Hrvatsko kulturno društvo „Vladimir Nazor“ iz Stanišića organiziralo je 30. studenoga 2013. godine književno-pjevačku večer „Ikavica - govor hercegovačkih, bosanskih, dalmatinskih, ličkih, šokačkih i bunjevačkih Hrvata“. Bila je to prigoda da se čuje riječ o ikavici, koja spada u najrasprostranjeniji hrvatski govor, ali i da se riječju i pjesmom dočaraju kajkavska, šokačka, bunjevačka, dalmatinska i hercegovačka ikavica.
„Ove književno-pjevačke večeri organiziramo već četvrtu godinu, radi očuvanja i promicanja najraširenijeg materinjeg govora kod Hrvata – ikavice, kao bitne odrednice nacionalne samosvijesti. To radimo u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, uz sudjelovanje udruga i pojedinaca koji dobro poznaju ikavicu i uz potporu Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Pokrajinskog tajništva za kulturu i javno informiranje, HNV-a i Grada Sombora“, kazao je u pozdravnom govoru Ivan Karan, predsjednik HKD-a „Vladimir Nazor“ iz Stanišića.
„Rič je danas ona koja nas je okupila i koja će nas voditi kroz ovaj program. Rič o kojoj će biti riči znamo ju, čuli smo ju i rabimo ju, ali tek kao poluživu. Rič nam i zapinje ponekad u grlu. Ne večeras. Puno je dana i godina ta rič u zapinjanju i zaboravljanju, zatajavanju i gubljenju, a onda opet, u novije vrijeme u oživljavanju, podsjećaju u pokušaju divana. Prodali smo tu rič, a bila je tako jaka i bogata u svojoj raskoši, blještavosti i ritmičnosti, boji zvukova. Bila je toliko lijepa da su je htjeli proglasiti standardnim književnim jezikom. Ali netko je bio jači i uspio je rič podvući pod stolnjak, u mračne kutove čistih soba ili negdje pod ambetuš gdje neće biti ni čujna ni vidljiva. Ostala je tek za obične dane kada nema gostiju, kada se divani, i ne u svim kućama, ne u svim domovima. U bačkim ravnicama sakrila se rič u zemljom opasane domove, u salaše stisnute bagremovima, među priproste, neobrazovane. Oni ostali prorečili su svoje živote otisnuvši se u neke tuđe vode. Ipak, ikavica je bila i ostala u hrvatskom narodu najzastupljenija i znatno više od ijekavice i ekavice“, kazala je Katarina Čeliković iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u svome izlaganju koje je naslovila „O riči je rič“, što najbolje ilustrira cijelu večer.
Ona je podsjetila kako se ikavicom danas nazivaju dijalektalni oblici hrvatskoga jezika u kojima se staroslavenski glas „jat“ čita kao „i“ (dite, mliko). Zanimljivo je bilo čuti kako je u vrijeme standardizacije hrvatskoga jezika u XIX. stoljeću hrvatski jezik imao dva puta. Jedan je bio ijekavski, a drugi ikavski kao standardni izgovor. Ijekavski je zastupao Ljudevit Gaj u poznatom Ilirskom pokretu pozivajući se na ijekavizam stare dubrovačke književnosti i srodnost s jezikom Srba koji je kao standard zastupao Vuk Karadžić.
„Ikavski je zastupao književni krug oko časopisa ‘Zora dalmatinska’ u kojem je jedan od najuglednijih suradnika bio Šime Starčević, pisac prve hrvatske gramatike koja je u cijelosti pisana hrvatskim jezikom. Zbog tadašnjih političkih prilika pobijedila je ijekavica, te je ona i danas standardni hrvatski jezik. Neka istraživanja pokazuju kako je ikavica imala potpuno iste mogućnosti postati standardom, ali to se nije dogodilo“, kazala je Čeliković.
Redale su se zatim riječi i pjesma. Od bunjevačke ikavice Ivana Prćića i Tomislava Žigmanova, čije je stihove „Čovik brat“ i „Ne otkaled već kud“ recitirala Nevena Mlinko iz Subotice i Milovana Mikovića čije je stihove „Saranio bi je ko caricu“ govorila Marija Jaramazović, također iz Subotice.
Čula se zatim ikavska čakavština, koja je najpoznatiji tip primorske i otočke ikavice i obuhvaća tri četvrtine Hrvata čakavaca – za razliku od bunjevačke ikavice ona živi u svakodnevnom govoru, klapskim pjesmama i pjesmama pjesnika. Rodom s Brača, a sada Subotičanka Josipa Dević govorila je stihove Marka Pavičića Ivelje „Gondola“.
Od Katarine Čeliković čulo se potom kako ikavica postoji i u kajkavštini.
„To je, kažu, najmanje proučeni tip kajkavaca. Obuhvaća jednu četvrtinu Hrvata kajkavaca, koji uz ‘kaj’ izgovaraju ikavski glas ‘i’ , kazala je Čeliković i taj tip ikavice ilustrirala s nekoliko stihova Katarine Zrinski.
Nama blisku šokačku ikavicu riječju su dočarale Marija Šeremešić, predsjednica UG „Urbani Šokci“ iz Sombora i Anita Đipanov iz Monoštora, a pjesmom „Kraljice Bodroga“, također iz Monoštora.
Kako zvuči rič u pjesmi pokazali su subotički tamburaši Stipana Jaramazovića i solistica Antonija Piuković.
Nije ikavica samo u riječi i pjesmi već se uz ikavicu može i dobro nasmijati. A posjetitelje večeri ikavice u Stanišiću nasmijala je Bernadica Ivanković, predsjednica Hrvatske čitaonice, koja je pročitala pripovitku „Svekar i njegova snaja“ koju je zapisao Balint Vujkov po kazivanju Blaška Bukvića. Nasmijala je posjetitelje i Jelena Jukić iz Posušja s igrokazom na hercegovačkoj ikavici „Maca Ikanova“.
Večer je okončana uz dalmatinski ikavicu, kojom govore i Hrvati u Stanišiću. Za ovu prigodu ovaj oblik ikavice čuo se u izvedbi Josipe Dević.
„Večeri ikavice“ u Stanišiću nazočili su gosti iz Posušja – predsjednik Općinskog vijeća Ivan Lončar, predstavnici Turističke zajednice Zapadno-hercegovačke županije, Darko Sarić Lukendić i Željko Paklendinac iz HNVa, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov, te predstavnici hrvatskih udruga iz Berega, Bezdana, Monoštora, Sombora, Vajske, Plavne, Lemeša i Subotice.
Tekst i fotografije: Zlata Vasiljević
