Doktorica znanosti, zaštitarka bilja - fitofarmaceutkinja i organizatorica poljoprivredne proizvodnje u voćarstvu Kata Dulić (Subotica, 1936.) jedna je od triju ovogodišnjih dobitnika subotičkog priznanja Pro urbe. Cijeli radni vijek provela je u poduzeću Peščara kao referentica za zaštitu voćarskih kultura. Skrbila je za zaštitu na 700 ha voćnjaka, s 12 kultura u rasponu od 80 km. Kao terenac, stalno prisutna u voćnjacima, nastavila je raditi i poslije odlaska u mirovinu 1991., surađujući s privatnim poljoprivrednicima.
Puno je vremena posvetila edukaciji voćara za pravilnu i pravodobnu zaštitu voćarskih kultura, i to ne samo na području Subotice, nego i na drugim voćarskim područjima. Doktorsku disertaciju obranila je 1989. na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu s tezom Razvoj lisnih minera i njihovo suzbijanje u voćnjacima Subotičke peščare. Pomagala je i mladim kolegama uvođenjem u praksu. Surađivala je s poljoprivrednim institutima i fakultetima u Novom Sadu, Mariboru, Zagrebu, Beogradu, Skopju, kao i s voćarskim organizacijama iz cijele Jugoslavije. Provodila je brojne oglede iz zaštite voćarskih kultura, na temelju čega su nastali radovi koji su, samostalno ili u suatorstvu, objavljeni u domaćim i stranim časopisima. Koautorica je šest knjiga, u kojima je obrađivala pitanje zaštite bilja i ekonomiku zaštite. Sudjelovala je na brojnim savjetovanjima i kongresima u zemlji i inozemstvu. Bavila se i integralnom proizvodnjom, tj. pravilnom primjenom svih mjera u zaštiti bilja, a ne samo primjenom pesticida. Bila je u timu projekta za integralnu proizvodnju voća u Jugoslaviji (1980. – 1984.). Sudjelovala je u međunarodnom projektu pet balkanskih zemalja s nazivom Uputstvo za integralnu proizvodnju nekih vrsta voća i povrća. Za svoj rad dobila je nekoliko priznanja i nagrada.
Što smatrate svojim najvećim postignućima tijekom duge profesionalne karijere?
To je svakako suradnja s poljoprivrednim proizvođačima, odnosno to što sam im pomagala. Tako sam na ekonomskom planu, što je i jedan od kriterija za priznanje Pro urbe, pridonijela gradu Subotici. Sretna sam što sam svoje znanje, koje sam tijekom radnog vijeka stalno produbljivala, podijelila s drugima. I danas surađujem s pojedinim proizvođačima, još uvijek koracam po voćnjacima, što je također zadovoljstvo. Veliko zadovoljstvo mi je bilo surađivati s mladima, s poslovođama, s kolegama iz drugih radnih organizacija, s poljoprivrednim institutima i fakultetima diljem Jugoslavije.
Kako vidite aktualnu situaciju u voćarstvu danas?
Imamo dobru tehnologiju proizvodnje, ali plasman je vrlo težak. Proizvođači bi trebali više djelovati zajedno, jer ako imate više proizvoda za ponuditi lakši je i plasman. Imamo zadruge koje jako lijepo rade, poput Voćka u Tavankutu ili Prime u Bačkim Vinogradima; imamo manjih familijarnih zadruga. Puno je dobrih proizvođača, ima mladih ljudi koji su se posvetili voćarstvu. Raduje me i da imamo dobrih stručnjaka u području zaštite bilja.
Kako gledate na trendove vezane za organsku proizvodnju voća i povrća gdje se zaštita obavlja fizičkim i biološkim metodama?
Velikih zasada voća koje se uzgaja po organskim principima može biti jedino u izoliranim uvjetima gdje nema mogućnosti za dolazak štetnika. Do organske hrane može se doći, samo treba sagnuti leđa, imati crno pod noktima... Surađivala sam s udrugom Terra’s na takvom projektu. Organska proizvodnja je jako skup način proizvodnje. U tom smislu, na jednom sam skupu, čak pomalo grubo izjavila: „Hajde da se dogovorimo tko će živjeti, a tko umrijeti jer neće biti dovoljno hrane za svijet.“ Zalažem se za pravilnu, stručnu zaštita bilja. Danas imamo preparate čiji je rok djelovanja kraći, potrebno je više pažnje, te se danas i puno više treba špricati. Primjerice kod jabuka, u vrijeme dok sam ja radila bilo je od 9 do 12, a danas imate i do 20 tretmana.
Ima li neodgovornih proizvođača u smislu kemijske zaštite voćaka?
Ima neznanja, ali nema zloupotrebe preparata, jer su preparati skupi.
Vaša je obitelj, posebice Vaša kći Ivana Dulić-Marković, koja je jedno vrijeme bila ministrica poljoprivrede ali i potpredsjednica Vlade, zbog hrvatske nacionalne pripadnosti bila izložena javnim prozivkama temeljenim na neistinama i lažima. Kako ste se nosili s tim nedaćama?
Moj suprug i ja smo još ranije tijekom 70-ih godina trpjeli pritiske, jer smo bili članovi ogranka Matice hrvatske u Subotici. Bilo je to neugodno vrijeme, bojali smo se da ćemo zbog toga dobiti otkaze na radnim mjestima, malo tko se s nama tada družio, pitali su nas je li istina to da smo navodni državni neprijatelji... Od tog doba smo se i povukli, nismo htjeli biti članovi nijedne hrvatske udruge. A i ovo s Ivanom smo doživjeli jako teško. Svašta su govorili o njoj i o nama. Bez obzira na to, ponosna sam na ono što je moja kći, kao ministrica, uradila za poljoprivredu u Srbiji. Sve te neugodnosti smo nadvladali činjenicom da znamo istinu i da je nosimo u sebi, da znamo tko smo i što smo, a da su te izjave i napisi bile laži.
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)