U Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo u subotu, 1. listopada, održana je radionica povezivanja svilenih marama. Umijeće povezivanja marama demonstrirale su žene kojima je u mladosti to bila svakodnevna rutina te su sada svoje znanje strpljivo prenosile okupljenom društvu. U prošlosti su Bunjevkama marame bile puno više od jednostavnih pokrivala za glavu. Prije svega marame su bile simbol identiteta jer se po specifičnom stilu povezivanja marame – marama na dva kraja, znalo da je žena Bunjevka. Nosile su ih s ponosom i kako je jedna od nazočnih žena rekla, ono što je za Beč bio šešir, to je za nas bila marama.
Za generacije koje danas nazivamo „treća dob“ marama je bila dio svakodnevice, međutim danas, iako je marama sastavni dio bunjevačke narodne nošnje, rijetko tko je zna pravilno vezati. Upravo radi toga, u HKC Bunjevačko kolo odlučili su organizirati radionicu povezivanja svilenih marama i zainteresirati mlade za učenje ove tradicije.
Prva u nizu
Ružica Šimić je ispred HKC Bunjevačko kolo navela kako je do ideje organiziranja ove radionice došlo spontano te da se u budućnosti planiraju i druge radionice kada je riječ o prenošenju znanja iz tradicijske baštine.
„Ovo je posljednji moment da se od žena koje to znaju nauči. Povezivanje svilenih marama je jedan vrlo važan segment u bunjevačkom odijevanju, jer potpuno obučen ne možeš biti bez marame. Pogrešno je mišljenje da maramu povezuju samo starije žene. Marama nije znak starosti, već se treba shvatiti kao modni detalj. Nekada žene, bilo one mlade ili stare, nisu izlazile iz kuće bez marame. Razlika je bila jedino u vrsti odjeće, odnosno je li se oblačilo svečano ruvo ili ono za svaki dan. Ako je išlo cilo ruvo, onda se vezivala marama na dva kraja, a ako se oblačio sefir ili piket, onda se marama drugačije povezivala ili se stavljala kapica. Smatrali smo da dok još ima žena koje znaju pravilno povezati maramu, to od njih trebamo naučiti. Pravilno vezivanje marame zahtijeva praksu, a za jedno vezivanje treba
sigurno pola sata. Imamo ideju u Bunjevačkom kolu odraditi i druge radionice koje se tiču oblačenja, ne samo svečanih ruva, nego i drugih. Bilo bi dobro to zabilježiti za buduće generacije. Oni koji dobro znaju kako se treba obući ruvo primjećuju da to više nije onako kako bi uistinu trebalo izgledati. Naročito bi to bilo korisno za one koji su aktivni u udrugama u okolici Subotice, a voditelji udruga bi pogotovo trebali voditi računa na koji način svoje znanje prenose na mlađe generacije. Ovo je važno jer se ni roditelji današnjih mlađih generacije nisu na takav način oblačili te postoji opasnost da se to umijeće zaboravi.
Časnu sestru Eleonoru Merković svi znamo kao osobu koja je posvećena bunjevačkim narodnim nošnjama i njegovanju tradicijske kulture. Ona smatra kako je tradicija vezivanja marame kod Bunjevaca povezana s običajem pokrivanja glave koji potiče iz starih vremena.
„Djeca su najprije nosila kapice, a kasnije su cure i žene vezivale marame. Za Bunjevke je marama bila ukras. Stil vezivanja svilene marame se mijenjao, tako su ranije žene vezivale marame na način da su im krajevi bili duži, a kasnije su krajevi marame bili kraći, ali je čvor ispod brade bio veći. Mlade cure su išle gologlave jedino za godove – velike praznike, kada su im češljarice pravile frizure i kada su u kosu stavljale perlice“, priča Merković.
Pravilno povezivanje marame
U svojstvu demonstratora ovog umijeća bile su: Kata Sudarević, Ilka Vukov, Anica Vukov, Đula Tonković, Liza Kujundžić, Gabrijela Sudarević i Vita Nimčević, koja je istaknula nekoliko važnih pravila kod povezivanja marame:
„Kod povezivanja marame je važno kada se metne forma da zadnji kraj bude na sredini kako bi marama pravilno stajala kada se poveže. Nadalje, formiraju se po tri mrske s obje strane, kako bi se marama utrošila da bi bilo ugledno. Ako se stave samo dvije, marama padne. Natrag se može staviti papir koji drži maramu da ona lijepo stoji. Kada se veže marama, kako bi krajevi stajali ravno, unutra se uglavi malo papira. To je marama na dva kraja. To smo mi nosili kada smo bili mladi.“
Izvor: Hrvatska riječ (Aleksandra Prćić)
