Mladen Franjo Nikšić ima dinamičnu i bogatu životnu priču. Ova legenda kulturnog miljea Novog Sada, u kojem živi od 1945. godine (rodio se u Hercegovcu, pokraj Garešnice 1929. godine), i u svojim poznim godinama sposobna je oživjeti ozračje onog Novog Sada kakvog više nema. Najuspješnije to čini na svojim grafikama i akvarelima, na koje preciznošću građevinskog tehničara, što je njegova profesija, upečatljivo i precizno, a kitnjasto i razdragano, kao u zrcalu, preslikava gradsku arhitekturu. Kako ugođaj života u ambijentu bogatog graditeljskog izričaja, dokazano, oplemenjuje čovjekovu dušu, generacije stanovnika Novog Sada, novih i starih, privremenih i stalnih, moraju mu biti zahvalne. Znaju to dobro u Matici srpskoj, u Novosadskom klubu, u bezbrojnim kavanama i drugim javnim i skrivenim prostorima koje krase njegove grafike. Nikšić, sa značajnim optimizmom, ali i sjetom, kaže da su novosadske građevine još uvijek lijepe i privlačne i da ih i dalje jako voli.

„I promjene u izgledu našeg grada donose inspiraciju slikarima koji vole motive novosadskih ulica. Novi Sad je jedinstveno lijep grad kog su svojim djelima oplemenili mnogi arhitekti. Primjerice, projekt zgrade Banovine, današnjeg sjedišta Pokrajinske vlade, kreirao je Dragiša Brašovan 1939. godine. Realiziran je ranije nego mnogo zgrada u glavnom gradu Srbije. Jedino žalim što Novi Sad nema više secesije, u koju sam zaljubljen“, kaže on.
Nikšić je sigurno relevantan sudac, čiji život i javno djelovanje stoji između „starih dobrih“ i „ovih, teških“ vremena.
„Svi kažu da su protekla vremena bila bolja. Jesu! Bila su bolja! U svakom pogledu. U osobnom životu sam to osjećao. No, kao i obično, toga nisam bio svjestan do trenutka kada su takva vremena prestala“, tumači on.
Darovatelj

Nikšić, usprkos godinama, izgleda, govori i šali se na neobično mladalački način. Kaže da su za to krivi poezija, pjevanje i slikanje.
„Pjevao sam u HKPD-u Jelačić dok mi glas nije ohrapavio. Pišem od kada znam za sebe, a veliki broj mojih pjesama i priča objavljuje HKPD Stanislav Preprek. Angažman u ovoj udruzi mi puno znači. Na naslovnim stranama zbirki Preprekova jesen i Preprekovo proljeće su moji crteži, a ovog proljeća u nakladi Prepreka izašla je moja knjiga poezije Prokleto i sveto“, kaže Nikšić, nesebično, tijekom priče, poklanjajući svoju zbirku, a prekidajući priču o poeziji sjećanjem na neku posebno simboličku grafiku, koju također poklanja.
A ima za darovati tako mnogo! Nakon mirovine, u koju je otišao 1991. godine, posvetio se isključivo slikanju i pisanju. To nije čudno, jer je i do tada njegovao poštovanje prema lijepim vještinama koje je naslijedio još u obitelji.

Drugovanje s poznatima

Pokušavajući nabrojati osobe s kojima je surađivao, izlagao i drugovao, dolazimo do potvrde prepostavki da je Nikšić stameni živi svjedok vremena koje je iza nas, i koga sadašnja užurbanost neumitno gazi. To su petrovaradinski skladatelj Stanislav Preprek, hrvatski akademik Mate Balota, novosadski romansijer Boško Petrović i slikar Branislav Vuleković, te nezaobilazni Miroslav Antić i, mnogi, mnogi drugi. Možda bi se iz tog vremena dalo još puno toga naučiti.
„Kad sam napisao Bačku, Antić, s kojim sam drugovao, uskliknuo je: Ja Bačku neću pisati, ona je napisana!, aludirajući na kontekst svoje čuvene poeme Vojvodina. S Mikom Antićem sam obično išao u Pozorišnjak (Pozorišni klub, u stražnjem dijelu Srpskog narodnog pozorišta, prim. M. T.), pa kad njega zatvore, onda odemo Kod orača na rakijicu. Baš tamo sam izrekao svoju Bačku, veli Nikšić, nastavljajući svečano i radosno recitirati svoje stihove posvećene međurječju Dunava i Tise. ‘Da li znaš kakva ravnica je moja? Kad vrelo sunce pripeče od gore, ravnicom se razliježe na stotinu boja, ko da svaka od njih ovu zemlju ore...’“

