U ožujku 2018. godine, na izbornoj skupštini HKD-a Šid, izabrano je novo rukovodstvo udruge. Umjesto dotadašnjeg predsjednika Društva Josipa Pavlovića, nakon četverogodišnjeg mandata izabrana je nova predsjednica Zorica Šafarik iz Sota. Članovi udruge rukovodili su se idejom da se prilikom izbora nove predsjednice njoj pomogne u tom smislu da se umjesto jednog potpredsjednika, imenuje njih četiri iz četiri mjesne zajednice. Za potpredsjednike su tada izabrani Željko Dovčak iz Sota, Ana Hodak iz Sota, iz Batrovaca Violeta Colner i iz Morovića Zdenka Kavedžić. Tom prilikom novoizabrana predsjednica iznijela je očekivanja i nadu da će novoizabrano rukovodstvo nastaviti uspješan rad prethodnog, a da je izbor potpredsjednika iz nekoliko mjesta šidske općine dobar korak da se djeca iz okolnih mjesta u još većem broju uključe u rad Udruge. U razgovoru s novoizabranom predsjednicom pokušali smo saznati jesu li se ostvarila očekivanja, kao i jesu li novine u radu Društva pomogle u motivaciji djece iz sela šidske općine da se uključe u rad sekcija udruge.
Kako bi ste okarakterizirali prošlu godinu u svezi rada Udruge?
Do prošle godine sve je funkcioniralo kako treba zahvaljujući prethodnom predsjedniku Josipu Pavloviću. Plan rada je donekle realiziran uz njegovu pomoć, s obzirom na to da je svesrdno pomogao u pisanju projekata prilikom apliciranja naše udruge na većem broju natječaja. Sredstva za rad smo dobili od Veleposlanstva Republike Hrvatske, od Hrvatskog nacionalnog vijeća i od Općine Šid. Iskoristili smo ih za organiziranje likovne kolonije i za odlazak djece u Makedoniju, gdje su proveli pet dana. Što se tiče rada Udruge, stječe se dojam da je došlo do zamora pojedinih članova. To je postalo evidentno nakon prometne nesreće koja nam se dogodila kada smo se vraćali s gostovanja u Makedoniji. Tada je veći broj članova bio ozlijeđen i imali smo pauzu u radu sekcija. Naša općina je razuđena. Hrvati žive u nekoliko mjesta šidske općine koja su dosta udaljena od Šida. Ono što daje nadu jest što djeca iz tih sela imaju želju da dolaze na probe. Međutim, roditelji nemaju volju da ih dovoze, jer im to predstavlja veliku obvezu. Što se tiče starijih članova, oni imaju volje, ali je veliki broj zbog studiranja otišao iz Šida, pa nam je problem formirati grupu koja bi kvalitetno odigrala koreografiju.
S obzirom na to da kažete kako postoji zainteresiranost djece iz okolnih mjesta šidske općine da se uključe u rad Udruge, jeste li razmišljali o načinu njihovog kolektivnog prijevoza do Šida?
Ideja nam je da probe organiziramo jednog tjedna u Vašici, a probu idućeg tjedna održimo u Šidu, ili da platimo čovjeka koji bi svake srijede dovozio djecu u Šid. Tu svoju ideju iznijet ću na sastanku Udruge, kada ćemo dogovoriti i daljnje korake koji bi trebali unaprijediti rad svih sekcija.
Najveći broj članova Udruge je iz Sota, jedinog mjesta u šidskoj općini gdje djeca u osnovnoj školi fakultativno izučavaju hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Također, župljani Sota su na samom početku rada Udruge prije devet godina dosta pomogli u gotovo svim aktivnostima. Je li taj entuzijazam ostao?
Kod nekih jeste, a kod nekih u dosta manjoj mjeri. I sada je najveći broj članova udruge iz Sota, koji su vrlo aktivni u radu Društva. Nedostatak volje može se uočiti u osnovnoj školi, u kojoj je djeci pružena mogućnost fakultativno izučavati hrvatski jezik. Neki roditelji smatraju da je to veliko opterećenje za djecu. Mislim da je to pogrešno, jer smatram da ako smo se već izborili da se hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture uvede u školu (a na to imamo i zakonsko pravo), kako bi se djeci omogućilo da njeguju hrvatski jezik kao svoj materinji, zašto ne bismo iskoristiti tu priliku.
Mislite li da je možda razlog strah roditelja da se njihova djeca javno deklariraju kao Hrvati? Smatrate li da im je možda potrebno dodatno ohrabrenje, recimo posjet predstavnika hrvatske krovne institucije šidskoj općini i eventualno razgovor s njima?
U planu nam je da ih pozovemo. Upravo iz razloga kako bi ih oni ohrabrili i stavili im do znanja da se ne trebaju plašiti. Vjerujem da određena doza straha postoji. Mi do sada ni s kim nismo imali problema zbog svog rada na njegovanju našeg jezika i kulture. U našem selu nekada je pretežno živjelo katoličko stanovništvo. Devedesetih godina struktura stanovništva se potpuno izmijenila, ali ni tada nismo imali problema. Zato smatram da nema razloga da se odustane od izučavanja hrvatskog jezika, kao i svega onoga što radimo na očuvanju naše tradicije, koja je na ovom podneblju duboko ukorijenjena.
Koje će biti prve aktivnosti Udruge u ovoj godini?
Trebale bi početi probe folklora i iskreno se nadam da ćemo uspjeti okupiti veći broj članova, kako bismo mogli uvježbati novu koreografiju. Tamburaška sekcija radi bez prestanka, redovno održava svoje probe i s njima nema nikakvih problema. Također, u okviru Udruge rade i literarna i dramska sekcija, kao i sekcija Šokice, u koju su uključene uglavnom starije žene. Planiramo nastupe u okolnim mjestima šidske općine, ali i u susjednoj Hrvatskoj. Također, jedan od planova nam je odlazak u Međugorje, ali to zavisi od raspoloživih financijskih sredstava. Ideja i planova je mnogo i nadam se da će se oni, unatoč poteškoćama, ostvariti.
Jeste li zadovoljni suradnjom s Hrvatskim nacionalnim vijećem i Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata? Jesu li po Vašem mišljenju pokazali dovoljno interesiranja za hrvatsku zajednicu koja živi u šidskoj općini?
Mogu reći da su se potrudili i ovim putem im se zahvaljujem na tome. Redovito dobijamo financijska sredstva, kako od njih tako i od pokrajinskih tajništava, putem natječaja. Da nema te podrške, Društvo ne bi moglo opstati. Nadam se još uspješnijoj suradnji s novoizabranim rukovodstvom HNV-a i očekujemo njihov posjet.
Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)