Izvanredni profesor dr. sc. Mario Bara pročelnik je Odjela za sociologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Njegov znanstveni interes vezan je uz područja sociologije migracija, sociologije etničkih odnosa, hrvatskih manjina i iseljeništva, sociologije starenja i stanovanja. Kaže kako je svoj fokus u budućem znanstvenom radu usmjerio na „najranije migracije i povezanost doseljenih s autohtonim slavenskim stanovništvom u Podunavlju“, te dodaje da je ovaj interes „na tragu ranijih radova koji će biti proširen u smjeru društvenih čimbenika koji utječu na kolektivno sjećanje i oblikovanje identiteta“. Upravo o ovim temama, značajnim za razumijevanje podrijetla, ali i suvremene situacije hrvatske manjine u Srbiji, razgovarali smo s profesorom Barom.

Koje su osnovne značajke podrijetla, migracija i prostornog rasporeda Hrvata u Srbiji?

Hrvati u Srbiji, napose Vojvodini, imaju dugu, višestoljetnu prisutnost. Posebice to važi za Bačku i Srijem. Pojedine hrvatske zajednice se mogu povezati s autohtonim slavenskim stanovništvom iz razdoblja drevnih slavenskih migracija. Među takvima jesu Hrvati u zapadnom dijelu Srijema te u bačkom Podunavlju u naseljima uz Dunav u kojima su se održali u manjem broju od doseljenja slavenskih plemena u Podunavlje i preživjeli osmansko razdoblje. O njima i njihovu kontinuitetu svjedoče brojni toponimi koji su se održali do suvremenosti. Te manje skupine su naslonjenošću na Slavoniju imale stalan kontakt sa sunarodnjacima, a dodatno su osvježavane migracijama. Tako će im broj rasti doseljavanjima u valovima iz Bosne, Hercegovine, dalmatinskih i sjevernih dijelova Hrvatske. Najbrojnije zajednice formirat će se u Bačkoj i Srijemu, dok će Banat biti nešto manje naseljavan iz Hrvatske u vrijeme formiranja Vojne krajine. Jedno od obilježja migracija i prostornog rasporeda Hrvata u Srbiji je njihova heterogenost, od autohtonih staroštokavskih ikavskih skupina u zapadnim dijelovima Srijema i Bačke, doseljenih novoštokavskih ikavskih u sjeverozapadnim dijelovima Bačke kroz 16. i 17. st., manjih grupa istog govora u jugozapadnom Banatu do kajkavskih u srednjem Banatu, doseljenih početkom 19. st. U novijoj povijesti kroz 20. st. bilo je novih doseljavanja, no najznačajnija jezgra Hrvata u Vojvodini i Srbiji je bila ona koja se formirala nakon potiskivanja Osmanlija. Kada je riječ o hrvatskim zajednicama u središnjoj Srbiji, iako nekada prisutne kroz srednjovjekovlje u dubrovačkim i bosanskim trgovačkim kolonijama, one su nestale tijekom protuosmanskih ratova. Stoga je prisutnost Hrvata u središnjoj Srbiji i Beogradu rezultat uglavnom novijih migracija tijekom 20. st. Navedeni migracijski procesi za posljedicu imaju široku disperziranost hrvatske manjine u Srbiji s najznačajnijom brojčanom prisutnošću danas u Subotici, Somboru s pripadajućim naseljima i u bačkome Podunavlju.

U svome radu Socijalna dimenzija sjećanja i zaborava na primjeru etnonima Hrvat u Vojvodini istraživali ste socijalnu dimenziju kolektivnoga sjećanja i zaborava na primjeru etnonima Hrvat u Vojvodini. Što su najvažniji nalazi i zaključci?

