U ljetnom smo razdoblju kada se održavaju brojne manifestacije vojvođanskih Hrvata, a među njima nema gotovo nijedne u kojoj se kao motiv u nekom obliku ne pojavljuje slama. A kada kažemo slama, mnogima su prva asocijacija na nju naše slamarke, slike i brojni predmeti izrađeni u tehnici slame. Ako bismo nastavili dalje s asocijacama, koja je Vaša na slamarke? Ana Milodanović, Kata Rogić, Mara Ivković Ivandekić, Marga Stipić...? Ne biste pogriješili ni s jednim odgovorom, a točan bi bio svakako i – Jozefina Skenderović, koja sa slamom radi gotovo četiri desetljeća. Joca, kako je mnogi zovu, voditeljica je slamarske sekcije HKPD-a Matija Gubec u Tavankutu i članica Organizacijskog odbora Prve kolonije naive u tehnici slame.

U Tavankutu je od 15. do 22. srpnja održan XXXII. saziv Prve kolonije naive u tehnici slame. Na što je stavljen akcent ove godine?

Ove godine, kao i nekoliko godina unatrag, Gupčeve slamarke slike za Koloniju urade unaprijed, budući da se one tijekom trajanja Kolonije ionako ne mogu završiti, jer njihova izrada traje duže od tih tjedan dana. Ako se posvetimo njima, nemamo vremena učiti jedna od druge i razmjenjivati iskustva. Dogovorile smo se da ćemo se ovog puta posvetiti učenju i usavršavanju različitih pletiva. Naime, slike od slame se mogu raditi u dvije tehnike – koristeći ravnu slamu ili pletivo. Ja najviše volim kombinirati te dvije tehnike, a novo pletivo je kao nova boja u slikarstvu. Ako se zna pletivo, nađe se način ukomponirati ga u sliku.

Budući da se Kolonija održava više od tri desetljeća, koliko se one iz prvih godina razlikuju od ovih posljednjih?

Razlikuju se jako puno. Na prvoj Koliniji bilo je osam sudionica, ove godine nas je bilo 23, s tim da nisu sudjelovale sve slamarke. Također, prvih pet godina na Koloniji su sudjelovali i kipari i slikari, i u to vrijeme ona se zvala Prva jugoslavenska kolonija naive u tehnici slame na kojoj su gosti bili iz svih republika bivše Jugoslavije. Od 1992. godine Kolonija je isključivo slamarska. Prednost dotadašnjih bila je ta da su razni umjetnici pronosili vijest o nama, ali budući da su nam bili gosti, bili smo suviše zaokupljeni njima, a malo smo se posvetili sebi. Sada imamo vremena posvetiti se radu sa slamom, razmijeniti iskustva i mislim da je ovako bolje. Treći važan moment je taj što smo uspostavili kontakte s ljudima koji rade sa slamom u brojnim drugim zemljama i sudjelujemo na svjetskim kongresima slame.

Paralelno s Kolonijom održan je i VI. Seminar bunjevačkog stvaralaštva čiji sudionici dolaze iz raznih zemalja. Tko je od njih pokazao zanimanje za slamarsku radionicu?

Ove godine smo imali četiri polaznice – dvije iz okolice Zagreba, jednu iz Našica i jednu iz Pečuha. Sve su se prvi put susrele sa slamom, i rekla bih da im se to svidjelo. Obećale su da će doći i sljedeće godine kako bi naučile još više. U svakom slučaju, zanimanja za rad sa slamom uvijek ima.

Iza nas je i Dužijanca u Tavankutu, za koju ste izradili krunu od slame. Važno je istaknuti da ste jedina živuća slamarka koja ih izrađuje pa nam kažite kako se odlučujete za motive na njima?

Ova godina je godina kada Katolička Crkva obilježava 100 godina ukazanja Blažene Djevice Marije u Fatimi, što je bila okosnica i krune u Tavankutu, a bit će i inspiracija za krunu na subotičkoj Dužijanci. Inače za gradsku Dužijancu krune izrađujem otkako je umrla naša divna slamarka, teta Mara Ivković Ivandekić, a prvu krunu sam izradila 2007. godine. Što se tiče njene uloge u samoj manifestaciji, znamo da je misa zahvalnica središnji i najsvečaniji dio ovog događaja, bandaš i bandašica unose krunu u crkvu i ona se tijekom mise prinosi kao dar na oltar i to kao simbol zahvale za novo žito, odnosno kruh. Nakon Dužijance kruna dospije u jednu od crkava Subotičke biskupije koje proslavljaju svoje dužijance.

Za desetak dana u Subotici će biti održana središnja žetvena svečanost Dužijanca u okviru koje će, kako je uobičajeno, slamarke HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta u predvorju Gradske kuće izložiti svoje radove od slame. Kakvo bude zanimanje posjetitelja i koliko je zapravo, po Vašem mišljenju, ova umjetnost komercijalizirana?

Ta izložba je jedan vrlo važan popratni događaj Dužijance i tijekom ta tri dana posjeti ju ogroman broj ljudi, i to po nekoliko puta. Slama jeste komercijalizirana, pogotovo su zanimljivi mali suveniri, koji se ponesu kao uspomena na ovu manifestaciju. To je već toliko rašireno, toliko ima novih ideja, stalno se rađaju nove, i mislim da je to baš dobro. Izrada tih predmeta je kombinacija dobrog i korisnog. Izrađuju se sa zadovoljstvom, a uz to se i malo zaradi, za razliku od slika za Koloniju, koje se izrađuju izričito iz ljubavi. U svakom slučaju, bolje je kupiti nešto od slame, što je autentično za naše područje i naš narod, nego suvenir od plastike.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)