Ima li stvaralaštvo potencijal da stvaratelja izvuče iz teških životnih situacija, da razvedri misli, podigne skrhano tijelo i izliječi ga od rana koje život zadaje? Na to pitanje tražio sam, nenadano, odgovor od Mande Jakšić, rođene Miloš, koja izrađuje slike u jedinstvenoj tehnici vune. Ova Sonćanka, rođena prije skoro osamdeset godina, imala je još jednu sestru i petero braće. Prije 48 godina s mužem Jerkom došla je u Novi Sad, a ubrzo se nastanila u Petrovaradinu, gdje još uvijek živi.

„Došli smo zbog djece i njihovog školovanja, a i posao je ovdje mogao bolje ići“, iskrena je Manda.
Iskreno, ali uz veliku bol, Manda predstavlja svoju obitelj.
„Nedugo nakon moje operacije, koja je dobro prošla, umro je moj muž Jerko. Ubrzo je umro naš sin Emil, nakon teške bolesti… Možda su njegovu bolest krili od mene. Žalosna sam. Teško je roditeljima sahranjivati djecu. Osjećam u sebi da bih trebala raditi, imam i porudžbine, no teško je napraviti prvi korak. Ostala su dva unuka, praunuk i snaha. Imam kćerku Živku koja je već 26 godina s obitelji u Beču. Dođu mi moje sestre iz Crkve da me obiđu. Bog je dobar i on me drži, a dokle, to samo on zna, to je njegova volja“, kaže Manda, čija vjera se jednostavno može osjetiti.

Stvarala i darovala

Priču o njezinom neobičnom stvaralaštvu treba čuti od samog početka.
„Ne tajim kako je do svega došlo. Bog je velik i, kad daje, onda daje mnogo! Frizerka sam po zanimanju. Imala sam starog oca koji je bio kod mene pet godina, i on je bio jedna od šest osoba koje sam dvorila. Pitala sam se što ću raditi jednom kada moj otac umre. U međuvremenu mi je i liječnik zabranio da radim frizerske poslove, jer su kemikalije loše utjecale na moje zdravlje. S time da bih trebala nešto drugo raditi odmah se složio i moj muž, rekavši da sam potrebnija djeci. Jedne noći, bilo je to prije 19 godina, bila sam budna i imala neopisivo snažnu misao da bih trebala crtati, što je bilo čudno jer nikada nisam znala crtati. To jutro sam sjela za stol, našla vunicu, koju sam razmotavala, sjeckala i raščupavala, praveći od nje strukturu sličnu vati. Nju sam lijepila za podlogu od papira. Napravila sam motiv zime sa stazom i hrast na kojem je ostalo jesensko lišće, a u strani pod snijegom je bila kućica. Nisam ni znala kako je to nastalo. Iako je moj muž vrlo lijepo crtao, nije se htio miješati u moj rad nego ga je samo nadgledao i bodrio me. Jedva sam čekala da svane da bih počela raditi. Nakon dva tjedna dodavanja, oduzimanja, sjeckanja i lijepljenja napravila sam tu sliku. Moj Jerko je bio stolar pa ju je uramio. Izgled slike mi se dopao i radila sam dalje. Za to su saznala moja djeca pa sam sliku poslala kod kćerke u Beč, odakle sam od zeta dobijala kvalitetne kartonske podloge za moje buduće slike. Tražila sam pravu vunu, s preslice. Dakle, namažem karton, na njemu napravim tanku podlogu od sitnih niti vune i na podlogu slažem ostatke motiva“, objašnjava Manda svoju tehniku.
Manda se nije htjela nametati službenoj slikarskoj javnosti, nesigurna u svoje umjetničke dosege, nego je samozatajno i ustrajno radila.
„Prve četiri godine mojeg rada nitko nije ni znao što radim. Posjetitelji naše kuće u Kačićevoj ulici u Petrovaradinu su rekli da im se slike sviđaju, mi smo ih uramljivali, zastakljivali, konzervirali da ih kukci ne oštete, stavili pozadinu i poklanjali. Do sada sam poklonila 111 slika i one se nalaze na svim kontinentima“, kaže ona.
Na konstataciju da su najbolji umjetnici oni koji su velikodušni, ona samo ponavlja da je radila za svoju dušu. Ta duša je, zaključujem, bila neprestano obogaćivana darivanjem.

