Vjerujem da Nebojšu Gabrića mnogi poznaju po malom reketu i loptici, točnije po stolnom tenisu čiji je trener bio čak dva desetljeća u subotičkom Spartaku. Znali smo njegove kvalitete u sportu, ali nas je iznenadio u svijetu umjetnosti. Iako se u slobodno vrijeme, kako je rekao, crtanjem bavi već dugo, njegove objave radova na društvenim mrežama bile su pravo otkriće, osobito one tradicijske vezane za Dužijancu što je bio dovoljan razlog za razgovor s njim.
Samouki umjetnik
Nebojša je odrastao uz roditelje koji su imali dara za crtanje, kako je rekao mama više umjetnički, a tata je crtao tehničke – građevinske crteže. Svoj talent pokazivao je još u osnovnoj školi, no on je ostao nezamijećen. “Oduvijek me je privlačilo crtanje, ali nikada se nisam isticao. Radije sam slušao što je nastavnik likovnog György Boros pričao na satu i to sam upijao, te sam znanje koristio za crtanje kod kuće, ne toliko na satima likovnog, iako mi je to uz tjelesni odgoj bio omiljeni predmet”, priča Gabrić.
Nakon osnovne škole, Nebojša je po uzoru na oca, nastavio srednju Građevinsku školu (danas Politehnička škola) i građevinski crteži su mu, kako je rekao, išli od ruke. “To me je privlačilo i kad god sam nešto nacrtao nikako nisam bio zadovoljan, pa bi onda doma znao nanovo crtati, jer sve je moralo biti pod konac. Znao sam noću crtati i ne spavati, ali rad je morao biti urađen kako je valjalo. U srednjoj školi sam uglavnom građevinske crteže radio i profesori su uvijek uzimali te radove, koje nikada nisam dobio nazad”, priča kroz smijeh Gabrić.
Nikada nije dobio nazad ni svoje radove koje je pripremio za prijemni ispit za Fakultet primijenjene umjetnosti. Naime, želio je upisati spomenuti fakultet i odradio je sve potrebne crteže. Od 120 kandidata, primali su njih 24, Nebojša je bio 13., ali ga je povijest “skupo koštala”. “Pripremali smo 10 crteža na papiru formata A0, što je veličina cijelog hamer papira. Sve je bilo odlično, dok nisam došao na usmeni i pao na ‘istoriji Bosne’. To je tada bilo za mene veliko razočarenje. Sada možda mislim da je šteta što nisam probao ponovno, ali... Priliku za usavršavanjem iskoristio sam u Dublinu, gdje sam pohađao tri tečaja za crtanje. Tamo su izuzetno velike mogućnosti i ljudi imaju prilike usavršavati se, učiti, raditi... Sve je dostupno i pristupačno, kao i razni tečajevi u svim segmentima života. Tako sam i sam iskoristio ono što mi je bilo zanimljivo. Uz to sam i volontirao u skupini autistične djece, te im držao sate crtanje. Ta radost djece me je dodatno potaknula na rad”, priča Gabrić i pojašnjava kako, iako je crtanje njegova dugogodišnja ljubav, nikada nije bio član neke likovne sekcije. „Bojim se da se ne bi uklopio u to. Više mi godi ova umjetnička sloboda. Ne volim da mi je crtanje obveza i da me netko na to primorava. Volim to raditi kada ja hoću, kad imam inspiraciju i uživati u tome. Ljeti obično ne crtam, a zimi kada nemam posla vani, onda se više posvetim tome, mada se dogodi i da prekršim to svoje pravilo.“
Detalji s Dužijance
Posljednje dvije godine Nebojša je odlučio raditi nešto što do sada nije, a to je na neki način sačuvati od zaborava detalje s Dužijance, odnosno i umijeće slamarki, jer su ga osobito zainteresirale perlice od slame. Prvo ih sam fotografira, a onda ih učiniti gotovo stvarnima crtajući ih na papiru. „Što se tiče konkretno Dužijance, tu me je privuklo to što ima puno detalja. Ako je zanimljiv detalj i ako još dobro pada sjena, onda ga već vidim na papiru. Neki puta mi je nezgodno kada trebam fotografirati, jer tome nisam vičan, ali se trudim dobar detalj ne propustiti. Detalji perlica u kosi su mi posebno dragi, ali kako ne bi bio nametljiv, iz tih razloga nemam volju crtati lica“, priča Gabrić, a to se može vidjeti i po crtežima, jer se svaka vlas vidi i čini crtež još stvarnijim.
