U osami lipota osvitlan
Pravim perom
svit kitio,
slovima trošen bio,
razuman no prpošan,
nerazumivan oronio,
nevoljama sustanut
na mrginju, skrajnut,
uz ljubav napuštan,
voljen
ko salaš bili – izdaljeg,
uz bižanja luda,
al u pisminoj osami
osvitlan lipotama,
u zemlju, svoju,
Bačku, našu,
bez dužijance knjiga,
lipe riči
si vratio.
I te riči,
i ta lipa rič,
sad Vojo,
bez tebe, fali!
Ona, ta rič,
Tvoja, naša!
Fali!
U grlu zastala je…
Ko da
nestala je sa Tobom…
I kako sad,
ko Ti onomad,
sad, kad
ko da je nema,
da je
čovik fali?
Tomislav Žigmanov