Bojana Poljaković-Popović, rođena u Subotici 1986. godine gdje završava osnovnu školu i Gimnaziju Svetozar Marković na društveno-jezičnom smjeru, od malih je nogu bila zaljubljena u folklor i tradiciju. Ta strast oblikovala je njen životni put – od studija etnologije i portugalskog jezika u Zagrebu do rada na očuvanju tradicijske kulturne baštine kroz razne projekte, izložbe i radionice. Danas, kao viši stručni suradnik za kulturne i edukativne programe Centra za tradicijsku kulturnu baštinu u Zagrebu, Bojana uspješno spaja suvremenost s bogatom tradicijom, dok istovremeno njeguje povezanost s rodnom Suboticom i obitelji. U razgovoru za naš list Bojana otkriva kako je odrastanje u Petom kvartu i ljubav prema folkloru oblikovalo njene izbore, zašto je očuvanje kulturne baštine Hrvata u Vojvodini važno te što je sve prošla na svom životnom putovanju. Kroz priču o svojim projektima, radu s ljudima i svakodnevnim izazovima Bojana donosi inspirativnu perspektivu o značaju baštine u današnjem svijetu.

Od Subotice do Zagreba

Kako počinje naš razgovor, Bojana nam otkriva kako je dugo razmišljala tijekom srednje škole što i kako dalje te kako su je uvijek jezici privlačili. Htjela je studirati španjolski jezik jer ima tetu u Španjolskoj i to joj je bilo privlačno. „Dolazim iz skromne obitelji te kako nismo imali velike financijske mogućnosti za moje studiranje u Novom Sadu ili Beogradu, moj tata se sjetio prijateljeve kćerke koja je studirala u Hrvatskoj. Jednom prilikom ona mi je predočila sve potrebne informacije za studije u Zagrebu, rekla mi je za stipendiju i smještaj u domu, što uveliko olakšava financijski teret studiranja. Tada je država Hrvatska posebice stipendirala studije kroatistike, povijesti i etnologije. Budući da sam bila u folkloru cijeli svoj život, voljela sam to i zanimalo me, studij etnologije mi je zvučio odlično, mnogo primamljivije od kroatistike i povijesti. Pritom, studij etnologije je dvopredmetni i imala sam mogućnost upisati i španjolski koji sam htjela. Tada sam shvatila kako se za španjolski treba polagati predispit, što prije nije bio slučaj. Kako španjolski nisam nikada učila, shvatila sam da nema smisla upisivati taj predmet. Nakon malo razmišljanja, stavila sam na popis željenih predmeta portugalski jezik i u konačnici upisala studij etnologije i portugalskog jezika. Etnologija zapravo uopće nije ono što većina ljudi misli, nisu to samo običaji, tradicija, nošnja, baština, zaista je mnogo raznovrsnija i šarolikija. U bilo kom kolegiju mogli smo istraživati ono što nas je interesiralo i prilagođavati temi kolegija, tj. predavanja. U tom smislu, ako se već netko od mojih kolega bavio određenim dijelom etnologije, mogao je nastaviti u tom smjeru. Tako sam i ja istraživala Hrvate Bunjevce jer sam jedino imala vremena istraživati kada sam dolazila doma u Suboticu. Osim što mi je to bilo blisko, bilo mi je i komfornije nego ići na neke terene u Zagorje ili Dalmaciju. To je ono što je obilježilo moje studije, čak mi je i diplomski rad bio na temu tradicijske prehrane bačkih Hrvata Bunjevaca o kojoj sam mislila kako dosta toga znam, ali se pokazalo kako sam imala još mnogo toga naučiti. Bavila sam se i uskrsnim običajima, ne samo Hrvata Bunjevaca, išla sam i kod Hrvata Šokaca. Bilo mi je vrlo interesantno sagledati koliko smo blizu geografski, a koliko smo različiti iako pripadamo korpusu hrvatskog naroda. Tijekom studiranja bavila sam se i Dužijancom na nekim seminarima, sve neke poznate običaje sam morala promatrati iz vizure moje struke, s distance, sagledati drugačije od onoga tko gleda na isti običaj iznutra. To je jedan zanimljiv dio našega posla. Istraživanje zahtijeva micanje od onoga što istražuješ kako bismo mogli sagledati širu sliku“, govori nam Bojana Poljaković-Popović.