Zanimljivo je to da Gabrić ono što nacrta, nerijetko i daruje. „Ako vidim da se nekome dopada to što sam nacrtao, mišljenja sam što mi ne bi podijelili tu radost? Ako crtam po svojoj želji, ako nije narudžba, smatram da nemam pravo to naplatiti, da je to neka vrsta ucjene. Crtam jer volim, a najveća nagrada mi je kada vidim osmijeh i da je netko ostao bez daha. Zapravo, ljudi su poprilično čudni u takvim momentima. Kada se naruči crtež, onda se na njemu gleda svaki detalj, svaki potez olovke, a kada se iznenade, onda je samo prisutno uzbuđenje“, kaže Gabrić i dodaje: „I sam imam pritisak kod narudžbe, iako i jedno i drugo crtam iz duše i s istom strašću, ali nekako postoji pritisak, čak bi rekao da sam sebi pokvarim taj dobar osjećaj. Ovdje nema popravke, niti brisanja, jer se sve vidi“. Pomalo u šoku (jer nema brisanja), nameće se pitanje, kako? Na to se sugovornik nasmiješio, slegao ramenima i odgovorio „Eto... tako. Fotografiram, gledam i radim, nema skica, niti prepravki...“.
Sreća je veća kad se dijeli
Za crtež je po riječima sugovornika potrebno između 30 i 40 sati, a bude i dana kada sjedi i crta i po 5-6 sati, za što mu je potreban mir, glazba, papir, strpljenje, te kvalitetan alat – dobre tehničke olovke i dobre gumice. „Za crtanje koristim uglavnom tehničke olovke koje su prije svega kvalitetne, koje imaju težinu zbog osjećaja u ruci, a u rasponu su od 0,2 do 0,9 mm, kao i grafitne olovke po potrebi, za veće površine. Jako je važno kakva je olovka, ove koje koristim su dostupne svima, ali je u pitanju ozbiljnija svota. Gumica također mora biti kvalitetna, ne smije mazati, nego brisati na prvi-drugi potez“, pojašnjava Gabrić koji više radi crno-bijele radove, nego li u boji, ali ima i takvih radova u svojoj arhivi.
Inspiraciju, kako je rekao, pronalazi u svojoj supruzi Neveni, koja mu je velika podrška, ali i kritičar. „Nevena me, iako se u ovome ne pronalazi, uvijek bodri i pruža mi podršku, pa zna i kritizirati, ali kada ona kaže da je nešto dobro odrađeno, onda je to sigurno tako“, priča kroz smijeh sugovornik, a supruga dodaje kako Nebojša uopćeno ima „nešto“ u rukama, jer čega god da se dohvati napravi „nešto“. U to smo se i osobno uvjerili, vidjevši brojne premete od drveta koji su dobili neku sasvim drugačiju, umjetničku dimenziju.
Dotaknuli smo se i planova za budućnost, kojih, kako je sugovornik rekao, i nema puno. „Trenutno mi je želja nacrtati još nekoliko punđi i zaokružiti priču oko Dužijance, a onda eventualno to i prezentirati na nekoj izložbi, primjerice u vrijeme Dužijance, ali o tom potom. Zapravo ne volim praviti velike planove, jer ako mi u međuvremenu padne na pamet bolja ideja, onda će ona prvobitna pasti u vodu“, priča Gabrić.
Kako je rekao, na njemu je da radi i crta i u tome uživa, pa ako još nekoga razveseli svojim radom, onda je sreća veća, a vjerujemo da će sreću podijeliti i na nekoj skorijoj izložbi, jer šteta je da se sreća ne dijeli.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V.)