Cvjetnica ili Cvjetna nedjelja, kojom započinje Veliki tjedan, sama po sebi je posebna i drugačija. Prisjeća nas na Isusov ulazak u Jeruzalem, na blagoslov palminih grančica, cvijeća ili u našim krajevima na blagoslov grančica vrbe ive, a u narodu poznatije kao cicamace.

Običaji koji su vezani za samu nedjelju – Cvjetnicu, danas se polako gube i nestaju, a mogu se još čuti od starijih ljudi koji ih sa sjetom čuvaju. Da su vrlo slični potvrdile su nam sugovornice koje su se s posebnom radošću prisjećale djetinjstva i mlađih dana. Ono što je činjenica jest da svi ti običaji odlaze u zaborav. Upravo to nas je potaklo zapisati ih.

Cvitna nedilja

Uz Cvjetnu nedjelju veže se običaj umivanja u mladom žitu ili cvijeću, za koje se veže vjerovanje da će onaj koji se umije u mladom žitu i cvijeću biti mlad i lijep.

„Od kad znam za sebe smo se umivali u mladom žitu. Kod nas u Subotici je običaj da to bude samo mlado žito, koje smo uvik rano ujtru morali ić načupat. Zašto se to nije pripravilo uveče, ne znam kazat, al i dan-danas uranim, sidnem na biciglu i odem načupat žito. To je bila radost, uvik. Čuvamo te običaje i danas. Žao mi je što se sve to naše lipo gubi. Sve više me to dira, smeta mi. A ko će čuvat naše običaje? Ako mi ne budemo, niko neće", kaže sa sjetom Matilda Bedić.

Gotovo isti običaji čuvaju se i u Somboru i na okolnim salašima, a to nam je potvrdila Katarina Firanj: „Na Cvitnu nedilju je bio običaj umivanja u mladom žitu i ljubičicama. Naši stari su znali govorit kako ćemo onda bit lipi i mladi, a mi smo se tom radovali i čekali. Obavezno su se nosile grančice cicamace na blagoslov u crkvu, a nakon toga bi se unele u kuću, odnosno salaš i čuvale do sledeće godine."

Ako bi se išlo na groblje, također su se nosile cicamace, ali one koje nisu bile blagoslovljene. Ovaj običaj, posjete groblju, je bio vezan i za Veliki petak.

Veliki tjedan

Veliki tjedan je među našim narodom poznat i pod nazivom Velika nedilja, koja je imala i razne običaje i brojna nepisana pravila, koja su se prenosila s koljena na koljeno.

Svi poslovi koji su se mogli uraditi do Velikog četvrtka su obavljani kako bi se u narednim danima što manje radilo, kako u kući tako i u polju ili okućnici. Po riječima Katarine Firanj tih dana se znala okopavati bašča, sadilo bi se cvijeće, krečilo se. Kazala nam je i zanimljiv podatak da se te nedilje nije smjela dirati šunka, jer se vjerovalo da će se onda ucrvati (pokvariti).

„Do sride se radilo normalno, a onda od četvrtka se išlo u crkvu, ako se moglo, il pod križ. Znalo se kazati Velik petak – velik svetac. I poštivalo se to. Na Veliki petak se nije ništa radilo. Išli smo ljubiti Isusa u grobu, molilo se i šarala su se jaja. S tugom, ali i s radošću se sićam moje majke, koja je jaja šarala voskom, pa posli i s travama u lukovici. Dobro se sićam kako ih je s puno ljubavi i strpljena radila, a usput bi pivala korizmene pisme, pa je i koja suza znala poteć", prisjeća se sugovornica iz Sombora i pojašnjava kako je i sama ukrašavala jaja s voskom, no novo vrijeme donijelo je i nove tehnike. „Kasnije nismo ni mi imali više voska, a pojavile su se naljepnice i sve je otišlo predaleko."

