Metković, kolovoz 2011. godine, 14. Maraton lađa samo što nije krenuo. Među tridesetak veslačkih momčadi i Salašari somborski. Ne, nisu zalutali na ovu prestižnu maratonsku utrku. Došli su ciljano, da budu sudionici neretvanskog maratona. I već na startu peh, potopili ih. Ali ne odustaju, u inat. U inat tomu što su se za ovu utrku pripremali na gumenom čamcu, u inat tome što na njih ovdje gledaju više kao na atrakciju negoli na neku ozbiljnu ekipu. I uspjeli su izveslati svoju prvi maratonsku utrku, iskreno, među posljednjima, ali izveslali su. Metković, kolovoz 2016. godine, 19. Maraton lađa samo što nije krenuo. Među ekipama koje su izborile start iz prvog reda i Salašari somborski.

Prekalili se ovi panonski mornari, pa na Neretvi veslaju kao da su na svom Dunavu. Ne manjka im ni samopouzdanja, ni iskustva, pa i na neretvanskoj lađi su trenirali. Imaju već i neku svoju taktiku za ovaj maratonski pothvat. Jeste da puše vjetar i reklo bi se da more teče u Neretvu, a ne Neretva u more. Jeste i još ponešto, ali ne daju se. Vjetar u leđa dao im je uspješan nastup na brzinskoj utrci u Opuzenu, nekako ih je to osokolilo, pa daju od sebe i ono što ne mogu. I onda konačno Ploče i kraj. Poslije dva sata i 31 minutu. Dovoljno za 19. poziciju u konkurenciji 33 veslačke ekipe. Dovoljno za ostvarenje veslačkog sna.

Ćudljiva neretva

Neretvanski maraton spektakl je za koji dolina Neretve živi i sprema se godinu dana. Stvar je prestiža osvojiti štit Kneza Domagoja i upisati se u listu neretvanskih šampiona. Nemaju tih ambicija Salašari somborski, ali imaju ambicija da svake godine budu bolji i bolji, barem za mjesto-dva. Bila im je želja da ove godine budu među prvih 20 momčadi i uspjelo im je. „Startali smo ove godine iz prvog reda što je itekako lakše. Kada startate iz dugog ili trećeg reda problem su valovi i problem je uhvatiti ritam. No, bez obzira na prednost koju daje start iz prvog reda bili smo svjesni da nemamo snage izveslati cijelu utrku u nekom dobrom ritmu. Zato smo prvih 12-13 kilometara dali sve od sebe da izborimo što bolju poziciju. Stigao nas je poslije toga umor, pali smo i fizički i psihički, pa nas je nekoliko momčadi prestiglo, ali generalno zadovoljni smo onim što smo postigli. Najvažnije je tijekom utrke uhvatiti neku dobru poziciju, uhvatiti se u parić nekoj dobroj lađi, probati prestići one ispred. Zadovoljni jesmo, ali s malo više treninga moglo bi biti i bolje. Pa mi na treningu nijednom nismo izveslali dvadesetak kilometara“, priča kapetan ekipe Gašpar Matarić, koji je bio sudionikom svih šest maratona. Rame uz rame s njim, po iskustvu koje imaju na Neretvi su i Bojan Jozić i Danijel Mandić, Tomislav Vuković i Ivica Pekanović, a svoj doprinos uspjehu dali su i Filip Miler, Petar Keresteš, Srđan Radmilović, Antonio Gromilović, Nikola Lukić, Ivana Filipović i Tomislav Dugandžić. Odgovorne zadaće prihvatio se ove godine Petar Keresteš. On se uhvatio parićarenja, svjestan da je na sebe preuzeo veliku odgovornost jer parićar je taj koji može donijeti uspjeh, ali isto tako u samo jednom neopreznom potezu može uništiti sve salašarske nade.

„Lakše je parićariti nego li veslati, ali s druge strane parićariti je odgovornije, jer jedna moja pogreška može biti presudna. Od parićara ovisi start, on drži pravac, odlučuje kada nekoga preteći, koga pratiti i sve to moraš odlučiti u momentu, sam“, priča Petar kome se pozicija parića toliko dopala da nema dvojbe: Salašari somborski parića za naredni maraton već imaju. Ono nešto što ima samo neretvanski maraton osjetila je i prvi puta doživjela Ivana Filipović. Državna je reprezentativka u veslanju, a ovakvo iskustvo još nije imala.

„Ovo je za mene bio jedinstven doživljaj i sada samo pričam o tome. Što se tiče valova kojih je ove godine bilo, za mene je to uobičajeno. Ali samo veslanje i dinamika utrke drugačiji su od onoga na što sam ja navikla“, priča Ivana koja planira u dolinu Neretve vratiti se i naredne godine kao dio (zašto ne i kapetan) ženske veslačke ekipe za utrku lađarica.

Uzdaju se samo u sebe

Nisu veslali, ali su nezaobilazni dio ove panonsko-neretvanske priče pročelnik sportske sekcije Pavle Matarić i predsjednik HKUD-a Vladimir Nazor Mata Matarić.

„Najveći je ovo naš uspjeh, ne samo po poziciji koju smo osvojili, već i po vremenskoj razlici između prvoplasiranih i nas. Nekada je ta razlika bila tridesetak minuta, a sada desetak minuta. Da su momci malo više veslali na treninzima duže staze, bio bi ovaj plasman i bolji“, kaže pročelnik sportske sekcije ponosit što su Salašari somborski postali prepoznatljivi sudionici maratona, dragi gosti i prijatelji onima u dolini Neretve.

Toliko su prepoznatljivi da su svoje navijače imali i duž Neretve, pa i u samoj luci Ploče.

„Momci su u ovo uložili mnogo truda i rada i opravdali su potporu koju im je dala ova udruga. Mi tamo promoviramo sredinu iz koje dolazimo, pa bi nam mnogo značila potpora grada, ali za sada na ovom maratonu sudjelujemo zahvaljujući pomoći Nazora i samih veslača“, kaže predsjednik HKUD-a Mata Matarić.

Prvi puta, za svih 19. maratonskih godina štit Kneza Domagoja nije ostao u dolini Neretve, već je pripao pobjedničkoj ekipi veslača iz Bjelovara. O tome kako su u dolini Neretve nesportski prihvatili ovu pobjedu nekom drugom prigodom. Da ne kvarimo ovu radost Salašara somborskih.

Izvor: Hrvatska riječ (Zlata Vasiljević)