Treći i završni dio Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini za proteklu 2016. godinu bio je posvećen jednom od najistaknutijih predstavnika hrvatskog eksperimentalnog filma Milanu Bukovcu. Kao snimatelj i kamerman radio je na velikom broju igranih, dokumentarnih, animiranih filmova i emisija, a osnivač je Autorskog studija – fotografija, film, video u Zagrebu. Za svoj filmski rad nagrađen je brojnim filmskim nagradama i uživa respektabilni međunarodni ugled.

Kako biste široj javnosti pojasnili svoj umjetnički angažman?

Cijeloga života radim na Hrvatskoj televiziji kao snimatelj, a za film sam zainteresiran još od svoje najranije mladosti. Na poslu radim tzv. standardne, konvencionalne stvari, dok u privatnosti, kada se bavim filmom onako za sebe, radim filmove koji se mogu uvjetno nazvati eksperimentalnim ostvarenjima.

Kada je započela Vaša opčinjenost filmskom umjetnošću?

Bilo je to još u mom rodnom Zadru, u četvrtom razredu osnovne škole kada sam se prvi puta

tijekom filmske projekcije u sportskoj dvorani susreo s kino projektorom i ta me je naprava jednostavno osvojila. Od tada sam se ozbiljnije zainteresirao za fotografiju i filmsku umjetnost, a kada sam se 1975. godine preselio u Zagreb, upisao sam se u Kino klub Zagreb. Svakog ponedjeljka i četvrtka su tamo vrtjeli brojne filmove i tu sam se prvi puta susreo s eksperimentalnim filmovima. I to je bila ljubav, ja sam se zaljubio u tu vrstu filma.

Po čemu se razlikuje eksperimentalni od igranog ili dokumentarnog filma?

U pitanju je vrlo komplicirana stvar. Prava definicija eksperimentalnog filma zapravo i ne postoji, jer je u pitanju preširoko područje, osobito ako se malo bolje poznaje povijest filma i strašne su granice ove vrste filmova. Postoje dijelovi eksperimenta u animiranom filmu, pa sve do igranog filma koji nema pretenzije pričanja određene priče. Ipak, prema filmskom teoretičaru Fredu Kemperu postoje određene zakonitosti koje bi trebale biti vezane uz svaki eksperimentalni film: većinu funkcija i aktivnosti poput režije, kamere i montaže mora obavljati ista osoba (autorsko djelo), film mora biti niskobudžetni i nikako ne bi smio biti narativan.

U kojoj mjeri razvoj suvremene tehnologije i njezine dostupnosti utječe na razvoj filmske umjetnosti, uzimajući u obzir činjenicu kako doslovno svatko danas može snimati i stvarati filmske uratke?

Po mom osobnom mišljenju ne utječe nikako. Puno ima radova gdje su kamere stavljene na automatiku i pokušavaju se stvarati određeni filmski uradci. Za stvaranje jednog eksperimentalnog filma ipak se, ponajprije, moraju ispuniti određeni preduvjeti poput poznavanja povijesti eksperimentalnog filma i same teorije filma, te filmske tehnologije i tehnike. I da kad gledate film date mu mogućnost da vas iznenadi. Slična stvar se dogodila i s fotografijom ili glazbom, u digitaliziranim verzijama, ali ipak su analogne stvari još uvijek najkvalitetnije.

Koji je bio kriterij odabira Vaših filmova za večer hrvatskog filma koja je bila organizirana u subotu, 10. prosinca, u Art kinu Lifka u Subotici?

Prikazani program ima jednu zajedničku crtu da su svi filmovi izuzev posljednjeg (Pismo – Letter op.a) ili kompletno ili dijelom rađeni upravo filmskom kamerom. To su moja djela: Back home, Sonata za Ernesta G, Tour retour i Mind Games, koja su nastala u razdoblju od 1995. do 2004. godine i s kojima sam se predstavio i publici u Subotici.

Smatrate li da su eksperimentalni filmovi, zbog svoje osobenosti, zanimljivi za gledanje široj publici navikloj na standardne vrste filmova kakvi su igrani ili dokumentarni?

Ne mislim da su zanimljivi široj publici, a opće je poznato kako svaka vrsta filma ima svoju publiku. Zato uostalom i postoje art kina namijenjena upravo takvoj vrsti publike i određenom broju njegovih poklonika. Jer velika masa publike uopće i ne preferira eksperimentalne filmove, a opet, u konačnici, ovi filmovi i nisu uopće namijenjeni široj publici. Underground ima smisla samo dok je underground.

Izvor: Hrvatska riječ (Dražen Prćić)