Prva dobitnica prošle godine utemeljene nagrade Heroj/Heroina naslijeđa za osobni doprinos na očuvanju nematerijalnog i materijalnog kulturnog naslijeđa i rezultate postignute izvan institucionalne brige o naslijeđu je Stanka Čoban iz Didine kuće u Baču

Ovu nagradu dodjeljuju udruženje Evropa Nostra i Delegacija Europske unije u Srbiji.

Stanka Čoban dobro je poznata kao čuvarica i promotorica tradicijske kulture šokačkih Hrvata u Baču, gdje, djelujući u navedenom području, vodi i udrugu Tragovi Šokaca.

U intervjuu za tjednik Hrvatska riječ naša sugovornica govori o spomenutoj nagradi, svojem angažmanu za koji je nagrađena, te radu Didine kuće i udruge Tragovi Šokaca.

Na početku razgovora, kažite nam što Vam znači nagrada Heroina naslijeđa? Kako će ona, po Vašem mišljenju, utjecati na daljni rad Didine kuće, je li joj dala neku veću vidljivost u javnosti?

Svaka nagrada i svako priznanje godi. Nisam sama zaslužna za ovo već cijela naša obitelj, pogotovo suprug Stjepan, jer mi smo Didinu kuću zajednički stvorili i zajedno radimo u njoj. Nagrada znači još više jer je došla od ljudi koji se bave podizanjem svijesti o značaju kulturne baštine. Znači i to što je, kako je rekao veleposlanik Europske unije u Srbiji, nagrada inspirirana našim radom. No, nagrada i obvezuje. Kad su u pitanju reakcije, na dodjeli priznanja u Beogradu bilo je puno medija, bio je iste večeri izvještaj s dodjele nagrade na prvom programu RTS-a. Što se tiče novih posjetitelja, to ćemo tek vidjeti jer je ovo vrijeme godine kada ne radimo, iako je bilo već nekih poziva. Puno nam se ljudi koji su bili na dodjeli nagrade u Beogradu najavilo, pa ćemo vidjeti.

Etno kuća Didina kuća se spominje u obrazloženju nagrade, pa krenimo od nje. Kako je nastala ova etno kuća i što nudi?

Didina kuća otvorena je u kolovozu 2009. godine. Naime, naslijedili smo kuću u kojoj su ormari bili puni starih stvari, nošnje… Nisam željela biti prva koja će to, kako mi tu kažemo, „rasprćkat”. A i uvijek sam voljela našu povijest i baštinu, moja „majka” (baka) bila je „živa enciklopedija”, bila sam njena najvjernija slušateljica. Etno kuću smo uredili tako da kroz nju pokažemo tradiciju i život Hrvata Šokaca na ovim prostorima. Stari namještaj smo restaurirali, time sam se i ranije bavila. Kad je u pitanju nošnja, imamo više kompleta, od radnih do svečanih, najstarija nošnja nam je stara preko 130 godina. Tu su i rekonstruirana oglavlja koja smo radili u okviru manifestacije Žensko tradicijsko češljanje i izrada oglavlja Hrvatica u regiji – djevojačke pletenice, mladenački vijenac i brundžuk. Ta oglavlja smo rekonstruirali prema starim fotografijama. Uz to, kuhamo i tradicionalna jela i slastice, a imamo i staru kovačnicu gdje zainteresirani mogu upoznati kovački zanat. U proteklih trinaest godina u Didinoj kući imali smo puno školskih ekskurzija, pojedinačne i druge organizirane posjete. To su uglavnom jednodnevni posjeti, goste smo imali iz Srbije i Hrvatske. Inače, Didina kuća je neraskidivi dio udruge Tragovi Šokaca i sva događanja koje udruga organizira odvijaju se u etno kući. Tu udruga ujedno održava i svoje probe, sastanke i slično.

Udruga građana Tragovi Šokaca je neznatno mlađa, postoji od 2010. godine. Imate nekoliko manifestacija i programa, pa kažite više o njima?