Na pitanje koliko je etnološka baština Hrvata u Vojvodini istražena i dokumentirana kaže kako po njenom osobnom mišljenu nije dovoljno, iako je urađeno mnogo: „Osobe koje su se time ranije bavile bile su zaista veliki entuzijasti koji su na najbolji mogući način htjeli sačuvati i prikazati sve te običaje. U posljednjih desetak godina na tome se radi drugačije i pristupa se cijeloj tematici sa stručnijeg aspekta. Puno toga se radi, mislim da baština Hrvata u Vojvodini zaslužuje mnogo veću pozornost i više istraživanja pogotovo zato što generacije koje pamte neke starije običaje nestaju. To je problem generalno s baštinom svugdje, ne samo u Vojvodini, jer osobe koje su bile nositelji te baštine i sve to živjeli više nisu među živima. Mi nemamo kako saznati informacije u odnosu na prije trideset godina kada je tih živućih kazivača bilo mnogo više, a možda su te tradicije bile još i živuće. Sada se pokušava dosta toga obnoviti i revitalizirati, što je zaista pohvalno, samo ne treba ući u zamku idealizacije svih tih procesa koji su se događali. Treba znati razlučiti ono što je važno, jer nisu sve radnje običaji; ako je netko nešto radio, ne znači da je to bio običaj. Treba sagledati sve u širem kontekstu i postaviti na pravilan način. Jedna lasta ne čini proljeće odličan je izraz za analize običaja i njihovu revitalizaciju“, nastavlja Bojana Poljaković-Popović.

Profesionalni život

Bojana je uposlena u Centru za tradicijsku kulturnu baštinu, koji je do 2022. godine nosio ime Posudionica i radionica narodnih nošnji. Na ovom poslu radi već devet godina, plus godinu dana stručnog osposobljavanja koje je provela u Posudionici. Kako kaže, Posudionica je promijenila ime jer im je 2019. godine na organizaciju došao festival Međunarodna smotra folklora Zagreb, koji je nacionalni festival. Samim time njihova djelatnost nadišla je pojam Posudionice i radionice narodnih nošnji. „Moje radno mjesto je viši stručni suradnik za kulturne i edukativne programe što znači da organiziram programe koji promoviraju tradicijsku kulturnu baštinu, posebice tekstilno rukotvorstvo i narodne nošnje. Tu osmišljavam različite koncerte, radionice, radimo izložbe na kojima prezentiramo našu bogatu zbirku. Radionice tradicijskih tekstilnih tehnika organiziramo za djecu i odrasle, pokušavamo prenijeti znanje s kojim raspolažemo mi i naši vanjski suradnici s kojima mnogo radimo kako bi se ta tradicija održala. U ovom modernom svijetu došlo je do nekih pomaka u poimanju ručnog rada kao nečemu što je vrijedno, ne samo zbog baštinske sfere, nego je vrijedno zbog toga što se promovira mentalno zdravlje. Došlo je do revitalizacije tekstilnih tehnika pletenja, kukičanja, čak i veza kao nekakvog meditativnog sredstva za opuštanje, smirenje i mirniji život“, kaže nam Bojana.

Ono što joj je za ovih deset godina posebice ostalo u sjećanju je projekt koji su radili nakon velike poplave u Hrvatskoj: „Ministarstvo kulture je 2015. godine pokrenulo projekt u kojem smo mi bili izvršitelji, kroz nas je prošlo mnoštvo materijala i ljudi koji su sudjelovali u tom projektu. Cijela koordinacija bila je na mom šefu, ali sam i ja takođe sudjelovala što mi je bilo vrijedno iskustvo. Drugi projekt koji bih izdvojila je izložba koja je aktualna već osam godina, to su Narodne nošnje kroz objektiv Toše Dabca, koja je moja izložba, još uvijek putuje, bila je diljem Hrvatske i inozemstva. Ono što mi je krivo: nikako je nismo uspjeli donijeti u Suboticu iako smo imali pokušaja“, kaže Bojana Poljaković-Popović.

Upitana o balansu između tradicije i modernih interpretacija umjetnosti i dizajna, Bojana kaže ako se netko bavi pletenjem i plete nekakve umjetničke radove, on je održao tu tradicijsku tehniku: „Tako isto mislim ako je netko našao inspiraciju u tradiciji i to prilagođava na nekakvo umjetničko djelo ili dizajn, meni je to sve pozitivno. Nama je teško gledati kada netko možda uništi narodnu nošnju pa od nje prekroji i napravi nešto drugo, ali to je također jedan proces koji se događao prije, jer su žene same prekrajale na primjer suknju kako bi dobile bluzu koja je tada bila u modi, sve se to mijenjalo. Teško je odrediti što bi bilo nakaradno, pa je to svijetu ružno, ali po meni svi koji crpe inspiraciju u tradiciji pokazuju nešto pozitivno. Tko kod to uspije estetski lijepo oblikovati, a ima stvarno dizajnera koji to znaju, njima svaka čast“, govori Bojana.

