Drugi svjetski rat donio je nagli zastoj u kulturnim djelatnostima Hrvata u Subotici i u Bačkoj općenito. „Dolazak okupatora u ove krajeve učinio je kraj svakom kulturnom polju tako da se u našim društvima životarilo ili je nastupilo potpuno mrtvilo. Svaki ozbiljniji rad nije se mogao ni zamisliti, jer se okupator već postarao da mu stane na kraj u samom začetku. Pojedinci su se tada dali na ilegalni rad, a svi ostali bili su uz njih dušom i tijelom i čekali su oslobođenje kako bi mogli nastaviti svoj daljnji rad na kulturno-prosvjetnom polju”, piše Hrvatska riječ od 10. travnja 1946.
Poslije rata kulturni život je obnovljen, ali u bitno drukčijim političkim okolnostima. Naime, komunističke vlasti su, istina, dozvolile obnovu prijeratnih hrvatskih društava i ustanova, ali su budno nadzirale i usmjeravale njihov rad, te na koncu, kada su se za to stvorili uvjeti, raspuštala ih. Predstavnici vlasti su pravdali čin raspuštanja predratnih hrvatskih društava tvrdnjom da ona nisu okupila šire slojeve stanovništva. „Zbliženje raznih slojeva našeg naroda nije uspjelo proizvest niti HPD „Neven”, a niti „Pučka Kasina” već iz samog tog razloga, što nisu bili masovnog karaktera i što se njihov rad ograničavao na relativno malen broj članova”, piše Hrvatska riječ od 18. kolovoza 1947.
Ukidanje ideološke konkurencije
Najznačajnija hrvatska kulturna ustanova u Subotici, Subotička Matica, koja je okupljala kremu hrvatske katoličke inteligencije, ukinuta je nedugo po svojoj obnovi 1946. godine, a njena zgrada, koja je kupljena novcem Subotičke biskupije, pretvorena je u društvenu svojinu. Prije ukidanja, uspjela je izdati nekoliko djela različite tematike iz pera ili u prijevodu Ivana Kujundžića: monografiju „Mihajlo Radnić, prvi bunjevačko-šokački pisac”, bibliografiju „Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata”, zbirku crkvenih propovijedi „Vratimo se gospodu”, „Moj program” F. Deleruea, esej „Život Isusov” Françoisa Maurica, te zbirke pjesama „Tisuću i jednu noć” Jakova Kopilovića i „Zvona bjeline” Ante Sekulića. Imajući u vidu plodnu izdavačku djelatnosti Subotičke Matice u prvim godinama nakon rata, postaje jasno zašto je ukinuta. Naime, komunističke vlasti nisu trpjele ideološku konkurenciju na polju kulturno-prosvjetnog rada.
Sljedeće na udaru komunističkih vlasti je bilo Hrvatsko kulturno društvo (Harambašićeva 4) pod čijim je krovom prije rata djelovalo niz hrvatskih kulturnih društava, od kojih je najznačajnije HPD Neven. Društvo za kulturnu suradnju Jugoslavije s SSSR-om priredilo je 28. studenog 1946. u Subotici predavanje predsjednika Saveza književnika Jugoslavije Ive Andrića. Prilikom posjeta redakciji Hrvatske riječi budući jugoslavenski nobelovac istaknuo je značaj ovog lista:
„Važnost postojanja jednog lista za Hrvate u ovim krajevima je neobično velika. I to ne samo iz političkih razloga naime, što Hrvati u ovim krajevima žive u perifernim oblastima naše zemlje stotinama godina pritiskivani morom inostranih osvajača, nego i radi čuvanja čistoće jezika. Jer po jeziku, po čistini govora se poznaje jedan narod. I jedan list kao što je vaš, može ogromnu ulogu u tom pogledu da odigra i veliku kulturnu misiju da izvrši.” (Hrvatska riječ od 6. prosinca 1946.)
Prilikom druženja u Hrvatskom kulturnom društvu Andrić je savjetovao i hrabrio mlade hrvatske književnike u njihovom daljem književnom radu. Podržao je ideju o pokretanju književnog časopisa Njiva i dao svoje sugestije u svezi s njegovim sadržajem: „Časopis ne treba da je napunjen samo čisto književnim materijalom, jer prijeti opasnost da bi tako u nedostatku dobrih donosio i slabije stvari i književne priloge, te bi se time njegov nivo snizio, nego da se isto tako donose članci o folkloru i narodnim umotvorinama kao što su narodne pripovijesti i pjesme, koju su po njegovom (Andrićevom – primj. V. N.) mišljenju tako originalne i sačuvane unatoč dugogodišnjeg ropstva pod tuđinom”. (Hrvatska riječ od 6. prosinca 1946.) Međutim, kada su početkom 1947. Balint Vujkov i Matija Poljaković, lijevo orijentirani hrvatski intelektualci, pokrenuli Njivu, komunističke vlasti su je pod izlikom da širi nazadne ideje zaplijenile i ukinule.
