Svetište Gospe od suza na Bunariću i ove, 2018. godine okupilo je tisuće ljudi, koji su pohitali nebeskoj Majci u zagrljaj. Bunarićko proštenje u Marijanskom svetištu nadomak Subotice proslavljeno je 25. i 26. kolovoza, a mnogi su došli kod Gospe potražiti utjehu, moliti i zahvaljivati za sve primljene milosti. Ove godine obilježava se 125 godina ovoga svetišta, kada je na ovome mjestu 1893. godine podignut križ, a tri godine kasnije i kapelica. Sve je počelo još ranije kada se bolesna djevojka okupala na ovome izvoru i ozdravila.
Dan proštenja
U svečanoj procesiji od kapelice do svetišta ovogodišnji bandaš i bandašica Dužijance 2018. Marko Križanović i Marija Piuković donijeli su do oltara lik Gospe od suza, koji je donesen iz Sirakuze 1968. godine. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup u zajedništvu sa subotičkim biskupom mons. dr. Ivanom Pénzesom, te svećenicima Subotičke biskupije i rektorom svetišta vlč. dr. Marinkom Stantićem. Kao i prethodnih godina, misnom slavlju su nazočili i predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Biskup je u svojoj homiliji naglasio značaj vjere, te jasno dao do znanja da, kao i na samom svetištu, Bunarić nije voda čudotvorna, nego vjera.
„Gotovo da nema čovjeka koji ne vjeruje. Ako ne vjeruje u Boga, vjeruje u neke druge sile koje ga nadilaze. Vjera nije nimalo laka stvarnost. Jer vjerovati znači živjeti u skladu s onim u što se vjeruje. Nije pravi vjernik onaj koji kaže da vjeruje da Bog postoji. Dobri vjernik je onaj koji živi što vjeruje. Ako osoba ne živi ono što vjeruje, ona će malo-po malo vjerovati u ono što živi. A to što živi može ne imati nikakve veze s evanđeljem. Gdje ima vjere, gdje ima molitve čuda se događaju. Vjera se ne rađa iz čuda, nego su čuda nagrada za vjeru. Svi smo pozvani napraviti ozbiljan ispit savjesti s obzirom na našu vjeru. Isus je postavio ozbiljno pitanje: kad nam Sin čovječji ponovo dođe hoće li naći vjere na zemlji? Da će naći praznovjerja u to smo sigurni, ali hoće li naći prave vjere? Dostojne kršćanskog života. Stoga molimo Gospodina da i vjera koju su vama prenijeli vaši roditelji, djedovi, pradjedovi ne ishlapi s ovih prostora. Molimo da svaka naša kršćanska kuća bude uistinu kuća Božija. Mjesto Božijeg boravka. Mjesto gdje se Boga moli, slavi i zaziva. Onda će i Bog biti jamac naše budućnosti i sreće. Tako neka bude“, rekao je biskup Križić.
Ovome misnome slavlju prethodila je euharistija na mađarskom jeziku koju je predvodio mons. dr. Ivan Pénzes, kao i dvojezična sveta misa koju je slavio vlč. István Palatinus, župnik župe sv. Jurja iz Subotice, čiji su vjernici pješice hodočastili na Bunarić. U poslijepodnevnim satima dvojezično misno slavlje za stare i bolesne predvodio je preč. István Dobai, ravnatelj Caritasa Subotičke biskupije.
Čudesna bunarićka noć
U subotu, 25. kolovoza, bdijenje uoči samog proštenja predvodio je mons. Zdenko Križić. Službom riječi počelo je pokorničko bogoslužje, točnije priprema za sakrament svete ispovijedi, odnosno služba pokore, kada su vjernici imali priliku ispovjediti se i pomireni s Bogom sudjelovati u službi svjetla i na kraju sudjelovati u svetoj misi koju je predvodio katedralni župnik mons. Stjepan Beretić uz koncelebraciju braće svećenika. Služba svjetla ili procesija sa svijećama i Gospinim likom, u kojoj su sudjelovale tisuće vjernika, učinila je ovu noć posebnom. I u svojoj propovijedi tijekom večernje mise mons. Beretić je između ostaloga rekao:
„Volimo ophod sa svijećama, kada se rijeka svjetla probija kroz tamu noći. Netko je rekao: ‘Prema Bogu ne idemo hodajući, nego ljubeći’. Ljepota ove noći nam ne daje da ostanemo samo u hodu. Ova nas noć poziva da žarče volimo ljude, zemlju i Stvoritelja. Sjetimo se Gospe koja je pohitila svojoj rođakinji u gorje da je dvori i služi. Bunarićka noć nas zove da pohitamo onima koji nas trebaju. Neka nam misa, molitva i pjevanje budu ključ u nebo.“
Samom proštenju prethodila je trodnevnica koja je započela euharistijskim klanjanjem u četvrtak, 23. kolovoza, dok je u petak bila pobožnost križnoga puta, a u subotu bdijenje.
Bitna je vjera
Čudotvorno ozdravljenje djevojke plod je vjere. Neki izvori govore da je djevojka bila slijepa, dok su drugi govorili da je bila hroma. Po govoru ljudi, djevojka je usnula san u kojem joj se Gospa ukazala i rekla joj je da se na tom bunaru okupa s vjerom i da će ozdraviti. Djevojka je to prenijela roditeljima, no oni nisu marili za to i prošlo je nezapaženo. Nitko nije niti znao gdje se točno nalazi taj bunar. Na zimu iste godine otac je u saonicama djevojku vozao po Bunariću, jer su živjeli na okolnim salašima i ona je tada vidjela prizor iz sna i rekla je ocu da je to mjesto koje joj je Gospa u snu pokazala. Otac se počeo zanimati. Doveli su ju na taj bunar, okupala se i ozdravila je. Vijest o ozdravljenju se pročula i ljudi su se počeli okupljati, dolaziti na taj bunar, da bi 1893. godine, dakle prije 125 godina, Crkva i službeno dala svoj pristanak za ovo hodočasničko mjesto. Tada je započelo javno štovanje ovoga Marijanskog svetišta. Te godine podignut je križ, a tri godine kasnije je podignuta i kapelica koja se nalazi točno iznad bunara. Kasnije su sprovedene cijevi kako bi narod i danas mogao doći do vode s tog bunara. Zanimljivo je da je ta djevojka bila iz mješovitog braka i da su zbog toga na Bunariću podignute katolička i pravoslavna kapelica.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V.)