Izlazak u javnost

Ipak, jedinstvenost Mandinog rada nije dugo ostala tajna.
„Moj susjed, novinar Ljubenko Zvizdić je napravio sa mnom intervju i tako sam iskoračila u javnost. Sjećam se da je na radiju rekao: ‘Ako primijetite jednu ženicu koja pažljivo bira vunicu, dozvolite joj to i pomozite joj, ona je umjetnica iz Petrovaradina’. Zaista, ne mogu odjednom kupiti puno vunice niti se brzo odlučiti. Ponesem škare pa zamolim prodavače da mi izvuku djelić da vidim mogu li ja to iskoristiti. Kada su me trgovci koji drže vunu upoznali, oni su mi to dozvoljavali. Sintetička vuna mi služi za kreiranje podloge, a prava domaća vuna za pravljenje detalja motiva koje sam zamislila“, dodaje Manda.
Do sada, kako navodi, nije srela nikoga tko rabi sličnu tehniku. Na nagovor njezina susjeda učlanila se u Udrugu likovnih stvaratelja u Novom Sadu i bila šest godina njihova članica, ali, iako je dosta naučila, to društvo joj nije godilo.
„Voljela sam ipak sudjelovati na kolonijama. Imala sam 11 samostalnih izložbi u našim gradovima. Nigdje se nisam nudila, iz razloga što sam mislila da ja nisam umjetnik, da to radim za svoju dušu. No, neki od kustosa su bili čak i dosadni. Posebno mi je bila dojmljiva organizacija izložbe u zatvoru u Zrenjaninu. I upravnik i kustos došli su moliti me da izlažem kod njih. Iako sam imala i izložbe u inozemstvu, ni jedna nije bila organizirana dobro kao ta u Zrenjaninu. Veliki problem kod zastakljenih slika, kao što su moje, su odsjaji i sjenke koje priječe doživljaj motiva, što se u Zrenjaninu nije dogodilo. Najveće priznanje umjetničkog svijeta doživjela sam na izložbi ulja na platnu moje kolegice u Domu vojske u Novom Sadu. Molila me je da izložim dvije moje slike, iako sam se ja protivila, no, ipak sam popustila. Poznatom povjesničaru umjetnosti Slobodanu Sanaderu su se one vrlo dopale, iako se moja kolegica trudila da me omalovaži i negativno predstavi to što ja svoje slike darujem. Na otvaranju sam, iz njegovih usta, začula moje ime: ‘Dragi posjetitelji, je li tu Manda Jakšić? Kada Manda bude pravila izložbu, dođite, nećete se pokajati. A sada pogledajte njezine dvije slike’!“, oduševljena je još uvijek naša sugovornica. Dodaje da su se akademski slikari koji su je posjetili oštro protivili činjenici da slike daruje, i molili je da to ne radi, uvjeravajući je da je njezina tehnika jedinstvena. Do sada su se u to mogli uvjeriti posjetitelji izložbi na kojima je sudjelovala u Somboru, Subotici, Beočinu, Mužlji, Čoki i Srbobranu, a više puta u Novom Sadu i Zrenjaninu.

Dvije zbirke poezije

Mandi nije bilo strano ni pisanje. Objavila je dvije zbirke poezije. Zbirka Imaj hrabrosti za žalost izašla je 2000. godine i posvećena je Moni Orčić, Mandinoj unuci. Svoje oduševljenje unukom velikodušno je prenijela na papir, ispisujući naizgled jednostavne, no stihove pune ljubavi kakvu samo baka i dida mogu pružiti. Kaže da je njezina, sada dvadesetogodišnja unuka različita od unuka koji žive u Novom Sadu, a koje je čuvala svako po tri godine dok su bili bebe. Monu nije mogla, pa joj je posvetila ljubavlju ispisane stihove.
Slike od vune su je i dovele u dodir s HKPD-om Stanislav Preprek. Kaže da je posrednik bio nitko drugi no – Nenad Čanak.
„Došao sam do Šokice i čuo sam da ima dobrih slika, a mi ćemo imati uskoro goste tu na Tvrđavi. Da li biste nam pozajmili slike da njima dekoriramo prostor?“, pitao me je.
Pristala sam i te slike su vjerojatno vidjeli neki od članova Prepreka. Osim toga, i Marko Kljajić, tadašnji petrovaradinski župnik, bio je više puta kod mene. Uvijek sam voljela povjerenje, a u Prepreku sam naišla na iskrene ljude. Njihov sam član do danas, i redovito doprinosim svojim pjesmama u njihovim godišnjim zbirkama, iako u posljednje vrijeme ne posjećujem događaje koje organiziraju“, kaže Manda.
Kada jednog dana započne ponovo stvarati, od Mande možemo očekivati još nježnih trodimenzionalnih kreacija od te divne i krhke, a snažne tvari koja joj je ušetala u san prije gotovo dva desetljeća… Krhke i snažne, baš kao što je i Manda Jakšić.

Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)