U povodu blagdana sv. Ivana Cvitnjaka (24. lipnja), u subotu, 29. lipnja 2024. godine, ispred etno salaša Balažević u Tavankutu organizirano je priskakanje vatre. Ovaj običaj godinama unazad njeguje mjesno HKPD Matija Gubec, a menadžer za kulturu u ovom Društvu Ivica Dulić pojašnjava zašto je ove godine on održan na Petrov.
‚‚Običaj koji se tiče priskakanja vatre razlikuje se od sela do sela. U selima se to radilo na svakom ćošku jel po šorovima. Što se tiče dana održavanja, moja mama mi je divanila da se vatra priskače baš na Petrov, a ima koji su kazli od Ivana do Petrova. U Tavankutu će kogod kazat da se u nikim dilovima, šorovima, svako veče pet dana palila i priskakala vatra, a ima oni koji kažu samo jedno veče jel samo na Petrov, al danas niko neće kazat da se vatra pali na Petrov. Naše se Društvo trudi ovaj običaj njegovati na sv. Ivana Cvitnjaka, al ove godine smo u to vrime bili u Splitu, pa je zato to večeras."
Vatru u najvećem broju preskaču članovi tavankutskog Gupca, ali i mještani i drugi posjetitelji (od 7 do 77 godina), a često tu budu i gosti, odnosno turisti sa strane. Konkretno, ovoga puta bilo ih je iz Zagreba i Splita. Svaki put ovdje je i ekipa Dobrovoljnog vatrogasnog društva Tavankut, koja do sada, na svu sreću nije morala intervenirati, ali je njeno prisustvo obavezno zbog paljenja vatre na velikoj vrućini, te zbog njenog gašenja na samom kraju programa.
Običaj priskakanje vatre tradicionalno se završava kolom, parovnim i ostalim igrama.
‚‚Akcent bi tribo bit na parovnim igrama (kadgod ako bi cura dala momku vinčić od ivanjskog cvića s glave, znači da je tila igrat s njim), jel je kadgod cilj ovog događaja bio susretanje i upoznavanje mladi. Dosta je sad teško animirat mlade i važno nam je uopšte da dođu kako bi sačuvali ovaj običaj", ističe Dulić.
Za paljenje i održavanje vatre zaduženi su bili Tavankućani Stipan Sarić, te član Savjeta MZ Tavankut i dugogodišnji predsjednik MO DSHV-a u ovom selu Tomica Vojnić Mijatov koji je tu prisutan unazad više godina.
‚‚Lipo je kad se osvežavaje naši običaji. Ovo je jedan narodni običaj koji nema veze s virom, al je kadgod po našim šorovima zabavljo ljude i od tog se stvarala pripovitka, komedija, ljudi su se radovali. Priskakanje vatre je u litnje dobo, vrime risa, pa je bila i igranka. Lipo je što su tavankutski Gubec i UBH Dužijanca osvežili sićanja na kadgodašnja vrimena. Što se tiče moje uloge, tokom godine ostavljamo ogrizine (ostaci od kukuruzovine), brižno i čuvamo za ovaj dan. One su se i kadgod palile kod priskakanja vatre. Potpalim vatru i dodajem nove snopove da bi je održo i uvik je dosta lip plamen. Kad je manji, onda je priskaču manja dica. Ko dite sam čuo za priskakanje vatre, al kod nas u šoru u Maloj Bosni u to vrime to nije bio običaj, to se radilo kadgod prija. Ode su u tom pridnjačili Čikerija i rubni dilovi Tavankuta. Divanilo se da se to radilo da se otiraju buve, šuga, onda za dobar rod, različito se tumačilo", pojasnio je Vojnić Mijatov.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)