, Vajske i Bođana.

U više navrata gostovali ste u Vojvodini. Kakvi su vaši dojmovi o radu KUD-ova ovdašnje hrvatske zajednice?

Na puno manifestacija sam bio u publici, te gledao bačka šokačka društva. Mnoge aktivnosti pratim i putem medija. Moram priznati da vidim redukciju u narodnim nošnjama, pjesmi i igri koja ostavlja finalni loš dojam. Društva bačke Šokadije pribjegla su čak i miješanju različitih kultura i naroda Vojvodine, te prezentiranju i tuđih tradicija, u kojima često kvalitetu mijenjaju kvantitetom.

Mnogi KUD-ovi, osobito u seoskim sredinama šokačkog Podunavlja, posljednjih godina bilježe trend osipanja članstva, najviše pripadnika mlađih dobnih skupina. Što je po Vama razlog?

U posljednje vrijeme mladi se raseljavaju, živimo u svijetu i vremenu individualaca, gdje je svaki čovjek otuđen i sam. Vrlo negativna posljedica tog procesa je ubrzani trend opadanja intenziteta i kvalitete rada svih nekadašnjih zajednica kulture, među kojima je i folklor. No, oduvijek je bilo poznato da kvaliteta ne ide uz kvantitetu, te da nešto ne mora biti dobro samo ako je masovno. U folklornoj kulturi dolazi do pada zainteresiranih, jer se ta kultura više ne potiče u vrtićima, školama i drugim zajednicama. Kada bi se institucije ovog tipa otvorile i povezale, vjerujem da bi se u folkloru našlo puno potencijala. No, i folklorna društva su jednako zatvorena i isključiva. Rad društva mjeri se nastupima i ugošćavanjima drugih društava. To je prije imalo smisla a danas ne.

U kojim segmentima rada je budućnost KUD-ova?

Mislim da radionice, rukotvorstva, edukacije, turizam... tvore novo poglavlje, koje bi folklornim društvima trebao dati i novi smisao. Društva trebaju slijepo i rigorozno čuvati tradicije svoga mjesta, jer su te tradicije nastajale stotinama godina. Očuvanje ne mora značiti samo odijevanje tradicijskog ruha, nego čuvanje i zapisivanje običaja, nazivlja, čuvanje predmeta i slično. Svjedok sam masovne prodaje narodnih blaga bačke Šokadije, što u jednu ruku smatram kulturnom katastrofom, a u drugu ruku dobrim, jer narodno blago dolazi u ruke onih koji to cijene. Tako se jedan dio baštine nastavlja, ali na drugom lokalitetu. U suprotnome, osvjedočio sam se uništavanju i odbacivanju narodnog blaga, koje se u budućnosti više neće moći nadoknaditi. Ovim putem apeliram Šokcima: ne spaljujte, ne bacajte i ne prekrajajte ono što su vaše bake i djedovi teškom mukom stjecali. Ako vam je problem čuvati te predmete, prodajte ili dajte udrugama i ljudima koji to cijene i koji će o tom brinuti. Isto vrijedi za znanje: prenosite ga u bilo kojem obliku, zapisujte, snimajte, fotografirajte, sve će to biti dio zaloge za budućnost.

I na koncu, kako vidite svoju budućnost u vodama izučavanja tradicijske baštine?

Kako se bavim s nekoliko grana umjetnosti, možda će se nekada dogoditi da se neću aktivno baviti edukacijom ljudi. Svoja prikupljena znanja planiram ovjekovječiti trima knjigama koje sam već pripremio i koje će pomoći drugim entuzijastima u lakšem povezivanju i raščlanjenju nekih minulih tradicija. Dosad sam kroz KUD Sarvaš prikupio i otkupio brojne predmete bačke Šokadije, te smo vratili neke stare zanate kojih više nema na lokalitetima, te mi je cilj ta znanja podijeliti s dugima, kako bi im se pomoglo pronaći neki dublji smisao, koji se i meni ukazao u bavljenju folklorom. Uvijek sam i bit ću otvoren za suradnju sa društvima i ukoliko ima kakvih pitanja vezanih za ove teme, neka mi se ljudi slobodno jave za pomoć.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić)