Ovoga tjedna smo imali priliku raditi jednu vrlo specifičnu temu, a to je izrada replike vinčanog vinca koju je naručilo HKPD Matija Gubec iz Tavankuta. Vodili smo razgovor s Ivicom Dulićem, menadžerom kulture u okviru Društva. Kako nam je rekao, naručili su repliku vinčanog vinca od voska, a važno je naglasiti da je u pitanju vijenac, a ne kruna.
„Kada su se snaše udavale, uvijek je vinčani vinac bio na glavi u bilo kojem obliku. Jako je interesantno i specifično što imamo tu nepoznanicu tko je zapravo pravio te vijence za snaše. To je posao koji moraju odraditi etnolozi, osobno nisam dovoljno kompetentan istražiti tko su bili majstori izrade tih vinčani vinaca. Činjenica jeste da su sve naše djevojke koje su se udavale u to vrijeme nosile vijence od voska. Kada smo dobili salaš od Jasne Balažević, dobili smo i vrijedne pokretne stvari te obitelji, a među njima je bila i vjenčana slika njenih dide i majke. Iako na toj slici nije jasno naznačena godina njihovog vjenčanja, analizirajući godine rođenja Jasne i njenog oca, možemo procijeniti kako je vinčani vinac koji se nalazi skupa s tom slikom s početka 20. stoljeća, oko 1910. godine. Ne možemo tvrditi sa sigurnošću da je to baš ta godina, ali sam malo istraživao, generalno početak izrade vinčanog vinca od voska koji po tome datira s početka 1900-ih godina. Prije toga su se koristili vijenci od cvijeća, ponekad su cvjetovi pravljeni od raznih materijala, a ponekad je to bilo sušeno cvijeće. Nakon tog počinje vosak u kombinaciji sa žicom, na kojoj je zapravo taj vosak i stajao. Sam izgled tih vijenaca nije bio uvijek isti, kada gledamo stare fotografije vidimo kako su oni bili raznovrsnih oblika“, kaže nam Ivica Dulić.
Različiti izgledi vinčani vinaca
U daljem razgovoru Ivica Dulić nam naglašava kako su prije nekoliko godina u okviru projekta 52 nedjelje tradicijske kulture imali izložbu vjenčanih fotografija s vijencima od voska. Bila je to ideja i želja kojom su otrgli od zaborava upravo taj dio povijesti našeg naroda, jer nitko u fundusu nema vinčani vinac koji bi mogao pokazati ili izložiti.
„Sačuvani vijenci koji se čuvaju u ramu zajedno s vjenčanom slikom sada su već u lošem stanju i ne mogu se vaditi van, a da se potencijalno ne oštete. Zato je najbolje da se nastave čuvati kao i do sada, skupa s fotografijom u okviru iza stakla. Vijenac na osnovu kojega smo mi radili repliku je upravo s fotografije od dide i majke Jasne Balažević. Možda se netko pita zašto smo baš taj vijenac izabrali kada znamo da su postojali bogatiji i viši vijenci. Kako se nošnja razvijala, tako su se mijenjali izgledi vijenaca. S početka 20. stoljeća ruva su bila široka i dugačka, a kako se išlo prema 1920-im i 1930-im godinama, ona su se polako skraćivala i sužavala. Upravo s tim trendovima u modi se mijenjao i izgled vijenaca. Nije još do kraja istraženo pa ne možemo tvrditi s potpunom sigurnošću, ali zasad kako smo otkrili, vijenci od voska su se izrađivali otprilike do sredine 1930-ih godina 20. stoljeća. Kasnije dolazi do kombinacije voska i druge vrste materijala poput tekstila, točnije moram naglasiti od bijelog materijala, jer nekada snaše nisu nosile samo bjelinu, već su nosile druge boje u raznim materijalima poput svile. Kombinacija voska s bijelim materijalom zadržava se sve do kraja ere u kojoj su se ruva i nosila, a to je do početka 70-ih godina 20. stoljeća. Kasnije, sva ova ruva koja se nose zapravo su replike nekih od stilova tadašnjih ruva koja su nastala tijekom 20. stoljeća. Ubrzo se pojavljuju bijele perlice, na njima se nalaze bijele točkice koje podsjećaju na vosak, ali se zapravo radilo o umjetnim materijalima poput plastike. Ti bijeli plastični biseri se nastavljaju kombinirati s bijelim tekstilnim materijalima sve do prije desetak godina, sada već postoje potpuno drugačiji načini kićenja u svadbama“, nastavlja Ivica Dulić.
Nastanak replike
Kada su odlučili napraviti repliku, Ivica nam otkriva kako je problem nastao u tome što danas apsolutno nitko ne radi vinčane vince od voska na području Vojvodine i Srbije. Zbog toga su našli u Hrvatskoj, u mjestu Ilača, Ankicu Marukić Peulić koja se bavi izradom vijenaca od voska. Iako nije iz Vojvodine, ona je radila ovaj vijenac po uzoru na fotografiju koju je dobila. Stoga je mogla napraviti repliku dostojnu originala.
»Budući da u Slavoniji imaju razna oglavlja i kićenja u okviru svoje nošnje s voskom očuvala se do danas ta tehnika pravljenja voštanih ukrasa. Ima još žena u Hrvatskoj koje se bave ovim zanatom, ali nam je Ankica bila najbliža. Treba napomenuti također da zahvaljujući ženama koje su te vinčane vince stavljale u ram zajedno sa slikom, mi danas imamo predstavu o toj praksi i znamo kako izgleda uživo. Da nisu to radile, mi ni ne bismo znali da je taj vijenac bio od voska. Interesantan je podatak kako siromašniji parovi koji su se vjenčavali nisu imali novaca za fotografiranje, ali su vijenci bili obvezni. Te žene su uzimale vijenac i stavljale ga u ram s nekom svetom slikom. Bilo je malo takvih slučajeva, ali su se događali. Na našem Seminaru bunjevačkog stvaralaštva obradili smo četiri teme, jedna od njih je tema bunjevačkih svatova. Bila mi je želja imati repliku originalnog vinčanog vinca, što smo u konačnici i uspjeli. Također, ovaj etnološki predmet smo posudili i za modnu reviju bunjevačkih nošnji koje je izradila Nada Sudarević. Cilj nam je sačuvati ovo kulturno naslijeđe za mlađe generacije koje dolaze kako bismo znali cijeniti našu nematerijalnu kulturnu baštinu“, zaključuje Ivica Dulić.
Izvor: Hrvatska riječ (I. U.)