Udruga Tragovi Šokaca osnovana je 2010. godine s ciljem očuvanja i njegovanja kulture i tradicije Hrvata Šokaca ovog podneblja, ali i bavljenja kulturnih i povijesnih znamenitosti Bača. Naša glavna manifestacija je Žensko tradicijsko češljanje i izrada oglavlja Hrvatica u regiji, koja je ove godine održana deseti put. Imamo i seminare tradicijskih instrumenata kroz koje smo obučili tri članice osnovama tradicijskih puhačkih instrumenata. Te seminare drži Tomislav Livaja iz Osijeka. Imamo i seminare tradicijskog pjevanja. U udruzi imamo pjevačku skupinu koja uči i pjeva isključivo pjesme koje su tridesetih godina zapisane u Baču. To su pjesme koje su zapisali Vinko Žganec i dr. Josip Andrić. Naša pjesma iz Bača Stado pastiri bila je izvedena na koncertu Božić u Ciboni, a izveo ju je ansambl Lado. Krunoslav Šokac iz Lada je bio ovdje i zapisivao je te naše pjesme i uvrstio tu pjesmu u njihov repertoar.

Najnovija nam je manifestacija Mirisi iz bakinog kuvara koja okuplja sve nacionalne zajednice u Općini Bač i tu u Didinoj kući kuhamo svoja nacionalna jela. Iako držim da su ta jela dosta slična, vojvođanska. Naša udruga je priređivala i književne večeri, obilježavanja obljetnica znamenitih Hrvata u Vojvodini. Znamo da se ljudi najviše vole zabavljati, ali važan nam je taj edukativni karakter. Trenutno, udruga ima petnaestak aktivnih članova, pomažućih imamo oko manifestacija. Ukratko, udruga Tragovi Šokaca je hrvatska manjinska priča, a Didina kuća je malo šira, vojvođanska priča.

Puno pričamo o naslijeđu, no koliko je ono živo danas, tu mislim na običaje i govor (ikavicu) šokačkih Hrvata u Baču?

Hrvata danas u Baču nema mnogo. Sad kad su bili izbori za Hrvatsko nacionalno vijeće, prikupljali su se potpisi za elektore, ali nije puno skupljeno. Naime, kad se treba nešto uraditi ili da se okupimo, onda nas je jako malo, a kad se želi praviti hrvatske dokumente, onda nas je više. Kroz KUD-ove koliko-toliko danas pokušavamo prikazati nošnju, pjesmu i poneki običaj. U Baču se ikavica gotovo potpuno izgubila u svakodnevnom životu, već ni ja ni moja sestra ne govorimo ikavicu. A starijih od nas već ni nema puno. Ikavicu čuvamo kroz pjesme u pjevačkoj skupini. Asimilacija je uzela svoj danak, a i mladi kada odu u srednju školu i na fakultet više se ne vraćaju u selo. Kada pričamo o mladima, ono što bih htjela reći je da ta nacionalna svijest i ljubav prema vlastitoj tradiciji dolazi iz obitelji. Djeca odgojena u tom duhu dolaze u crkvu, oblače se u nošnju u različitim svečanim prigodama. Dakle, tu mi kao udruge ne možemo puno učiniti, ako nema toga u obitelji. Imamo nekoliko djevojaka koje sudjeluju u našoj pjevačkoj udruzi i koje dolaze na naše radionice. Vidjet ćemo hoće li one nastaviti baviti se tradicijskom kulturom. Pater Josip Špehar i ja zalažemo se da barem jedna od njih upiše studij etnologije. No, nisu u pitanju samo mladi, mi nemamo ljudi općenito. I to ne samo nas Šokaca nego i svih drugih. U Baču nema tvornica, nitko se ne doseljava. Žene odlaze na rad u inozemstvo, sve nas je manje, crkve su nam poluprazne... Slično je i u drugim manjim mjestima i selima.

U području očuvanja baštine, u Baču su posljednjih dvadesetak godina pokrenuti projekti kao što su Stoljeća Bača (Vekovi Bača) i manifestacija Dani europske baštine. Kako gledate na ove projekte, njihove učinke u lokalu?