Lov na intelektualce
Hrvatsko kulturno društvo je 21. svibnja 1947. sa svojim folklornim skupinama iz Bača, Sonte, Berega i Plavne priredilo u Beogradu na Kolarčevom univerzitetu večer narodnih igara i pjesama. Dan prije toga, zaslugom ministra bez portfelja SR Srbije Lajče Jaramazovića, predratnog prvaka HSS-a, predsjednik FNRJ maršal Josip Broz Tito primio je u posjet delegaciju sastavljenu od predstavnika svih grupa. Međutim, bio je to samo privid ravnopravne zastupljenosti vojvođanskih Hrvata u komunističkom društvu. U isto vrijeme naime u Subotici je trajao progon hrvatskih intelektualaca – kakav nije zabilježen ni pod vlašću Karađorđevića i Miklósa Horthyja – poznat pod imenom „Jelenski lov”. U razdoblju od 3. rujna do 23. prosinca 1947. privedeno je 120 hrvatskih intelektualaca, koji su tijekom 1948. osuđeni na kaznu gubitka građanske časti u duljem ili kraćem trajanju, u ovisnosti o njihovom značaju u hrvatskoj zajednici u Subotici.
Tradicijska kultura bila je živa, napose na rubnim dijelovima grada, prigradskim naseljima i salašima. Na području tradicijske kulture vjerojatno su najbolji uspjeh ostvarili Pere Tumbas Hajo i njegovi plesači i tamburaši, koji su dobili pobjednički vijenac na Međunarodnom folklornom festivalu u Langolenu u Walesu 1952. U krilu Katoličke Crkve cijelo vrijeme bogato se i svečano slavila Dužijanca, tradicionalni žetveni običaj bunjevačkih Hrvata.
Dekroatizacija Subotice
Nemilosrdnim razbaštinjenjem hrvatskih posjednika i progonom hrvatskih intelektualaca komunističke vlasti su utrle put dekroatizaciji Subotice. Tako je 1950. ukinuto Hrvatsko kulturno društvo, a njegove su prostorije, premda kupljene novcem samih članova, pretvorene u „društvenu svojinu”. Hrvatsko narodno kazalište, koje je osnovano 1945. i imalo ključnu ulogu u razvoju kazališta ne samo među Hrvatima, nego i u cijelom gradu, preimenovano je 1950. u Narodno pozorište. Posljednja veća priredba hrvatskog karaktera održana u Narodnom kazalištu bila je praizvedba prve bunjevačke opere Dužijanca skladatelja dr. Josipa Andrića (29. travnja 1953.) Isprva dnevnik (26. kolovoza 1945.), tjednik Hrvatska riječ preimenovan je 26. lipnja 1956. u Subotičke novine. Bio je ne samo važno informativno glasilo, nego i medij uz koji su stasavale generacije hrvatskih intelektualaca (novinara, književnika itd.). HKPD Matija Gubec u Tavankutu i HKUD Miroljub u Somboru su pod pritiskom komunističkih vlasti izgubili pridjevak „hrvatsko” i ekavizirani su 1956. odnosno 1957. Istu sudbinu je zadesio časopis za književnost, umjetnost i društvena pitanja Rukovet, kojeg je pokrenuo Lazar Merković 1955. Samo do početka 60-ih Rukovet je imala prepoznatljiva hrvatska obilježja, koje je Merković vratio nakratko početkom 70-ih.
Nakon nasilnog raspuštanja hrvatske kulturne scene u Subotici sredinom 50-ih godina, trebalo je proći više od jednog desetljeća dok se nije stvorio prostor sloboda, koji će omogućiti ravnopravno sudjelovanje Hrvata u kulturnom životu u gradu. U međuvremenu je među sudionicima gore napomenutih kulturnih procesa sazrijela ideja o potrebi ponovnog osnutka jedne kulturne ustanove, koja bi imala za cilj afirmaciju kulturne baštine i stvaralaštva Hrvata – bit će to HKUD Bunjevačko kolo.
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)