Predstavljanje knjige pjesama Ivana Tumbasa Steščalo se... održana je 24. studenoga 2022. godine u Novoj čitaonici subotičke Gradske knjižnice. Osim autora, o knjizi su govorili časna sestra Eleonora Antonija Merković, koja je napisala predgovor za ovu knjigu i korektor rukopisa Ljudevit Vujković Lamić.
Knjiga je pisana na ikavici bunjevačkih Hrvata i sadrži 97 pjesama. U njima autor piše o nekadašnjem životu, ali i svom djetinjstvu na salašu, o precima, običajima i događajima, ali piše i o sadašnjosti.
Subotičanin Ivan Tumbas pisanjem se počeo baviti u svojim mladalačkim godinama s namjerom očuvanja ikavice. Objavio je knjigu pripovjedaka Nako sa salaša (2019.), a svoje pripovijetke, pjesme i članke objavljuje u tisku: Glasu ravnice, Glasniku Pučke kasine, Hrvatskim novinama, Subotičkim novinama i Subotičkoj Danici, te sudjeluje na manifestacijama Lira naiva. Knjiga pjesama Steščalo se... objavljena je u vlastitoj nakladi autora.
Na ikavici o svom rodu
„Moj župnik, župnik župe Marija Majka Crkve u Aleksandrovu, pokojni Andrija Kopilović, prije otprilike pedeset godina, kada sam bio na vjeronauku, rekao je jednu rečenicu koja mi je ostala u sjećanju: ‘Sve što je zapisano ostane, a što je kazano otpuše vjetar’. Bio sam time ponukan i počeo sam pisati pjesme, pišem ih oko 45 godina, pisao sam ih skrivajući to od ukućana; ni moji roditelji nisu znali da ja pišem, to sam ljubomorno čuvao i nikome nisam pričao o tome, jedino je moja supruga znala. Ne bi ni ova knjiga, kao ni ona prva, došla na svijet da časne sestre Elonore Antonije Merković nije bilo. Došla je jednom prilikom kod nas u goste, ja baš pisao pjesmu, tražila je da pročita i rekla mi je: ‘Ivane, ti ovo moraš objavit’. I to sam i uradio. A onda je cjelina ove knjige polako nastajala. U nekim momentima mislio sam da neću imati snage i moći da je završim, ali imao sam časnu sestru pored mene, koja me je bodrila. Skupio sam ove moje pjesme da bih našu ikavicu čuvao bar u pisanim riječima, jer ikavica nestaje u svakodnevnom govoru, pogotovo u gradu, u Subotici. Čitajući druge pjesnike koji pišu stihove bez rime, otvorila su mi se široka vrata u pisanju lirike“, rekao je Ivan Tumbas.
O životu na salašu
Časna sestra Eleonora Antonija Merković govorila je o sadržaju pjesama sabranim u ciklusima zbirke. „U prvom ciklusu Riči praotaca autor nas podsjeća i kako otac govori sinu da ne napusti ovu našu ravnicu, ove naše njive ovu širinu i ode raditi u svijet. Druga skupina stihova zove se Salaš bili, opisao je tamo salašarsku dušu, običaje salašara, rad na njivama, nije se ipak sve steščalo u Ivanovim stihovima, ima i tuge, ali i radosti, on pokušava iz te tuge izaći radostan, sjećajući se onoga lijepoga što je prošlo. Naša grana je treći ciklus pjesama, autor spominje mnoga okolna sela u okolici Subotice gdje žive bunjevački Hrvati i kroz pjesme govori o našem identitetu i običajima. U četvrtoj skupini pjesama Rode moj Ivan pjeva o svom rodu, tko smo i što smo i ističe svoju kršćansku vjeru. Peti ciklus nazvan je Veselo čeljadi, a uz veselje najviše idu bećarci i kroz bećarce naš pjesnik pjeva o radosti života“, rekla je s. Merković.
Svit koji divani
Ljudevit Vujković Lamić je naglasio kako je ikavica kulturno blago bunjevačkih Hrvata, a korištenje nje je put i za opstanak našeg svita: „Očuvat ikavicu možemo samo divanom i pisanjem na ikavici. Danas su ritki pisci koji pišu ikavicom, mož i se lako pobrojat. Ivica Tumbas je jedan od taki. Imo je kuraži i sam štampo prvu i sad i drugu knjigu. Mislim da će ovu knjigu pripoznat oni koji vole ikavicu“.
Ivan Tumbas je pročitao neke od svojih pjesama, a na promociji je nastupio i vokalni solist Marko Križanović uz pratnju pijaniste Sándora Kolompára.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. Sarić)
