Za KUD Hrvata Bodrog iz Monoštora Marija Ivošev, ćurčija iz Berega, šiva i veze kožuh od jagnjeće kože po uzoru na sačuvani model star oko 120 godina kakav su Hrvatice Šokice nosile u Monoštoru, Beregu i Santovu. Tog posla Marija se prihvatila bez razmišljanja, jer jedna je od rijetkih osoba koja još poznaje i čuva ćurčijski zanat. Iako je sve ručno šiveno i vezeno, nešto je ipak drugačije; koža nije štavljena u Marijinoj radionici već kupljena. Znala bi ona i to uraditi, ali nema uvjeta, niti snage, jer štavljenje kože fizički je zahtjevan posao. Ali prije dvadesetak godina i to je radila baš onako kako su radile nekadašnje ćurčije, pa i njen otac od koga je i naučila ovaj zanat.
Berlin za šokački vez
Mariju smo posjetili u njenoj obiteljskoj kući u Beregu, vidjeli i zabilježili kako šije i veze kožuh. Kako nema štavljenja kože početak je odabir kože s krznom koja će se koristiti za šivenje. Zatim slijedi pravljenje kroja na papiru i sječenje kože po tom kroju. Na poseban način, tako da se ne ošteti krzno. „Koža se kroji ćurčijskim nožem, ali umjesto tog noža ja koristim žilet. Režem tako što placem i kažiprstom držim nož, a malim prstom osnovu i krojim u zraku da ne isječem vunu", pojašnjava Marija tehniku krojenja na koži s krznom.
Sljedeći korak je prenijeti kroj na paus, te ručno precrtati na taj paus šare sa starog kožuha. „Onda iglom po crtežu bockam, jedan ubod do drugog i tako pripreman šablon za trukovanje. To znači da na iskrojen dio stavljam paus i polako plavu boju za trukovanje utrljavam preko pausa, kako bi mogla proći kroz rupice na pausu i zadržati se na koži. Crtež prenesen na kožu prska se špiritusom kako bi boja bila postojana", pojašnjava Marija. Na red zatim dolazi najzahtjevniji dio – vez na koži. „Koristi se tanka vunica koju ovdje zovu berlin. Stavlja se u tri struke. Da bi se vunica lakše udenula u iglu vrhovi niti se mažu sapunom. Koristi se specijalna igla za kožu koja je na vrhu u obliku trokuta kako bi mogla lakše sjeći kožu. Ukoliko je potrebno ubaciti aplikacije od kože one se rade usporedo s vezom", otkriva nam Marija.
Poslije sati i sati uloženih u bogati vez posao nije ni izbliza gotov, jer ako se drži originalnog komada Marija mora uraditi još nekoliko detalja, naravno od kože. „Dijelovi kožuha spajaju se ručnim šivenjem, a šav se ne smije vidjeti, pa preko šava idu aplikacije. Prave se čipke od kože (cakne) raznih veličina. Prvo se našiva jedan dio čipke obično crvene boje, zatim se šije opšivni dio koji je tamno zelene ili u slučaju muških kožuha crne boje. Na spoju se radi tirš – to je sječena tanka trakica kože, koja služi kako bi se prikrio šav. Još ostaju dugmad, koja se također izrađuju od kože i za to se bira tanji dio kože, a to je dio ispod nogu ovce. Pravilo je da budu četiri dugmeta, jer kopčanje ne ide do dolje već samo do struka. Izmedu dvije prednjice postoji dio koji se zove lebza. Našivena je na jednoj prednjici i ide ispod druge", kaže Marija i pokazuje na starom kožuhu i faltu na zadnjem dijelu što je zbog širokih sukanja koje su Šokice nosile.
Tjedni s iglom u rukama
Da bi sve ovo završila Mariji će biti potrebno tri mjeseca svakodnevnog rada, po osam ili deset sati.
Ovako sve ispričano i posloženo možda i ne djeluje teško i komplicirano, ali vjerujte jeste. Osobno sam se uvjerila ne samo gledajući kako to radi Marija već sam i sama, iskreno nevještim prstima, probala kako izgleda vesti na koži. Ni sva Marijina upornost da mi pokaže kako se to radi nije bila dovoljna da odmaknem više od nekoliko uboda. »Da ne volim ovo, ne bih radila. Znate, mene pitaju u čudu, kada kažem da radim rukom – ti nemaš mašinu?«, prepričava Marija jedno od uobičajenih pitanja.
Kožuh koji radi za Bodrog jedan je od zahtjevnijih komada koje je radila. Za istu tu udrugu prije godinu dana uradila je i opakliju. Kaže, raditi opakliju fizički jeste teže, jer ide i do 36 janjećih koža, ali nema toliko veza kao na kožuhu koji je sada u njenim rukama. „Na koži se mogu napraviti čuda, ali to se može raditi samo ako se voli, jer uloženi sati ne mogu se naplatiti. Onome tko kupuje uvijek je skupo, a ja kada izračunam uložene sate ispada da radim za džabe. To je i razlog što nemam kome prenijeti ovaj zanat. Kao majstor ja nemam posla, ne mogu od toga živjeti i kako onda nekome kazati – ajd uči ovaj zanat", kaže Marija.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)