U radu su predstavljeni podaci koji potvrđuju hrvatski etnonim na prostoru današnje Vojvodine i Srbije. O njima svjedoče brojni arhivski izvori, pojava toponima s etnonimskom osnovom od srednjevjekovlja te popisni podaci različitih vlasti u dugom razdoblju. Konkretno u Bačkoj se prvi puta javlja spomen naselja Hrvati/Horvati 1322. nedaleko Bača kao i više plemićkih obitelji s oznakom Horvat koju su dobivali doseljenici iz Hrvatske. Broj doseljenih je vremenom rastao paralelno s osmanskom opasnosti pa se uz onomastičke izvore javlja i pisana riječ u narodnim pismima, bosančici (1495.) i glagoljici (1517.) na području Bačke. Neovisno o brojnim potvrdama hrvatskog imena i prisutnosti Hrvata na prostorima današnje Vojvodine daleko u prošlost o tome se malo zna. Razlog tome leži sigurno i u društvenim čimbenicima. Identitet je neraskidivo vezan uz kolektivna sjećanja koja su dinamična, konstruktivistička i oblikuju se situacijski. Za njih je nužna socijalna interakcija i kolektivna sjećanja ili neki njihovi dijelovi mogu biti potisnuti s obzirom na promjene u društvenoj i političkoj okolini. Spoznaja o sadašnjosti umnogome ovisi o našem znanju prošlosti pa je kolektivno, tj. društveno sjećanje stav prema elementima povijesti koji se manifestiraju u suvremenosti. Sociolozi tako tumače da iz kulturnog i povijesnog inventara neka skupina može izabrati određene elemente koji se prilagođavaju i reinterpretiraju potrebama suvremenosti i kao takvi služe u konstruiranju sjećanja i identiteta. Isto tako po pitanju zaborava, naročito kada su nepovoljne društvene okolnosti ili kada politički akteri potiču zaborav, mogu se potiskivati oni sadržaji koji mogu donositi određeni društveni rizik ili stigmu za neku skupinu. U tom kontekstu mogu se razumjeti i neki od procesa unutar hrvatske manjine u Srbiji.

Kako su se mijenjala kolektivna sjećanja hrvatskoga etnonima na području današnje Vojvodine od srednjega vijeka do suvremenosti?

Prostor današnje Vojvodine stoljećima je bio sastavnim dijelom Ugarske, organiziran po teritorijalnom principu županija, što je utjecalo na priljev stanovništva iz različitih dijelova tadašnje države. To je u bitnome odredilo način i smjer migracija hrvatskog stanovništva. Ono nije bilo strano već je bilo dio jedinstvene krune. Tako i pojava hrvatskog imena u Bačkoj nije bila neuobičajena nego je bila sastavnim dijelom tadašnjeg ugarskog društva. U tome razdoblju kolektivno sjećanje egzistiralo je u lokalnim narativima, obiteljskim tradicijama koje njeguju sjećanje na stari zavičaj. Uz to, i okolina je prepoznavala tu specifičnost pa su doseljenici bili najčešće imenovani oznakom „Horvat“. Svijest o podrijetlu bila je posebice izgrađena kod plemstva pa je ono čuvalo uz svoje ime i ime posjeda od kuda su im obitelji potjecale. Svećenstvo je imalo svoju ulogu u njegovanju svijesti o širem zajedništvu sve do suvremenosti i izgradnje suvremenih nacionalnih identiteta. Taj proces je kod Hrvata u Vojvodini kasnio i preporod je imao svoje specifičnosti, primjerice između Hrvata u Srijemu, koji su bili više uključeni u tokove kulturnih i političkih zbivanja Hrvatske s kojom su bili teritorijalno povezani, i onih u Bačkoj koji su bili odijeljeni od matičnog naroda. Neovisno o tome biskup Antunović se može smatrati začetnikom procesa kulture sjećanja kod Hrvata u Bačkoj. Može se izdvojiti nekoliko stvari na kojima je gradio kolektivno sjećanje – naglasak na autohtonosti Bunjevaca i Šokaca, iako je u puku prevladavala predodžba o masovnom doseljavanju nakon protjerivanja Osmanlija, zatim povezanost s ostalim Slavenima, a prije svega s Hrvatima s kojima se u tom razdoblju sve više s krugom svojih suradnika povezivao. Njegovi sljedbenici će nastaviti taj put i izgradnja svijesti i znanja o sebi doživjet će uzlet tijekom 20. st. To nije bio jednosmjeran proces već je imao i svoje strane zaborava. Snažan utjecaj na tumačenja elemenata identiteta, kulture, elemenata iz povijesti, selektivno usvajanje ili zaborav imaju brojni društveni akteri s koncentracijom najveće moći u tome procesu među političkim elitama. Tako je zbog relativno nedovoljne istraženosti teme sve do suvremenosti, prisutnost hrvatskog stanovništva na prostoru današnje Vojvodine i Srbije bila negirana, ignorirana ili podložna manipulacijama. Hrvatska manjina uz dostupnost novih izvora i znanja o sebi može ih iskoristiti za proces snaženja kolektivne memorije, obranu od negiranja te potvrdu vlastitog trajanja i jačanja identitetskih resursa.

