Bogatom opusu subotičkog književnika i urednika Milovana Mikovića nedavno se pridružio i znakovito naslovljeni roman Otići nekamo objavljen u nakladi Matice hrvatske Subotice. Dio je to njegove trilogije Limes, velikog projekta najavljenog još devedesetih godina prošloga stoljeća i građenog desetljećima. Ovo djelo svojevrsna je kronika promjene, preciznije urbicida jednoga grada, konkretno Subotice iliti Slobodnog kraljevskog kotar-grada kako ga se u knjizi naziva. Svoje prvo predstavljanje javnosti roman Otići nekamo doživio je 25. travnja u subotičkoj Gradskoj knjižnici.
Naizgled naspojivi fragmenti
Po riječima urednika časopisa Rukovet Boška Krstića, roman Otići nekamo je „kronika patnje za nestajanjem dobrote i ljepote i nastajanja zla“. Dodao je i da je ta knjiga poput Subotice, „eklektična, s intarzijama različitih, naizgled nespojivih fragmenata.“
On je naveo i da taj roman, ovakav kakav je stigao pred nas, odaje piščeve metamorfoze, dileme i grozničavo traganje za smislom svega što se događalo, prvo prebiranjem i odgonetanjem vlastitih uspomena, a onda i saslušavanjem samoga sebe kao sudionika događaja kojima je bio svjedok ili sudionik.
„Svakako novo i uzbuđujuće štivo. Bez obzira kakvo će uzbuđenje izazvati u svakom čitatelju ponaosob“, zaključio je Krstić.
Uzmak pred primitivizmom
Recenzent i lektor romana Otići nekamo Zlatko Romić je ovu knjigu okarakterizirao kao „tešku i oporu“. To je roman dnevničkog, biografskog i autobiografskog karaktera, roman u kojem svojim načinom pisanja, autor poziva čitatelja na dijalog.
„Miković u romanu konstatira činjenice, a odgovori se daju nazrijeti. Jedna od, po meni, ključnih rečenica odnosi se na sljedeće: nije ključno hoće li se propast dogoditi već kada će se zbiti? U toj rečenici prepoznao sam mnogo toga, tu kronologiju ne samo transformacije, nego i propadanja Subotice, uzmaka jedne urbane svijesti pred primitivizmom koji je dominantan“, rekao je Romić.
Autorova preispitivanja, kako je ukazala profesorica književnosti Klara Dulić, protežu se od početka do kraja romana.
„On smatra kako potreba za govorenjem niče istodobno kada i za šutnjom, te sila jednog neminovno potiskuje drugo. Odnos pisca prema književnosti i svom djelu odnos je u kome nema pobjednika. Djelo zahtijeva biti napisano, gotovo kao da se piše samo, bez pristanka i ovlaštenja pisca, a, ipak on gonjen nekom silom, sudjeluje u njegovu stvaranju“, rekla je Dulić.
Dodala je i da je roman bogat intertekstualnošću, što se očituje na početku svakog poglavlja gdje se daju citati mnogih poznatih pisaca, počevši od biblijskih knjiga do suvremenih autora.
Nenalaženje odgovora
Na kraju večeri publici se obratio i autor Milovan Miković koji se u svojem izlaganju osvrnuo na sudbinu čovjeka, ali i knjige u vremenu postmoderne, a u kontekstu tema kojima se bavi u romanu Otići nekamo.
„Suvremeni se kapitalizam adaptirao u mrežnoj društvenoj konfiguraciji, ne pitajući za cijenu – rušeći vjeru, naciju, obitelj i školu. Dočim sve veći broj osoba ovisi o ekranu, ostajući u stanju osobne i socijalne nezrelosti, zbunjeno se i kaotično krećući između razdrobljenih institucija, ne nalazeći odgovora na pitanje – kamo sada poći? Jer jedno je očito – valja nam svima otići nekamo“, kazao je Miković.
Moderatorica ove književne večeri bila je Nevena Mlinko.
Antfile
Pola stoljeća stvaralaštva
Milovan Miković ove godine obilježava 50 godina stvaralaštva, odnosno od objavljivanja jedne pjesme u časopisu Rukovet. Tim povodom, ravnatelj Gradske knjižnice Dragan Rokvić uručio mu je dar.
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)