Običaj blagoslova jela na Veliku subotu je prisutan i u Subotici i Somboru, ali je interesantno da se u Subotici jelo blagoslivlja oko podne ili rano poslijepodne u zavisnosti od župe, dok se u Somboru i okolici jelo blagoslivljalo navečer. Na blagoslov se nosi: kuhana šunka, kobasica, janjetina, jaja, hren, kruh-kolač (pleteni kolač) i nosilo se onoliko koliko će se pojesti na uskršnje jutro. Običaj je bio i da se blagoslovljena hrana ne jede do jutra. Ostaci blagoslovljene hrane se nikada nisu bacali niti davali životinjama nego su se bacali u peć ili zakopali u zemlju.

Pod križem

Pod križ se znalo ići tijekom cijele korizme, ali osobito se išlo na Veliki četvrtak, pa i petak.

„Još kad sam bila divojka i dite smo išli pod križ. Više od 60 godina dolazimo pod isti križ na Verušiću i to se ne smi priskočit. Na Velik četvrtak pridveče bi se okupili svi iz sela i zajedno bi molili put križa (pobožnost križnoga puta). Uvik je bio kogod ko je čito iz knjige, dica su pridmolila molitve, a znalo se okupit dosta svita. Znali smo pod križ ić i na Velik petak rano ujtru, a posli smo išli na Kalvariju. Danas je sve manje ljudi. Kadgod smo u korizmi svake subote imali križni put po obiteljima u selu, a dolazio je i gospodin i časne. Kad je lani ova korona započela, nismo imali okupljanja po obiteljima, a nismo mogli ić ni u crkvu, onda smo išli pod križ. Kadgod se to puno više poštivalo i držalo. Na Velik petak je bio strogi post. Sićam se kako je moj baćo uvik sušio (nije ni jeo ni pio). Nikad nisam mogla tako ko on, al se posta obavezno držim", priča nam Matilda Bedić.

Pod križ se išlo i u Somboru.

„Crkva nam je bilo prilično udaljena i onda smo uvik išli pod križ, koji nam je bio prid salašom. Gledali smo ga ko malu crkvu. Na Velik petak majka je uvik u tri sata išla pod križ i tamo je znala dugo klečit i molit, a mi dica smo se znali sigrat okolo. Čak smo se pod križem znali sigrat svete mise, razdili bi uloge i uživili se, svako u svoju", prisjeća se Katarina Firanj.

Cvjetnica u Srijemu

Cvjetnica, nedjelja Muke Gospodnje se oduvijek na poseban način obilježavala i u Srijemu. Običaji vezani za Cvjetni dan održavali su se i u Sotu, mjestu šidske općine, gdje ga vjernici obilježavaju već desetljećima. Vjernici ovaj dan započinju umivanjem u proljetnom cvijeću uglavnom ljubicama. Latice cvijeća potapaju se u vodu, u kojoj ukućani obavljaju ranojutarnje umivanje. Nakon toga odlaze u crkvu na svetu misu.

„Ispred crkve stoji stol s cvijećem, koje mi vjernici donosimo. Svećenik ga blagoslivlja, a nakon mise ga nosimo kući. Nekada je put prema crkvi u našem selu, budući da se ona nalazi na uzvišenju, sav bio posut cvijećem. Nakon mise uzimali bi ga s puta i nosili kući. Misa započinje procesijom oko crkve, na kojoj nosimo blagoslovljeno cvijeće (ili maslinove grančice). Tijekom svete mise pjevamo Muku Gospodnju. Sveta misa na Cvjetnicu je oduvijek bila svečana i posebna za nas, jer na taj dan započinju intenzivne pripreme za Uskrs, najveći kršćanski blagdan. Prva tri reda u crkvi nekada su bila rezervirana za mlade žene koje su bile lijepo očešljane i obučene u bijelo ruho, a i muškarci su također oblačili svečana odijela", kaže Ana Dovčak.

No, kako dalje navodi, nekada se ovaj dan u njihovoj župi svečanije obilježavao, a i vjernika je bilo puno više nego danas.

„Danas je nešto drugačije, iako su običaji ostali isti. Manji je broj mladih u selu, ali unatoč tome, mi stariji nastojimo očuvati te lijepe običaje i živjeti u vjeri, onako kako su nas učili i odgajali naši roditelji. Drago mi je što su tim putem nastavili naši potomci koji ih dalje prenose na svoju djecu", ističe sugovornica.

Izvor: Hrvatska riječ ( Ž. V. i S. D.)