Marijansko svetište Bunarić posvećeno Mariji, Majci Božjoj od suza i ove godine je posljednje nedjelje u kolovozu, 28., okupilo mnoštvo vjernika iz Subotičke i okolnih biskupija. Proštenje spada među najveća godišnja okupljanja Hrvata katolika u Srbiji, a na svetište hodočaste i pravoslavci – kapela Uspenija Majke Božje na Vodici.  Svečano euharistijsko slavlje predvodio je pomoćni zagrebački biskup mons. Mijo Gorski u zajedništvu s mons. Antalom Spányijem, biskupom iz Székesfehérvára, mons. Ivanom Pénzesom iz Subotice, te svećenicima Subotičke biskupije.

Misnom slavlju su prisustvovali i predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Uz Marijanske pjesme, ovogodišnji bandaš i bandašica Ninoslav Radak i Nataša Vojnić Tunić u pratnji mladih u nošnji donijeli su do oltara Gospin lik, čime je započelo misno slavlje.

Progledajmo

U svome propovijedanju biskup Gorski je najprije izrazio zadovoljstvo što može na hrvatskome jeziku slaviti euharistiju, rekavši da se na taj način pokazuje veličina i širina Crkve:

„Razni ljudi, jezici, narodi, a jedna Marija, jedan Bog i vjera koja nas združuje, jača i hrani. Zbog te vjere ne bojimo se budućnosti niti onoga što ona nosi. Ne znamo što će biti, ali imamo pouzdanje u Boga i u zagovor naše nebeske Majke. To je naša sigurnost i razlog zašto smo ovdje. Mariju na slikama najčešće vidimo samu ili s djetetom Isusom u naručju i u njoj promatramo Isusa. Rijetko vidimo na slikama Mariju koja pati. Ipak, Michelangelo je napravio najljepši kip Marije, Pietu, s mrtvim sinom u naručju. Još rjeđe vidimo na slikama Mariju koja plače nad nama kršćanima, djecom, a to danas slavimo. Gospu od suza, Mariju koja je u Siracuzi zaplakala nad ljudskim rodom kao što je nekad Isus zaplakao u Jeruzalemu nad nevjernim rodom onoga vremena.“

Pomoćni zagrebački biskup kroz svoju propovijed osvrnuo se i na samu simboliku Bunarića. „Legenda koja govori o ženi koja je umivši se vodom ovdje na Bunariću progledala neka nam bude porukom da i mi umiveni vodom krštenja, vodom sakramenta pomirenja, progledamo. Da nas ne zaslijepi lažni sjaj ovoga svijeta koji se tako bezbožno pouzdaje u vlastitu pamet i vlastite snage, a iza sebe ostavlja razorene duše. Ne moramo se bojati jedni drugih, više se trebamo bojati svoje nevjere, svoje nesposobnosti, pohlepe, sebičnosti koje urušavaju i pojedinca i obitelj i društvo iznutra. Potrebna nam je pomoć Marijine zaštite da nam bude svojevrsni štit i branik, da se ne izgubimo i ne propadnemo.“

Mons. Gorski upitao je vjernike jesu li svjesni svoje nezahvalnosti prema Bogu. Kroz propovijed je poticao na razmišljanje o stvarima koje nam je Gospodin dao, besplatno, a nismo ih ni svjesni. „Naučimo se zahvalnosti, jer zahvalnost je uvjet dobrog odnosa prema Bogu i dobrog zdravog ljudskog društva. Budimo zahvalni, ali iskažimo i svoj ponos. Budimo ponosni na svoju obitelj premda vidimo nedostatke, ali nemamo druge, na svoju povijest, na svoj rod i narod. Ponos omogućava suprotnost zlu, ne dopušta da padnemo ispod ljudskog dostojanstva. Tako se s Bogom grade zemaljska domovina sretnih ljudi. Čuvanje vlastite povijesti, kulture, vjere i običaja najbolji je način očuvanja vlastitog identiteta, a temelj na kome počiva je poštivanje tuđeg. Zato nas vjera i tradicija čuvaju u vlastitom dvorištu, ali nas čuvaju i u zajedništvu i prijateljstvu sa svima koji nas okružuju. Na najbolji način to se vidi na ovom svetištu Gospe od suza na Bunariću. Ovdje zajedno kršćani katolici i pravoslavci, različiti narodi, različiti jezici slave Gospodina i mole Marijin zagovor. Danas stojimo pred Marijom s vjerom puni pouzdanja. Danas ćemo Mariji preporučiti osobito majke, da ih čuva u vjeri. Neka nam Marija izmoli zahvalno srce za Božja dobročinstva. Molimo da nam sjajem s neba obasja naše putove i tamne kutove naših duša da bez straha i sa sigurnošću kročimo prema vječnosti gdje će Bog otrti svaku suzu i gdje ćemo doživjeti puninu radosti“, riječi su s kojima je mons. Mijo Gorski zaključio svoju homiliju.

Trodnevnica

Na kraju misnog slavlja prisutnima se prvi put u ulozi svećenika domaćina svetišta obratio vlč. Marinko Stantić, zahvalivši se tom prigodom svima koji su pridonijeli slavlju. Vjernike je pozdravio i mons. Antal Spányi koji je naglasio da je Marija majka koja spaja mađarski i hrvatski narod.

„Ovo su dva naroda koji su dugi niz stoljeća živjeli zajedno i imaju puno poveznica, ali ih jezik dijeli. Moguće je da imamo i različite okuse na stolovima, različite su naše narodne nošnje, ali ne zaboravimo i sjetimo se zajedničkih borbi ovdje u Europi za kršćanstvo. Povezuje nas puno radosti i tuge, pobjede i poraza... A ono što nas zacijelo u potpunosti povezuje je naša vjera da smo članovi jedne svete apostolske crkve pod zaštitom Blažene Djevice Marije koju jedan i drugi narod časti kao svoju majku.”

Isti dan slavljene su još tri mise. Misa za hodočasnike pješake, misa na mađarskom jeziku koju je predvodio mons. Antal Spányi, te misa za bolesnike koju je predvodio preč. István Palatinus, direktor Caritasa Subotičke biskupije. Proštenju je prethodila trodnevnica, 25., 26., i 27. kolovoza. Prvu večer bilo je klanjanje, potom križni put, a večer uoči proštenja vjernici su se tradicionalno u velikom broju okupili na bdijenju, službi pokore, pojedinačnom ispovijedanju, službi svjetla i misi. Euharistijsko slavlje je predvodio mons. Stjepan Beretić, biskupski vikar i župnik. Mons. Beretić je tom prigodom posvetio homiliju Mariji, njezinom životu, istakavši da nam Marija poručuje da slušamo što nam Isus govori te ga slijedimo.

Antrfile

Po predanju, puk je počeo dolaziti na Bunarić kada se pročulo da je jedna slijepa žena umivši se na tom izvoru progledala. Križ je postavljen 1893., a 1996. godine i kapela. Liturgijsko štovanje na Bunarić uveo je biskup Lajčo Budanović, a otkad je biskup Matija Zvekanović 1968. donio kopiju Gospe od Siracuse, u njenu čast se održava proštenje.

Izvor: Hrvatska riječ (J. Dulić Bako)