Početkom rujna na salašu Martina Gabrića, koji se nalazi na Hrvackom majuru (kako piše u originalnom postu na Facebooku), poznati subotičko-bajmački etno fotograf Ivan Ivković Ivandekić upriličio je prigodni glazbeno-plesno-tekstualni performans i potom ga u serijalu kraćih postova objavio na poznatoj društvenoj mreži. Originalna ideja realizirana je uz pomoć njegovih prijatelja i „netjaka“ (to također piše na Fb-u) Matije Ivkovića Ivandekića, koji ga je glazbeno pratio na tamburici, dajući pravi nepatvoreni štimung istinskog salašarskog doživljaja. Uspješni Facebook performans samo je nastavak njegovog višegodišnjeg aktivnog djelovanja u nastojanju očuvanja hrvatsko-bunjevačkih narodnih običaja na jedan suvremenen i popularan način.
„Već jedanaest godina na Facebooku pišem šaljive tekstove, isprva o Luci, a sada o Kati, i ovu popularnu društvenu mrežu koristim kako bih cijeli svijet upoznao s našim divanom i karakteristikama našeg ovdašnjeg življa. Ljetos mi je palo na pamet da bih mogao napraviti jedan performans u vidu nekoliko video uradaka u kojima bi slikom, pokretom i tekstualnim natuknicama vjerno oslikao jedan stvarni trenutak na salašu mog prijatelja Martina Gabrića. I tako smo se prvog vikenda rujna zaputili na njegov salaš na Hrvatskom Majuru“, pojašnjava Ivan kako je došao na ovu zanimljivu ideju.
Performans
Trajanje svakog video uratka, kako veli, ograničio je na najviše jednu minutu, kako snimljeni materijal ne bi bio predugačak, a opet dovoljno dug da vjerno ilustrira njegovu zamišljenu nakanu.
„Izbor Martinovog salaša, kao dekora ovoga performansa, plod je našeg dugogodišnjeg prijateljstva, ali i činjenice kako je ova klasična bunjevačka nastamba jedna od najstarijih sačuvanih na ovim prostorima i broji već više od dvije stotine godina. I tako sam u tom zbilja autentičnom ambijentu započeo s praktičnim realiziranjem isplaniranog scenarija. Kroz scene igranja autentičnih bunjevačkih kola (Gajdaško, Novi rokoko i Momačko) i čitanja stihova lokalnih autora (Sekelj, Žigmanov) pokušao sam dočarati ‘žal za prošlošću’ i neumitnu istinu nestajanja naših salaša. Poruka ovoga svojevrsnog modernog etno performansa je vrlo jasna u namjeri da se prošlost i običaji otrgnu od zaborava svakodnevice. Sve je to za mene jedna ‘uspomena uspomene’, a fotografija je budućnost, prošlost i sjećanje. Sačuvana fotografija će jednoga dana biti sjećanje, a njen doživljaj nakon, primjerice, deset godina bit će posve drugačiji“, kaže Ivan.
Klapim
Tijekom svih proteklih godina svoga, prije svega fotografskog angažmana na očuvanju bunjevačkog etno blaga u suvremenim okvirima, Ivan Ivković Ivandekić stvorio je osobni brand – Klapim, koji je čak i uvijek jasno istaknut na gotovo svim njegovim odjevnim kombinacijama.
„Sve je klapim, znači sve je... sanjam. Ponekad zatvorenih, ali često i otvorenih očiju. Lijepa je to naša riječ, čije značenje mnogi još uvijek, nažalost, ne znaju. Nedavno me je jedan čovjek na autobusnoj stanici pitao što to znači ‘klapim’ i nisam mu mogao u potpunosti samo riječima pojasniti. Zbog toga puno značenje ove riječi pokušavam iskazati kroz svoj objektiv i video uratke, a najsvježiji pokušaj je bio ovaj rujanski performans na Hrvatskom Majuru“, objašnjava sugovornik.
Most
Kroz svoju „Klapim misiju“ Ivan već godinama nastoji stvoriti svojevrstan most između već pomalo zaboravljene prošlosti i živuće sadašnjosti, želeći preko njega stvoriti neizbrisivu uspomenu za budućnost. Jer ako su, primjerice, salaši fizički nestali, ne smije nestati i sjećanje na njih, baš kao što se ne smije dozvoliti da zaborav prolaznosti vremena proguta narodne običaje i brojne ljepote etno baštine bunjevačkih Hrvata.
„Mnoge stvari vremenom i modernom svakodnevicom polagano nestaju i mnogo toga danas neće biti na salašu kao što je bilo prije stotinu i više godina. Upravo zbog toga moramo napraviti određene kompromise, poput suvremenog odijevanja, npr. traperica, ali kroz određene kadrove i snimke mora biti očevidno kako se ipak radi o salašu. Zato je i napravljen ovaj performans“, ističe svoju umjetničku filozofiju sada već nadaleko poznati Ivan Klapim, jer njegovi fotografsko-literarni uratci na društvenim mrežama imaju već impozantni broj pregleda.
No, čini se kako ipak kroz objektiv fotoaparata i ovoga puta kamere izvire vidljiva tuga...
„Jeste određena tuga i žal za nestajanjem nečega vrijednoga, što je dio svih nas s ovih prostora. Veselo je, a srce je tužno. Jer lik kojeg tumačim u performansu se na prvu ruku veseli i igra, a iza njega se jasno vide ruševine i stari salaš. Sve je to asocijacija na plač, a ne na smijeh. I tu ponovno dolazimo do famozne riječi ‘klapim’ u kojoj je sve objedinjeno. Otvorenih ili zatvorenih očiju, potpuno je svejedno“, zaključuje Ivan Ivković Ivandekić.
Izvor: Hrvatska riječ (D.P.)