Kada će se govoriti o prelu ako ne u pokladno vrijeme? Poklade su, a njive nam nisu pod snigom. Baš kao što nema snijega, tako ove godine nije bilo ni Velikog prela. Nije bilo ni drugih pokladnih zabava na kojima se znao okupiti veliki broj ljudi. Izostala su masovna okupljanja, ali ne i obiteljska prela iz kojih je zapravo sve i poniklo.
Znali su naši stari sakupiti svoje najbliže i najdraže. Znali su i proveseliti se, raditi, divaniti, zasvirati, zapivati i zaigrati. Taj duh zabave i druženja uspjeli su kroz stoljeća prenijeti i na mlađe generacije, koje ih i danas brižno čuvaju.
Prela na više načina
„Prelo se uvik pravilo u periodu poklada, od Tri kralja do Čiste sride. To se znalo i poštivalo. Prela su se prvobitno održavala i razvijala u okrilju obitelji, po salašima i kućama. Žene su pozivale komšije da zajedno rade, a jasno uz poso su i divanile. Najčešće su šlingovale, prele vunu jel radile kaki ženski poso. Mislim da tu nije bilo nikog velikog čašćenja, možda tu i tamo da su se ispekli fanki, al to je bilo sve", priča nam Ružica Šimić, koja je, između ostalog, četiri godine bila predsjednica OO Velikog prela.
Prela su se organizirala i u kući gdje je bilo djevojaka, pa su one pravile prelo za svoje drugarice. Isto kao i udane žene i one bi radile ručni rad, pjevale, a tada bi kao slučajno naišli i momci, koji su znali povesti i tamburaše ili su i sami znali svirati i onda se to pretvorilo u manju zabavu.
„Treći oblik prela je bio kad je prisutna cijela obitelj, di su bili i baćo i nana, i otac i mater, pa i dica – udana jel oženjena i nepodomljena. Prelo se obično pravilo prve nedilje posli disnotora. Tako pišu i Ante Sekulić i prof. Bela Gabrić, a tako se i ja sićam da je kod nas bilo. Skupila bi se najbliža obitelj, ćeri i sinovi, koji su bili podomljeni, jasno i zetovi i snaje, i ako je u rodbini bilo mladenaca te godine, onda bi i oni bili zvani na prelo. Tu je gozba bila obilata – svečana užna", kaže Šimić i pojašnjava kako je svečana užna, kao i danas, podrazumijevala frišku čorbu, izbor mesa i priloga je uvijek bilo po volji domaćice, ali neizostavna je bila krumpirača kao i fanki (krafne) s pekmezom, šećerom u prahu ili sirom.
Nakon užne su se dijelili simbolični darovi: rupčić, šal, poša (kravata), rupci za glavu, a mladencima kojima se pravilo prelo je obično bio veći dar.
„Znao je to bit kaki leveš od svilenog parketa jel novom zetu košulja... U svakom slučaju mladenci su za prvo prelo uvik dobijali vridniji poklon u odnosu na one ustaljene goste. Kadgod na salašu, ako su gosti jel dica došli iz daleka, znali su prinoćiti pa se prelo znalo produljit i na ponediljak. Na salaš se išlo kolima i konjima. Znalo je bit i tako da se jedan dan uradi disnotor, a drugi se oma napravi prelo, pogotovo ako je bilo kako gadno vrime jel veliki snig, pa da se ne tiraju konji dvared. Ljudi su se jednostavno prilagođavali vrimenu", pojašnjava Ružica Šimić.
Fanki i kartanje
U razgovoru sa sugovornicom dotakli smo se i nezaobilaznih fanaka, koji su se, osim za prelo, obvezno pekli na takozvani Debo četvrtak (posljednji četvrtak prije početka korizme), a ima tko ih je pekao i na treći dan poklada, odnosno u utorak prije Čiste srijede. Za to je postojala i izreka „Kad se fanki peku, onda se prelje žegu". Znalo se da je tad kraj prelima i zabavama.
Zanimljiv je i podatak da su se na obiteljskim prelima, nakon užne muškarci kartali duraka ili filka (naziv kartačke igre koje se igraju s takozvanim mađarskim kartama) uz dobro poznatu rečenicu „babo viče" (babo je naziv za kartu – makov gornjak).
„Ne samo na prelima, nego smo se u vrime poklada često znali okupit na divan i kartanje. Bilo nas je sedmorica braće i onda kad god bi koji mogo smo se skupili. Najčešće bi se kartali filka, a to se igra u petero, pa ako kogod od braće ne bi mogo doć, onda smo zvali komšiju. Tako su se i naše žene s nama nalazile, a one bi štogot radile jel divanile, pa i pripravile štogot za poist. Nikad se nismo kartali u novce, al da je bilo služenja, bome jeste", prisjeća se Blaško Cvijanov.
Prela mladencima
Običaj da se pravi prelo za mladence se još uvijek zadržao u pojedinim obiteljima. Nekada su se mladenci zvali na prelo kako bi upoznali širu rodbinu, a tako prelo bi pravile tete, strine, ujne, vjenčani kumovi, stari svat (svjedoci s mladine strane, a u ranije vrijeme su i oni bili s muške strane), majka i dida...