Mi u Baču imamo veliku povijesnu vrijednost, od Franjevačkog samostana do tvrđave i mi u stvari svakodnevno hodamo po našoj povijesti. Projekt Stoljeća Bača je po meni važan i on još traje, obnavlja se sada kapija na ulazu u Podgrađe. U sklopu projekta rađena je obnova Franjevačkog samostana te, iako je tu bilo nekih nesuglasica i nezadovoljstava, ja mislim da je ipak dosta toga urađeno i da se to vidi. Za Stoljeća Bača veoma je zaslužna Slavica Vujović iz Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Da nije nje, za kulturno naslijeđe Bača ne bi se šire znalo

Kakvu suradnju udruga ima s lokalnom samoupravom u Baču?

Općina nam odobrava sredstva na natječajima na kojima sudjelujemo, predstavnici samouprave i kulturnih ustanova dolaze na naše manifestacije. Nemamo razloga biti nezadovoljni. Redoviti smo gosti na Danima europske baštine, a s mjesnim KUD-om Mladost iz Bača imamo odličnu suradnju. Isto tako, vrlo dobru suradnju imamo i s Turističkom organizacijom općine Bač, preko njih turisti dolaze u posjet Didinoj kući.

Koliko ste povezani s ostalim šokačkim Hrvatima u Podunavlju, budući da se te udruge bave sličnom misijom?

Manifestacija Šokci i baština počela je 2008. i prva je održana u Baču. Okupljamo se jednom godišnje, ali to nije dovoljno. Kada mi pravimo neku manifestaciju, pozivamo i druge udruge da dođu, i odazivaju se. Svi KUD-ovi imaju problema s članstvom, naša pjevačka skupina se osula baš za vrijeme epidemije koronavirusa. U našoj općini također ima nekoliko šokačkih udruga, uz nas tu su Vajska i Plavna. Mi tu imamo iste običaje i nošnju, s nekim malim razlikama. I teško da netko od nas može sam, jer nema potrebnu kvalitetu, recimo oko pjevačke grupe. Ali postoji taština i nesloga te značajnije suradnje nema.

Koliko ste na očuvanju baštine povezani sa Šokcima u Hrvatskoj, s druge strane Dunava?

Imamo dobru suradnju s više udruga iz Baranje (iz Draža, Gajića…), sa Šokačkom granom iz Osijeka, s udrugom Vrijedne ruke iz Vinkovaca, s KUD-om Kolo iz Vukovara. Koga god da smo kontaktirali, svi su se odazvali na suradnju. Tu su i pojedinci koji kao predavači dolaze na naše seminare.

Poznato je da održavate veze i s prapostojbinom ovdašnjih Šokaca, s franjevcima i šokačkim Hrvatima u Tuzli, odakle su Šokci došli u Bač i okolicu.

Godine 2008. imali smo proslavu 320 godina od doseljenja Šokaca u Bač i okolicu. Poznato je da su Šokci na ove prostore došli iz srednje Bosne, a doveli su ih franjevci s Gradovrha u okolici Tuzle. S franjevcima u Tuzli održavamo vezu i svake godine se posjećujemo. Mi idemo kod njih 12. rujna, ranije je to bilo 2. kolovoza, a oni dolaze kod nas prve nedjelje u listopadu kada zajedno proslavljamo blagdan Radosne Gospe. Tu kod nas u bačkom samostanu nalazi se slika Radosne Gospe koja je donijeta iz naše prapostojbine. Inače, nekad nas je u Tuzlu išao pun autobus, a danas nas je manje. I više ne idemo gore na Gradovrh, to je za nas ravničare preteško, već u crkvu u Solinama gdje je i spomen ploča koja govori o ovim povijesnim migracijama.

I za kraj, planovi?

Suprug i ja imamo po 70 godina, nismo u godinama kada se prave veliki planovi. Cilj nam je ovo što radimo održati u stanju u kom je, ne planiramo se širiti i slično.

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)

Foto: Fejsbuk stranica Evropa Nostra Srbija