Prema popisima na teritoriju današnje Vojvodine, nakon Prvog svjetskog rata izuzetan (ekstreman) porast je bio u etničkoj grupi Hrvata. Prema prof. dr. sc. Milici Solarević to je rezultat izjašnjavanja Hrvatima onih koji su do tada evidentirani kao Bunjevci. Kako je došlo do toga?

Iako je svijest o zajedništvu dijelova hrvatskog naroda među svećenicima postojala neprekinuto, snažniji zamah u identifikacijskim procesima vojvođanskih Hrvata započeo je u intelektualnim krugovima još krajem 19. st. Primjer su i riječi biskupa Antunovića iz 1882. da se Bunjevci i Šokci sve više vole nazivati Hrvatima. Prvotno je riječ bila o kulturnom, jezičnom i vjerskom identificiranju i poistovjećivanju da bi ideja nacionalne istovjetnosti s ostatkom hrvatskog naroda postupno dopirala do sve šireg kruga ljudi. Naime, osobna iskustva običnih ljudi koji su služeći u vojsci, putujući, na hodočašćima i na druge načine dolazili u kontakt sa sunarodnjacima u Hrvatskoj postajali su svjesni da su isto sa Šokcima u Slavoniji, Srijemu ili Bunjevcima u Hrvatskom primorju ili Lici. Tomu treba pridodati obiteljske naracije i svijest o doseljenju iz Dalmacije, Hercegovine, Bosne, identična ili slična prezimena, isti govor i vjeru s ostatkom Hrvata. Na prijelazu 19. na 20. st. sve je više tiskovina iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo dostupno Hrvatima u Vojvodini, a i njihova glasila su prenosila vijesti iz tih krajeva što je dodatno pridonosilo svijesti o nacionalnom zajedništvu. Do kulminacije je došlo u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata kada su te veze dodatno ojačane te su u samo nekoliko godina osnovana brojna mjesna hrvatska kulturna društva po bačkim naseljima. Takva identifikacija se mogla činiti iznenadna, no ona je ipak dio dužeg procesa koji je bio započet krajem 19. st. Izvještaj vojno-obavještajne službe iz 1934. govori o završetku tog procesa i da se većina Bunjevaca u to vrijeme osjećala Hrvatima. To u potpunosti ruši narativ o navodnoj nasilnoj kroatizaciji Bunjevaca nakon Drugog svjetskog rata od strane komunističkih vlasti.

Kako su utjecale različite metodologije popisa na »brojnost« određenog stanovništva, prije svega Hrvata u Vojvodini? Na primjer, kako je vršen popis u Austro-Ugarskoj? 

Vrlo složena etnička slika Ugarske, kao i drugih dijelova Monarhije uz nedovoljnu educiranost, metodologiju i provedbu često je otežavala popisivačima odrediti etničku bliskost, odnosno udaljenost između pojedinih skupina stanovništva, napose južnoslavenskoga. Rezultati pojedinih popisa sugeriraju da su neke etničke grupe imale vrlo fluidne identitete. Tako su Hrvati bili razdijeljeni na više manjih popisnih kategorija (Bošnjaci, Bunjevci, Dalmate, Iliri, Karaševci, Raci, Šokci, „ostali“). Dodatno se mehanizmom imenovanja od strane državnog aparata Hrvate u Ugarskoj udaljavalo od njihove etničke jezgre. Sigurno je postojala regionalna i subetnička svijest u nekih od tih zajednica, ali rezultati popisa otkrivaju metodološke propuste i iskrivljavanje stvarne slike stanja. U pojedinim popisima broj Hrvata i Srba u Ugarskoj iskazivan je zajedno. Od 1890. ih odvajaju, ali bez dosljednosti pa su brojni slučajevi da su u istom naselju kroz popise Bunjevci prelazili u Šokce, Dalmate, Hrvate i obratno. Takva fluidnost u iskazanim rezultatima govori o nesređenosti tadašnje metodologije i državne statistike. Dodatno su sliku zamagljivala pitanja u uputnicama za popisivače o materinskom i razgovornom jeziku, temeljem kojih se određivala narodnost, a koncept naroda i nacije većini popisivanih nije bio jasan. Takvih metodoloških propusta je bilo i kasnije u provedbi popisa u prvoj Jugoslaviji.