Donedavno Bojana je bila članica ženskog vokalnog ansambla Zwizde iz Zagreba, što se, kako kaže, „potrevilo“ s njenim dolaskom u Posudionicu, što znači da je deset godina bila njihova članica: „To je zapravo udruga za očuvanje i promicanje šokačke baštine gdje sam ja bila kao uljez, jedina Bunjevka, što se rijetko kada događa jer su obično Bunjevci u većini u nekim našim krugovima u kojima se nalazimo. Ja sam još jedna šokirana Bunjevka, što mi je odličan izraz koji sam čula od Nataše koja je u Kraljicama Bodroga, rekla mi je jednom prilikom taj izraz i sada ga volim koristiti. Bila sam predsjednica udruge, to je jedna divna priča o djevojkama koje su njegovale tradicijsku kulturnu baštinu Šokaca kroz pjesmu i ples. Žao mi je što više nisam dio toga jer mi je to bio veliki gušt i velika ljubav, ali obveze su mi sada drugačije i moj život to više ne može podnijeti. Vođenje udruge pretvorilo se u još jedan posao, a trebao bi biti hobi“, kaže nam Bojana.

O svojim profesionalnim planovima za budućnost otkriva nam kako joj je posebno drago što će ove godine raditi koncert u Zagrebu s temom tradicijskih lascivnih napjeva, koncertna tema koju do sada nitko nije realizirao: „Kad govorimo o lascivnim napjevima, prvo će ljudi pomisliti na bećarce koji zaista mogu biti vulgarni, ali ovim koncertom hoćemo pokazati napjeve koji žive i dalje, koji su u tradiciji i govore o nekakvim pomacima od društvenih normi. Puno tih pjesama koje čujemo ne percipiramo na način na koji bismo željeli kroz ovaj koncert prikazati. Koncert će se zvati Da sam znala što sad znam, a nastavak tog stiha ide ljubila b’ se svaki dan. To je jedan stih koji na neki način prezentira ono što bi se kroz koncert detaljnije obradilo. To planiramo za kraj godine i mislim da će taj koncert biti najizazovnije uraditi pored svih radionica koje imam i svih gostovanja s izložbama koje su nam u planu“, podijelila je Bojana s nama.

Kontakti sa zavičajem

Budući da joj mama i sestra i dalje žive u Subotici, Bojana kaže kako rado ide kući u Suboticu kad god za to ima priliku: „To nije sada toliko često jer mi je suprug iz Opuzena, iz drugog kraja Hrvatske, pa gledamo pomiriti jednu i drugu stranu. Mama sam djevojčice od dvije i pol godine pa mi je sad draže da svi oni dođu kod nas u Zagreb nego da mi putujemo. Uvijek smo do sada mi bili ti koji idu na sve strane, sva ta putovanja predugo traju, stoga smo suprug i ja odlučili kako će nam biti draže sve ih ugostiti kod nas. Ali dapače, meni je ove godine dvadeset godina od mature srednje škole, već sada smo počeli planirati skupljanje, zaista jesmo i dalje svi u kontaktu. Volim otići u Suboticu, prijatelji su mi u Novom Sadu, ali kada god odem na tu stranu, uvijek imam malo vremena za sve obaviti, sve posjetiti. To razumiju svi koji žive na relaciji Subotica – bilo gdje drugdje. Često kada razgovaramo vraćajući se u Zagreb, budemo premoreni iako smo tamo otišli na odmor. Želja i žurba kako bismo sve vidjeli, sa svima popričali je nešto što mnogo iscrpi. Ponekad kada sam na toj strani, vidim se samo sa sestrom i mamom, nikom drugom se ni ne javim, jer to je jedini način da se na miru izguštamo. Sada se i češće čujem s mojima kako imam dijete, pa se zovemo, naravno više zbog male, da se ne lažemo, i to mi je drago. Tehnologija u mnogome pomaže da budemo češće u dodiru: kada se sjetim studentskih dana, čuli bismo se jednom ili dva puta mjesečno preko govornice. Reći sada ljudima za to prosto je smiješno i nemoguće zamisliti, kao da je bilo u nekom prošlom životu, a ne prije nekoliko godina. Iako je to sve dobro što se vidimo preko interneta, pratimo drage osobe preko društvenih mreža, imamo osjećaj kao da smo u kontaktu, ali ništa ne može zamijeniti pravi, fizički dodir, zagrljaj i razgovor“, zaključuje Bojana Poljaković Popović.

Izvor: Hrvatska riječ (I. U.)