„Sićam se, kad smo mi bili mladenci prija 45 godina, da smo išli na prela kod rodbine i kod kumova. Ko što sam već spomenila, dilili su se i darovi. Još uvik pamtim prelo kod kumova, suprug je dobio spavačko, a mislim (ako me sićanje ne vara) da sam ja dobila materijal za haljinu. U naše vrime se išlo i kumu prat noge i onda se takođe darivala mlada. Tad sam dobila kotaricu za pecu", prisjeća se uz smijeh Ružica Šimić.
Kako bi sačuvala ove stare običaje, naša sugovornica je i sama „novim" mladencima u familiji pravila prelo. „Uvik smo gledali da sačuvamo naše običaje. Tako smo i mi u pokladno vrime pravili mladima prelo. Isto ko i nama kadgod. Znam da sam uvik pravila svečanu užnu, al koliko se sićam nisam uvik pekla fanke nego tortu. Kasnije, kad su se naša dica vinčala, onda su njima drugi pravili prelo", pojašnjava Šimić.
„Prela kojih se sjećam kao najmlađe, četvrto dijete u obitelji, su prela kod majke i dide, koji su već bili u poznim godinama. Ta prela su bila vezana uz disnotor. Darovi su uvijek bili simbolični, ali je među djecom bila velika radost. Još ako smo uspjeli uvjeriti roditelje da ostanemo spavati kod majke i dide, to je onda bilo štogod posebno", prisjeća se Marija Mandić i dodaje: „Kad bi u našu familiju došla nova snaja ili zet, onda se obvezno pravilo prelo. Dobro se sjećam da su i naši roditelji redovito pravili prela. Ono što se posebno pamti jeste zajedništvo. Svi smo uvijek bili zajedno i to je bogatstvo naših prela i okupljanja. Bili su prisutni i darovi, ali nikad ne neki veliki."
Kao i mnogi mladi bračni parovi i Marija je sa suprugom Ivanom išla na prela kod uže rodbine, ali i kod svojih roditelja.
„Sjećam se da je suprug, kad je došao na prvo prelo kod mojih roditelja, dobio kožne rukavice. To mi je ostalo u sjećanju, kao i dar od ujne koji se i sada, nakon 22 godine braka koristi. Dok smo bili djeca, dobijali smo skromnije darove, jer nam se pravilo prelo svake godine, a budući da nam je familija velika, to su uglavnom bili rupčići, čarape, kasnije pidžame...", kaže Marija Mandić i pojašnjava kako do sada još nije pravila prelo mladencima.
„Iako nastojim čuvati naše brojne običaje, poput onoga da se rodiljama nosi užna nakon poroda, prelo mladencima sam nekako preskočila. Kod nas se slavi, počevši od sv. Ivana (26. prosinca), pa sve do korizme. Često su druženja u našem obiteljskom domu i tu su prisutni i oni običaji vezani za prelo, ali ne onako prelo kako su nama drugi pravili kada smo bili mladenci. Vjerujem da još nije kasno za to, jer su sve mlade obitelji, a potaknuta ovim razgovorom mislim da ću to i napraviti", kaže sugovornica.
Budućnost je na mladima
U razgovoru s Marijom dotaknuli smo se i brojnih drugih običaja koji su vezani za ovdašnje Bunjevce Hrvate, te se spomenuli i činjenice da naš narod lako prihvaća tuđe običaje, a svoje često zaboravlja.
„Uvijek sam bila za to i trudila se čuvati naše, ali kako idem starija još su mi draži svi naši običaji, jednostavno to živimo. Kod nas u obitelji je pravilo da se svake godine ide na Veliko prelo. To se planira i čeka. Nama doček Nove godine ne znači nešto posebno, ali prelo se ne propušta."
Da još uvijek običaj prela živi u narodu potvrdila nam je i mlađa sugovornica Elizabeta Tumbas Loketić koja je u braku tri i pol godine.
„Sjećam se kad sam bila mala da je i naša majka pravila drugima prelo, ali iz priče i da su moji roditelji išli na prelo, koje su im pravile strine i tete. Dok se nisam udala nisam o tome ni razmišljala, ali onda kada smo dobili poziv da dođemo na prelo smo se osjećali važnima i bitnima. Nama je to bilo jako lijepo iskustvo. Osim upoznavanja s rodbinom i čuvanja običaja, taj dan nam je ostao u posebnom sjećanju. Naravno, nisu nam prelo pravili svi iz rodbine nego oni najbliži i to je bio moment za dodatno zbližavanje. Sama činjenica da netko misli na nas je lijepa gesta. Svugdje smo osim užne, koja je sama po sebi već dar, dobili i nešto za uspomenu ili nešto korisno za kuću. Mislim da ću uvijek pamtiti te detalje."
Iz ovih jednostavnih obiteljskih prela proisteklo je i ono znano široj javnosti - Veliko prelo.
„Kada su 1879. godine ondašnji narodni preporoditelji Hrvata Bunjevaca osjetili potrebu organizirati takozvanu javnu priredbu dali su joj ime Veliko prelo. Održano je u hotelu Pešta, 2. veljače, na Svijećnicu. Na prvi pogled radi se o zabavi koja je po svom značenju postala i znak i poruka. U najtežim vremenima jedina zabava koja je nosila znak jedinstva svih staleža i slojeva Hrvata Bunjevaca time je postala i poruka. Stoga je Veliko prelo danas događaj koji ima i svoje značenje i svoju poruku", poručila je Ružica Šimić, a hoće li imati i budućnost ovisi o nama samima.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. Vukov)