Pišete kako se o podrijetlu Bunjevaca, njihovoj užoj postojbini, migracijama te procesima etnogeneze i oblikovanja njihova identiteta u novim sredinama poklanjalo dosta prostora u znanstvenim raspravama. Je li se konačno došlo do suglasnosti među znanstvenicima o ovoj temi? 

Unutar znanstvenih krugova postoji određeni konsenzus oko ishodišnog područja Bunjevaca koji se smješta u prostor dijelova Hercegovine, zapadne Bosne i sjeverne unutrašnjosti Dalmacije. Ono što dodatno potvrđuje navedeni prostor kao njihovo ishodište je novoštokavska ikavica čiji su širitelji bili Bunjevci tijekom više valova migracija. Njihov novoštokavski govor je također jedan od markera identiteta. Oko oblikovanja identiteta ipak ne postoji suglasje te dio znanstvenika u Srbiji smatra Bunjevce zasebnom nacionalnom skupinom temeljeći takav pristup na izgradnji bunjevačkog identiteta odvojenog od hrvatskog. Već sam spominjao zakašnjelost narodnog preporoda kod Bunjevaca koja se često od autora koji zastupaju bunjevačku samobitnost promatra odvojeno od preporodnih kretanja ostatka hrvatskog naroda. Međutim, takvim pristupom se prešućuju svi oni aspekti društvenog i kulturnog života Bunjevaca koji su navezani na Hrvatsku, njihov novoštokavski ikavski govor se na umjetan način nastoji prikazati kao zaseban jezik. To posebno postaje vidljivo jer neki od zagovornika samobitnosti Bunjevaca istodobno negiraju posebnost nekih južnoslavenskih jezika, a aktivno rade na izgradnji i standardizaciji bunjevačkog jezika.

Koja su Vaša najvažnija saznanja o migracijama ove subetničke grupe? Što se sve tu događalo i koji su bili uzroci i motivi? 

Pomicanje bunjevačkih rodova, iako u to vrijeme još nije bilo zabilježeno bunjevačko ime, može se pratiti od 15. st. Da je riječ o pretcima Bunjevaca znamo po rodovima Krmpotića, Vojnića, Sladovića i drugih koji su postupno prelazili pod pritiscima osmanskih osvajanja s područja zapadne Hercegovine u susjedna područja Dalmacije, zatim Like. Jedna skupina je doselila oko 1530. u Podunavlje. O njima potvrdu daju osmanski defteri i stanovnici koji su u Srijemu i Baranji popisani pod oznakom „Bunjevac“. Ono što je iz svih dosadašnjih istraživanja potvrđeno da se bunjevačko, odnosno šokačko ime javlja od vremena osmanskih osvajanja. Primjerice, šokačko ime je prvi put zabilježeno u Mačvi 1533., zatim u Srijemu 1560-ih itd. što jasno govori o smjeru širenja novih subetničkih imena. Drugi čimbenik u pojavi ovih imena koji se istraživanjima potvrdio je da se uz područja gdje su zabilježeni Bunjevci, odnosno Šokci, uvijek paralelno javljaju pravoslavni Srbi koji su također utjecali na širenje novih imena za katolike. Osim prisile zbog ratova, kod Bunjevaca je motiv bio u ekološkim pritiscima. Sa značajnom gospodarskom osnovom u stočarstvu trebali su nova područja za naseljavanje pa su lako pokretali nove migracije. Kombinacija više motiva rezultirala je s više valova doseljavanja u Podunavlje od 16. kroz 17. st. koja su dovela do prostornog rasporeda i zastupljenosti u naseljima u kojima obitavaju i danas.

Postoje li još neke etničke grupe u povijesti ili sadašnjosti o čijem identitetu, imenu, podrijetlu postoji toliko spekulacija, prijepora, različitih interpretacija kao što je slučaj s bunjevačkim Hrvatima? 

U nama bližoj okolici takvih primjera ima još. Zbog slične odvojenosti od matičnih naroda u Srbiji slučaj Bunjevaca nije jedinstven. Njima slične prijepore imaju Rusini/Ukrajinci, Vlasi/Rumunji, Šopi/Bugari itd.