Mnogi gradovi i ljudi

Nikšićeve pjesme vrve toplinom i sjetom. Kroz njih se probijaju mirisi maslinjaka i valovitih žitnih polja, opijajući Nikšićeve likove, često ženske, čas u Dalmaciji, čas u Vojvodini, dva kraja koje stalno pokušava prespojiti. Izgleda da smo programirani da se sjećamo samo lijepih stvari iz prošlosti. To konstatirajući, Nikšića smo pitali jesu li njegove pjesme objektivne onoliko koliko se čitatelju to doista i čini.
„Moj život je prošao jako dobro. Prošao sam cijeli svijet. Bio sam od Teherana do Pariza. Radio sam i uživao u Meinheimu, Konstnazu na Bodenskom jezeru... Kroz cijeli život sam crtao, pisao i imao dobro društvo raznovrsnih stvaralaca: knjižara, sudaca, profesora, likovnih umjetnika, karikaturista, pjesnika... Bio sam predsjednik udruženja LIKUM-a, u upravi Novosadskog kluba, doživio da se uglazbi više od deset mojih pjesama, sudjelovao u pjesničkim susretima, neprekidno bio prisutan u kulturnom životu grada, imao šest samostalnih izložbi, mnogo skupnih, sudjelovao na nebrojenim kolonijama... Volio me je Raša Popov, držao sam posmrtni govor mojem profesoru arhitekture Đorđu Tabakoviću, najvećem novosadskom arhitektu. Odraz svega ovoga su moje pjesme“, rezimira Nikšić.

Mapa gradskih krajolika

Nastojanje da se objasni tajna privlačnosti njegovih grafika ostaje, ipak, samo blijedi pokušaj. Pitamo ga iskreno za način na koji se određuje cijena njegovih crteža, budući da se po relativno visokim cijenama prodaju po bespućima internet-ponuđača.
„Nemam pojma. Ja crtam iz zadovoljstva. Najbolje uzmu moj sin i kćer, ostalo poklanjam.“ Prodaja i marketing su sasvim drugi dio stvarnosti od one u kojoj živi netko tko je nacrtao skoro cijeli jedan grad koga, de facto, skoro da više i nema. A stid nas je da mu kažemo kako ne znamo gdje se nalazila kavana koju on smatra tako poznatom, kako je izgledala zgrada iza Uspenske crkve kojoj ni mjesto više ne možemo zamisliti... Nikšić je, kako to kaže u jednoj svojoj pjesmi o Novom Sadu, stvorio mapu svojeg grada, i upustio se u šetnju njime na svoj način, osjećajući ga onakvim kakav je bio do tek prije nekoliko desetljeća. Njegove grafike su poziv da se otkrije ljepota onog starog Novog Sada koji još uvijek prkosno (po)stoji. A budući da je crtao u svim gradovima u kojima je živio ili radio, ostajali su zadivljeni njegovim djelima i Parižani, Skopjanci, Sarajlije, Beograđani, Nišlije, Zagrepčani i Riječani.
Nikšić, na kraju našeg razgovora, još uvijek nije rekao sve. Još uvijek traži da daruje, ili da pokaže neki crtež, akvarel ili grafiku. Nešto želi izrecitirati... Budući da piše na standardnom hrvatskom jeziku isto kao i na čakavskom narječju i ikavskom govoru, meko i iskusno, ponosno recitira svoje stihove. Za poželjeti je da mu inspiracije nikada ne uzmanjka. Do sada ju je prenio u svoje četiri zbirke poezije: Pesme (1996.), Poezija trećeg doba (1997.), Pjesme (2014.) i Prokleto i sveto koja je predstavljena ove godine.

Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)