Jezik kojim govore Bunjevci u Bačkoj i Bunjevci u Senjskom kraju u korijenu je identičan, istaknuo je hrvatski književnik, prozaist i pjesnik Milan Krmpotić. Njegova je zbirka pjesama „Bunjo dida moga“ predstavljena 15. kolovoza 2013. godine u prostoru HKPD-a „Matija Gubec“ u Tavankutu.
Predstavljanje je organiziralo Hrvatsko nacionalno vijeće, u sklopu obilježavanja dana kada je 15. kolovoza 1869. godine biskup Ivan Antunović uputio javni poziv za osnutak „Pučkih novina“, kasnije nazvanih „Bunjevačko-šokačke novine“, čime je započeo hrvatski narodni preporod u južnoj Ugarskoj.
Autor knjige, bunjevački književnik Milan Krmpotić koji živi i radi u Senju, ističe kako je ovu zbirku počeo pisati s namjerom da se naš govor ne zaboravi. „Zbog utjecaja književnoga jezika, utjecaja čakavice, kao i utjecaja raznih sredina u kojima Bunjevci žive, taj govor nepovratno ide u zaborav. Temeljna mi je namjera bila da se taj govor ne zaboravi i koliko to može jedna zbirka pjesama učiniti za njegov spas, ja sam u njoj dao vlastiti doprinos.“
Pisana je na ikavskoj bunjevici s područja Krivoga puta, kako voli reći autor. „Pjesme su pisane očima svjedoka. Najčešće sam to ja kao dječak, ili pastir, ali i ja kao intelektualac. U tim sam pjesmama nastojao sačuvati puls, ritam života u vrijeme moje mladosti, kada je naš govor bio dosta snažan i relativno svjež.“
Kada se usporedi govor primorskih i vojvođanskih Bunjevaca vidi se sljedeće: „Osjeća se utjecaj drugih govora i jezika, što je uvjetovano okolnostima u koje smo došli. Tako se u primorskom bunjevačkom govoru još uvijek osjećaju utjecaji turskog i talijanskog jezika, ima i germanizma, a najviše ima čakavizma. I to su zapravo bitne razlike dva govora danas. Iz njih se očitava sudbina jednog i drugog ogranka Bunjevaca“, ukazuje Krmpotić.
Bunjevci su najveća grana hrvatskoga stabla i broje čak oko dva milijuna pripadnika. Praktički, to je cijela Dalmacija, dio Istre, a iseljenih ih ima diljem Hrvatske i po cijelome svijetu, dodaje ponosno Milan Krmpotić.
Ljubav prema rodnom kraju glavna je tema njegovih pjesama, istaknula je profesorica Katarina Čeliković.
„Krmpotić piše o majci, ocu, o prirodi, životinjama, ljubavi prema zavičaju i narodu, prema dragoj. U njegovim se pjesmama čita goli život. Često surov zbog škrtog kamena i malo zemlje, žarkih ljeta i surovih zima, ali i život ponosnih Bunjevaca. Naslov zbirke 'Bunjo dida moga' već na samome početku identitetski usmjerava čitatelja na glavnu preokupaciju pjesnika. Bunja je simbol pripadnosti i rodoljublja.“
Ovaj pojam višeslojno otvara priču o podrijetlu imena Bunjevac, od znakovite i često spominjane rijeke Bune do bunje, kamene kućice, dodala je prof. Čeliković.
Pjesnička zbirka Milana Krmpotića, „Bunjo dida moga“ sadrži 53 pjesme pisane na bunjevačkom govoru. U Subotici je tiskana 2011. godine kao drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, u nakladi Hrvatskog akademskog društva. Razlog objavljivanja knjige u Subotici je upravo bunjevačka ikavica. Ona je zajednička bačkim, dalmatinskim i hercegovačkim Hrvatima. Ona je zbog prostorne i povijesne odvojenosti doživjela i mnoge promjene, ali se u zbirci doživljava upravo zajedničkim obilježjem prostorno udaljenih grana hrvatskog naroda, istaknuto je u Tavankutu.
Prva je to Krmpotićeva knjiga pisana na govoru njegova zavičaja. Knjigu je ilustrirao, ili kako su predstavljači rekli sačinio likovni prepjev, Tavankućanin Ivan Balažević.
Predstavljanju je prisustvovao i Marko Nekić, predstavnik Grada Senja.
Tekst: Siniša Jurić