Prema Vašim istraživanjima, što se dogodilo s Hrvatima koji su kolonizacijama stigli i naselili se u Vojvodini? Kakva je bila njihova sudbina i kakve su im perspektive? 

Hrvati su činili tek manji udio koloniziranih nakon 1945., približno oko 7.000 osoba. Većina ih se uspjela adaptirati, ali ih se dio vratio u mjesta podrijetla zbog raznih razloga. Kao malobrojna skupina nisu mogli formirati značajnije centre niti su svi potjecali iz iste sredine. Najveći udio činili su oni podrijetlom iz Dalmacije, ali se i ta skupina tijekom 1990-ih u značajnoj mjeri iselila pod pritiscima. Preostali potomci kolonista imaju kulturne aktivnosti u Stanišiću i njihove aktivnosti mogu dati rezultate jedino ukoliko su sastavni dio kulturnih nastojanja svih ostalih hrvatskih zajednica u Vojvodini.

Na temelju Vaših istraživanja i osobnog iskustva kakve su perspektive opstanka Hrvata u Vojvodini? 

Demografski pokazatelji upozoravaju na smanjenje udjela mladih generacija koje trebaju preuzeti i razvijati kulturni inventar od starijih generacija. Iz tog razloga dobar je smjer u projektima koji memoriraju vlastiti kulturni inventar i povijest poput Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, Godišnjaka ZKVH i brojnih drugih koji rade u tom smjeru. U okolnostima smanjenja broja pripadnika manjine važan je naglasak na kulturnom i institucionalnom snaženju te navezivanju na institucije znanosti i kulture u matičnoj domovini. Takav vid aktivnosti može dugoročno osigurati preduvjete za opstanak zajednice neovisno o evidentnom smanjenju broja pripadnika manjine. S demografskim izazovima susreće se većinski narod kao i druge manjine u Srbiji. Na ekonomska kretanja i javne politike manjine nemaju velik utjecaj. Tim više predstavnici hrvatske manjine trebaju usmjeriti aktivnosti u smjeru onih aktivnosti koje mogu osigurati vidljivost i prepoznatljivost u javnom životu. Primjer mogu biti relativno malobrojne zajednice u nekim zemljama (npr. Židovi, Armeni) koje neovisno o tome imaju značajan utjecaj u društvima u kojima žive.

Što biste poručili Hrvatima pred ovogodišnji popis stanovništva? 

Hrvatima se nema što posebno poručiti. Onima koji su svjesni svoga identiteta, onoga što intimno osjećaju, ono što prepoznaju kao dio sebe neće biti teško reći kako se nacionalno osjećaju. Drugo pitanje je ozračja u kojem žive i osjećaju li se sigurnima. Zatvaranje u regionalne, subetničke kategorije ili odluka biti neizjašnjen je svačije građansko pravo. Međutim, kada je riječ o kolektivnim pravima, poput prava nacionalnih manjina za svaku nacionalnu manjinu je važan broj pripadnika jer o tome ovisi konzumiranje nekih od zajamčenih manjinskih prava poput upotrebe jezika u javnom prostoru, javnih natpisa, školovanja itd. Iz tog razloga potrebno je napraviti iskorak i odgovoriti pozitivno na kampanje hrvatskih manjinskih institucija koje pozivaju svoje sunarodnjake da se odazovu i na popisu jasno nacionalno izjasne.

Prema Vašem mišljenju, poklanja li se dovoljno pažnje znanstvenim istraživanjima Hrvata u Vojvodini? 

Moja pozicija i navezanost na hrvatsku manjinu u Vojvodini me tu čini subjektivnim. Pažnja i interes su uvijek dobro došli. Pomaci se vide u odnosu na razdoblje do 1990-ih kada su istraživanja primarno vodili pojedinci. Od osnivanja manjinskih institucija su napravljeni veliki iskoraci koji su rezultirali brojnim monografijama i kapitalnim projektom Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca i Godišnjaka ZKVH koji su do sada okupili najveći broj suradnika različitih profila i zemalja podrijetla. Te projekte treba i nadalje podržati jer njihova vrijednost će vremenom dobivati na značaju u snaženju hrvatske manjine.

Izvor: Hrvatska riječ (Jasminka Dulić)