Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca je 23. lipnja 2014. godine, uoči Svetog Ivana Krstitelja, organizirala sada već tradicionalnu manifestaciju Priskakanje vatre, na etno salašu Balažević u Tavankutu, koja se organizira u okviru programu Dužijance 2014. Ovaj običaj, sada već ponegdje zaboravljen, nekada organiziran po selima i salašima, danas se rijetko prakticira, osim u okviru programa Dužijance – svake godine u drugome mjestu. Organizacijski odbor Dužijance je ovaj običaj uvrstio u program kada je Dužijanca slavila 100 godina postojanja, sa željom da ostane stalna manifestacija Dužijance.

Iz zapisa Alojzija Stantića, koji je ovaj običaj istraživao i svoja saznanja zapisao, možemo saznati kako se sve do pred kraj II. svjetskog rata štovanje blagdana Sv. Ivana Krstitelja, ili kako su ga u narodu zvali Sv. Ivan Cvitnjak, štovao i običaj paljenje Ivanjske vatre. On se održavao svuda gdje žive bunjevački Hrvati, koji su ovaj običaj donijeli iz svoje prapostojbine Dalmacije, Hercegovine i jugozapadne Bosne, gdje ovaj običaj nazivaju Svitnjak. Iz zapisa saznajemo kako su najčešće vatru palili i preskakali mladi. Povod je to bio u nekadašnje vrijeme da se momci i djevojke sretnu, jer je nakon preskakanja vatre došao i po neki svirac zasvirati, te su mladi zaplesali, a najčešće su plesani plesovi udvoje (tandrčak, mazuljka, rićići, keleruj i drugi). Djevojke su napravile vjenčić od ivanjskoga cvijeća, koji su držale u ruci. Kada bi joj momak prišao i stavio joj vijenac na glavu, te ako ga ona nije skinula, značilo je da je voljna s njim zaplesati, no ako ga je skinula, to je značilo da očekuje drugoga za ples.

Prema ovakvome modelu održano je i ovogodišnje Priskakanje vatre u Tavankutu. Sudionici su bili članovi HKPD Matija Gubec iz Tavankuta i HKC Bunjevačko kolo iz Subotice, koji su sa svojim članovima, folklornim i tamburaškim odjelima posjetiteljima predočili kako se to nekada radilo.

Tekst i fotografije: I. D.